Godišnjica je početka ratnih sukoba u BiH. Okrugla godišnjica. Tačno 30 godina. Kada je rat počeo, ja sam imao punih 8 godina i koji mjesec. Išao sam u Osnovnu školu „Hasan Brkić“ u sarajevskom naselju Hrasnica. Hrasnica je bila specifično naselje, jer je nastalo u sklopu jednog tadašnjeg ogromnog industrijskog giganta – „Fabrike motora Sarajevo“, koji je bio brat blizanac iste firme, koja se nalazila u Priboju u Srbiji, a koji je tada zapošljavao hiljade ljude, praveći dijelove za motore za civilnu i vojnu upotrebu. U tu školu, nazvanu po narodnom heroju, išla su djeca različitih nacionalnosti, a ja sam intenzivno prijateljstvo sklopio s Goranom, prijateljem iz školske klupe. Iako smo išli zajedno nepune dvije školske godine, taj osjećaj intenzivnog školskog prijateljstva kod mene nikada nije prestajao.  

Sjećam se uvoda u rat i beskonačnih štrajkova, koji su obustavili i rad škole, tako da je negdje već početkom marta 1992. godine, naše drugarstvo bilo prekinuto. Dovoljno stari da razumijemo stvari, a nedovoljno stari da se organizujemo drugačije, kontakt smo izgubili već prvih majskih dana, kada je zbog ratnih dejstava došlo do prekida telefonskih veza, a međuetnička linija koja nas je tada razdvajala, bila povučena kroz fabriku „FAMOS“. Ja sam ostao da živim u Hrasnici, koja je bila naseljena većinom bošnjačkim stanovništvom, a moj prijatelj u Grlici, koja je bila naseljena isključivo srpskim stanovništvom. Otprilike jedva nešto preko kilometar razdaljine jedan od drugog, ali kilometar koji je predstavljao beskonačnu udaljenost tadašnja dva svijeta, koja se više ničim nisu doticala.

Nastavio sam da idem u istu osnovnu školu, koja je vrlo brzo dobila naziv lokalnog ratnog heroja, jedva 100 metara od ratne linije razgraničenja. Iz te škole nosim uspomene trčanja po cesti da izbjegnem snajperske hice. Jedan od prijatelja, koji je trčao skupa sa mnom, sada je dobio evropsku novinarsku nagradu. Sjećam se traganja za ogrevom, kako bismo pokušali naložiti vatru u improvizovanom šporetu, koji bi nakon što bismo naložili tu vatru, neopisivo mnogo dimio, praveći ogroman oblak dima u učionici, a koji bi ostajao cijelog tog zimskog dana, dok smo imali nastavu, štipajući nas za oči, iz kojih su obilno tekle suze, dok smo se mi fokusirali na zvuke eksplozija i predavanje nastavnice. Sjećam se i dolaska po užinu, koja je bila čaša vrelog mlijeka u prahu, čiji okus je tada ličio na čuvenu jupol-farbu, ali to je bilo tako, realnost koja sada izgleda kao naučna fantastika.

Nedugo nakon završetka rata, napustio sam naselje Hrasnicu, a porodičnu kuću sam zamijenio porodičnim stanom, u jednom drugom sarajevskom naselju. Vrlo rijetko sam se vraćao u staro naselje, ali kada god bih išao, uvijek sam dolazio do famozne, tada ratne, a sada entitetske granice, koja je zbog želje jednog lokalnog ratnog profitera uklonjena i ne nazire se kao linija razdvajanja. Ipak, mi lokalci smo dobro znali da jeste. Upravo iz tog razloga, često stojeći uz nju i čekajući gradski autobus gdje je tu sada polazna stanica, razmišljao sam o svom drugu Goranu, o kojem nisam znao ništa, sjećajući se zajedničkih školskih dana i neopisivo bliskog i intenzivnog druženja.

Godine 2012. s jednim školskim drugom imao sam ideju da iskoristimo fejsbuk i napravimo grupu koja se zvala „Izgubljena generacija“. Cilj je bio da pokušamo pronaći sve drugove iz razreda koji su bili čuvena posljednja „Titina“ generacija školske godine 1990/91. Ali fejsbuk nam baš tada i nije pomogao u tome, tako da je planirana godišnjica propala. Dvije godine kasnije, taj moj školski prijatelj će mi kazati da je u tom gradskom autobusu sreo našu zajedničku prijateljicu „s one strane linije“, koja je radila u „federalnom Sarajevu“ i koja ga je prepoznala. Ispričali su se ukratko i razmijenili fejsbuk-kontakt. Želio sam iskoristiti tu priliku da i ja pokušam kroz razgovor da saznam informaciju o svom školskom drugu Goranu, no na moju žalost ta zajednička prijateljica nije htjela da stupi u komunikaciju sa mnom, iako smo zajedno dijelili školsku klupu. Ljut zbog te činjenice, jednostavno sam digao ruke od bilo kakve inicijative i „traganja“ za mojim školskim drugom.

Godine su prolazile, ja sam često zbog prirode posla navraćao u čuveni sarajevski restoran „Kula“, koji se nalazio „s one strane crte“, ne razmišljajući o tome, da bi upravo na tom mjestu kao konobar mogao raditi moj školski drug Goran, koji mi je često znao donositi narudžbe, bez ikakve pomisli da je naručilac njegov školski drug.

Desit će se tako, da se u aprilu ove godine, tačno 30 godina od prekida prijateljstva, ja nađem u Lukavici, u Istočnom Sarajevu, u posjeti prijatelju na jednoj odavno dogovorenoj kafi. Bez ikakvih očekivanja, nakon priče o svim temama, iskoristih priliku da upitam, da li bi on slučajno mogao znati i za mog školskog druga, kojem sam već počeo zaboravljati i prezime. Nakon svega nekoliko minuta dobili smo Goranovog rođaka, koji mi je dao Goranov kontakt, ostavivši me u šoku i nevjerici.

Isti dan sam se javio Goranu. Kafu smo popili na njegovom radnom mjestu, gdje smo se već ranije sretali, ali se nismo prepoznali. Gledajući zajedno fotografiju našeg školskog razreda, zaključili smo da više od pola naše generacije ne živi više u BiH. O nekim drugovima nismo znali ništa. Ja sam znao da nam je učiteljica Kumrija Osmanović preminula u dalekom Njujorku . Razgovorajući o životu, zaključili smo, bez obzira što su i Goran i supruga stalno zaposleni, da je to nedovoljno za neki „normalan“ životni standard, pogotovo ako kao Goran imate i djecu. Razgovarajući o ratu, rekao mi je jednu rečenicu koja me, evo, i danas tako jako drži i ne pušta: „Sve je to isto druže, i kod vas i kod nas. Oni su ratovali da bi krali, a sirotinja je ginula“.

Rečenica priznanja, u koju može stati cijeli taj haos 90-ih koji smo živjeli, odnosno preživjeli. Oni su krali i ukrali su naše djetinstvo, ukrali su našu mladost, ukrali su naše drugarstvo, zajednička putovanja i veselja. Uništili su nam živote i doveli ih na nivo običnog obitavanja, pod stalnim tenzijama da se isto zlo može ponoviti, a da će nas oni opet braniti kao i prošli put.

U sarajevskom naselju Hrasnica i dan-danas, 26 godina nakon rata, na zgradi stoje zamazane rupe od granata i bombi. „FAMOS“, prijeratni industrijski gigant, više ne postoji. U njemu su sada stacionirane privatne firme. Osnovna škola „Hasan Brkić“ sada se zove „Četvrta osnovna“ i svake godine joj prijeti gašenje, jer se jednostavno ne upisuje dovoljan broj učenika.

U biti, sve je propalo osim drugarstva i prijateljstva, koje jedino i budi nadu, da makar Goranova i druga djeca neće imati iskustva koja smo imali mi.

Muhamed Kovačević rođen 1983. god. u Sarajevu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu smjer Žurnalistika. Objavio niz tekstova na temu korupcije i ratnih zločina. Novinar medijske kuće Impuls.