Trideset i tri godine od zločina u Grabovici (Kotor Varoš), porodice mučenih, nestalih i ubijenih suočavaju se s institucionalnom barijerom: zabranom posjete mjestu stradanja i mjestu posljednjeg boravka članova svoje porodice.
U odluci Policijske stanice Kotor Varoš donesenoj krajem oktobra nabrojani su razlozi zabrane održavanja javnog skupa na području škole i mjesne zajednice u Grabovici.
Prema mišljenju policije, zabrana memorijalizacije je način sprečavanja negativnih reakcija lokalnog stanovništva i raznih udruženja građana.
Dok policijska stanica pretpostavlja da bi okupljanjem došlo do ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine, opasnosti od nasilja, narušavanja javnog reda i mira, načelnik opštine tvrdi da bi skup proizveo tenzije, a predsjednik lokalne boračke organizacije ističe da je riječ o provokaciji, piše Detektor.
Riječ je o memorijalizaciji grupe zločina za koje su dosad osuđeni Momčilo Krajišnik, Radoslav Brđanin, Ratko Mladić, Ljubiša Vranjeć, Mladen Milić, Bosiljko i Ostoja Marković, Duško Vujičić i Duško Maksimović. Zbog zločina u Grabovici podignuta je i optužnica protiv Boška Peulića, Slobodana Župljanina, Manojla Tepića, Janka Trivića, Nedeljka Đekanovića, Zdravka Samardžije i Danka Kajkuta.
Ovaj slučaj pokazuje da utvrđivanje odgovornosti pojedinaca za kršenje ljudskih prava i ratne zločine, dostignuta sudska pravda i utvrđena forenzička istina nisu garant da će naredni koraci koje sugerišu mehanizmi tranzicione pravde uspjeti da postkonfliktno društvo uvedu u stanje održivog mira.
Uz onemogućavanje kazivanja istine, onemogućavanja praksi memorijalizacije, onemogućavanje slobode izražavanja, mišljenja i okupljanja, na udaru nisu samo proces saznanja, podrške razumijevanju i solidarnosti, već i proces uspostavljanja vladavine prava i vraćanja povjerenje u institucije.
Ovdje nije riječ o neuspjehu postkonfliktne transformacije države i društva, institucija i zajednica. Neuspjeh postkonfliktne transformacije sugerisao bi da je transformacija makar pokušana i da iz određenih razloga ona ipak ne uspijeva u mjeri u kojoj bi morala. No, riječ je o aktivnom odbijanju transformacije, a ne njenom pasivnom neuspjehu. I to svjedočanstvo o namjernom podrivanju integriteta institucija koje – istini za volju – s uspostavljanjem integriteta nisu ni pokušale govoriti o teškim boljkama administracije, birokratije, bezbjednosnih snaga.
Praksa memorijalizacije, kultura sjećanja i pamćenja, pokušava se predstaviti kao provokacija brojnih grupa koje bi mogle biti uvrijeđene zbog obilježavanja godišnjice mučenja, zatvaranja, ubistva i nestanka civila. Kad takva nebuloza postane obrazloženje, i to zvanično, postavlja se samo pitanje zbog čega se u Bosni i Hercegovini nije ni počelo s provjeravanjem kapaciteta i integriteta zaposlenih i onih koji će se u institucijama zapošljavanja u budućnosti.
Dokaz da su institucije vlasti u ovoj državi još uvijek direktno uključene u kršenje ljudskih prava i civilnih sloboda, aktivnim odbijanjem uspostavljanja vladavine prava i sticanja integriteta institucija, dolazi grupisan sa samo jednom zagonetkom: Ko bi mogao biti uvrijeđen potrebom porodica i društva da se suoči sa prošlošću, potrebom postizanja pravde za žrtve? Ona bi se mogla razumjeti samo uz postavljanje pitanja na čijoj su strani pojedinci koje bi sjećanje na ratni zločin, memorijalizacija i suočavanje s prošlošću mogli revoltirati toliko da izazovu narušavanje javnog reda i mira koje bezbjednosni sistem ne bi mogao da spriječi i preduprijedi.
Poslije ove reakcije policije ostaje upitno samo za šta je bezbjednosni sistem spreman kad ne može da obezbijedi ni dostojanstvenu memorijalizaciju. Činjenica da takav bezbjedosni sistem, nevoljan i neangažovan da se posveti osiguravanju vladavine prava, ljudskih prava i civilnih sloboda, nije pretrpio ni kritike nadređenih političkih aktera. Ni propitivanje adekvatnosti osoba u obavljanju funkcija ne govori malo o dostizanju održivog mira i institucionalnim reformama koje to imaju u cilju. Izostanak reakcije međunarodnih aktera, zaštitnika ljudskih prava i civilnih sloboda, ljudskopravaških organizacija, ne svjedoči samo o nemogućnosti da se predano radi na uspostavljanju civilne kontrole nad bezbjednosnim akterima, već o izostanku elementarne volje i želje da se potrebne reforme pokrenu.
Ljupko Mišeljić je freelance novinar iz Bosne i Hercegovine. Analizira i istražuje teme politike, društva, kulture, umjetnosti, tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Piše za InfoRadar, Interview, Buku, Novosti, Nacional i Kosovo 2.0.
