Čarobna ulica, Ulica dječjeg osmjeha, Ulica kestenova, Livadska, Cvjetna… Nazivi pojedinih ulica u Banjaluci zvuče idilično, čak i romantično, baš kako dolikuje varoši, koja je decenijama slovila kao grad zelenila, mladosti, uspješnih sportista i lijepih žena. Ali, to je varka. Nazivi većine banjalučkih ulica otkrivaju sasvim drugačiju stvarnost.

Kao što se “grad zelenila” suočava sa posljedicama betonizacije i tajkunizacije, a sportska scena Banjaluke nije ni nalik onoj iz vremena kad su ovim gradom hodili olimpijski pobjednici, baš kao što mladost Banjaluke masovno odlazi iz zemlje, tako i nazivi ulica svjedoče o haosu, etničkom čišćenju i kako tvrde neki analitičari, urbicidu.

Simpatični nazivi s početka ove priče, tek su kap u moru: takvih ima svega desetak, među ukupno 710 imenovanih ulica i trgova, koliko ih danas ima Banjaluka.

Mnogi smatraju da su “romantični” nazivi ulica, koji su novijeg datuma i koje su predložili mještani, izraz tihog bunta građana protiv političkih ujdurmi vezanih za imenovanje novih i za promjenu naziva starih ulica.

Ali, glasno i javno građani se ne bune.

Beogradska istoričarka Dubravka Stojanović, koja se zalaže za, kako kaže, ne samo kulturu, nego i “higijenu sjećanja”, navodi da su u posljednje tri decenije u Beogradu promijenjeni nazivi oko 1.000 ulica.

Banjaluka nije Beograd, ali ni banjalučki “branioci srpskog vitalnog nacionalnog interesa” nisu sjedili skrštenih ruku.

Koliko je ulica, političkom odlukom, od rata devedesetih promijenilo imena? Podaci su različiti, ali u svakom slučaju impresivni. 

Kako je u jednom tekstu iz januara prošle godine navela banjalučka novinarka Gordana Katana, pozivajući se na podatke Gradske uprave, od 466 “starih” ulica u Banjaluci, njih 277 promijenilo imena, dok je još 150 ulica, prema tom izvoru, tada čekalo da dobije naziv.

Prema analizi koju je uradio Zoran Mačkić, penzionisani arhivski savjetnik, tokom rata, od 1992. promijenjeni su nazivi  62,5  odsto ulica u Banjaluci.

Mačkić je uzeo u obzir 164 ulice, koje su postojale, odnosno bile imenovane, još u doba Kraljevine Jugoslavije, a neke od njih čak i u doba Austrougarske.

Od tih 164 ulica, danas njih 12 ne postoji.

Od preostale 152 ulice, nazivi su promijenjeni u čak 95 ulica.

Od toga, promijenjeni su nazivi 44 ulice, koje su nosile imena po Bošnjacima / muslimanima, te nazivi ulica koje su se zvale Bosanska i Medreska.

Promijenjena  su i imena 20 ulica, koje su se ranije zvale po Hrvatima, a ukinuta je i Zagrebačka ulica.

U samo 2 slučaja promjena naziva ulica motivisana je ideološkim razlozima. Tako je glavna banjalučka ulica,  Ulica maršala Tita, postala Ulica kralja Petra prvog Karađorđevića, a Aleja JNA je preimenovana u Aleju Svetog Save. Naravno, i u ovim promjenama se ispod klasno – ideoloških naziru i etno – nacionalni motivi. 

Nejasno je kakvim su se motivima vodili kreatori ovog “velikog spremanja”, kada su ukinuli nazive Školska i Rudarska ulica.

Školska je postala Ulica manjačkih ustanika (!), a Rudarska Karađorđeva ulica. Samo jedan zabačeni krak Rudarske, koja je glavna ulica u naselju Lauš, ostao je posvećen rudarima i nazvan je Ulica srpskih udara.

Politika “posrbljavanja” javnog prostora u Banjaluci nastavljena je i nakon rata, davanjem “podobnih” imena novim ulicama, ili ulicama koje nisu imale nazive. 

Krajnji rezultat je jasan: od 710 ulica u Banjaluci samo dvije nose imena po Bošnjacima / muslimanima i to po onima, koji su, sa stanovišta vladajućeg narativa, prihvatljivi.

Tako jedna ulica (bivša Zagrebačka) nosi ime književnika Meše Selimovića, kojeg u Republici Srpskoj svrstavaju u “srpske pisce”, jer je za života govorio o srpskom porijeklu svoje porodice.

Druga ulica (bivša Alije Alijagića, komuniste revolucionara) nazvana je po Muhamedu Mehmedbašiću, pripadniku Mlade Bosne, koji je bio oficir u vojsci Kraljevine Srbije u Prvom svjetskom ratu.

Što se Hrvata tiče, oni su prošli malo “bolje” i imaju u Banjaluci, za sada, 9 ulica i to prije svega zahvaljujući književnicima, poput Ivana Mažuranića, Ljudevita Gaja ili Petra Preradovića.

S druge strane, na plavim tablama sa imenima ulica posvemašno srbovanje je poprimilo epske razmjere.

Tako u Banjaluci postoji čak 14 ulica i trgova sa prefiksom “srpski”.

Uz Put srpskih branilaca, Bulevar srpske vojske, trgove Srpskih  vladara, Srpskih junaka i Republike Srpske, u Banjaluci postoji i Ulica Kola srpskih sestara, te ulice srpskih vitezova, dobrovoljaca, oslobodilaca, pilota, sokolova, ustanika i rudara. Uz sve to, Banjaluka ima i Srpsku ulicu. 

I to nije sve, jer postoji i pravoslavna komponenta. Po manastirima SPC je nazvano 7 ulica, a još 9 ulica je nazvano po geografskih toponimima (Mileševska, Sopoćanska, Tvrdoška), koji upućuju na manastire. Uz to po sveštenim licima, isključivo iz SPC, nazvano je 17,  po pravoslavnim  svetiteljima i svetiteljkama 5, a po datumima iz kalendara SPC 12 ulica, a tu je i čitava “ekipa” iz kosovskog ciklusa epske narodne poezije.

Masovna promjena naziva ulica, koja je počela 1992. godine, pod dirigentskom palicom ratne ekipe SDS i u režiji komisije koju je vodio istoričar Đorđe Mikić, uz asistenciju novinara Mire Mlađenovića i Nikole Guzijana, nije prvi prevrat takve vrste u istoriji Banjaluke.

Prve nazive su, tada malobrojne, ulice u Banjaluci dobile krajem 19. vijeka, u vrijeme austrougarske okupacije. U to doba gradsko središte je bilo podijeljeno na “tursku” varoš na desnoj i “hrišćansku” na lijevoj obali rječice Crkvene.

U skladu s tim na desnoj obali mahale su se zvale Ilidža, Kalenderija, Džaferagina, a na lijevoj Carski drum, Nova varoš, te Anđeoska i Gizelina ulica.

Kada je Banjaluka postala dio Kraljevine SHS, pa potom Kraljevine Jugoslavije, a na kraju i sjedište Vrbaske banovine, shodno tome su se promijenili i nazivi ulica. 

Sljedeća velika promjena je uslijedila nakon okupacije ustaške Nezavisne države Hrvatske. 

Kada su partizani oslobodili Banjaluku, uslijedilo je opet “veliko spremanje” u nazivima ulica.

Kako je to izgledalo najbolje svjedoči sudbina glavne ulice u Banjaluci.

U vrijeme Austrougarske ona se zvala Carski drum (Kaiserstrasse), potom za Kraljevine Jugoslavije Bulevar kralja Aleksandra, da bi za ustaške NDH promijenila ime u Poglavnika Ante Pavelića. Nakon oslobođenja, pa sve do 1992. zvala se Ulica maršala Tita, a danas  nosi naziv Kralja Petra prvog Karađorđevića.

U Banjaluci danas ne postoji Titova ulica, koju imaju mnogi gradovi u zemljama bivše Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije.  Kako kaže Zoran Mačkić, pitanje (pre)imenovanja ulica, od početkak 20. vijeka pa sve do naših dana, u velikoj je mjeri ispolitizovano.

–         Imenovanje ulica, trgova i javnih ustanova trebalo bi da bude važan alat kulture sjećanja, a vidimo da to uglavnom nije bio slučaj u cijelom periodu od prvog, austrougarskog, sistematskog imenovanja ulica u Banjaluci – kaže Mačkić.

Promjene naziva ulica, dakle, nisu novost u novijoj istoriji Banjaluke. 

Ipak, ono što se na tom planu dešava od 1992. do danas ima posebne karakteristike i svjedoči o posebnoj vrsti nasilja nad prošlošću, koja traje decenijama i nije na čast Banjalučanima.

Sve je počelo prvim demokratskim izborima u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, koji su, kao što je poznato, bili uvod u rat. U tadašnjoj opštini Banjaluka ubjedljivo je pobijedila Srpska demokratska stranka, na čuđenje mnogih savremenika, jer je Banjaluka slovila kao jedan od najjugoslovenskijih gradova u SFRJ.

Kada je počeo rat, uslijedio je tihi, ali sistematski progon nesrpskog stanovništva, iako je grad na Vrbasu bio daleko od linije fronta.

U skladu sa tim, počelo je i prekrajanje toponima: ne samo naziva ulica nego i čitavih naselja. 

Tako je naselje Budžak (od turskog ćošak), kako ga i danas zovu Banjalučani, postalo Lazarevo, Mejdan Obilićevo, a Hiseta Kočićev vijenac. Šargovac je preimenovan u Srpski Milanovac, a Gornji Šeher u Srpske Toplice. Čuveno brdo iznad Banjaluke sa spomenikom partizanima Krajišnicima, Banjalučani i danas zovu Šehitluci, ali se ono zvanično zove Banj Brdo.

Kao što smo već naveli, i promjena naziva ulica je postala masovna pojava. 

Zvanična priča devedesetih, kada su naoružani nasilnici usred Gospodske (još jedna čuvena banjalučka ulica, koja decenijama ima “alternativno” ime) presretali ostarjele partizane i prijetili im, a Banjalučani se pravili da to ne vide, bila je da srpska vlast mijenja imena ulica nazvanih po “komunjarama”.

Da li je bilo baš tako?

Mnogi partizani su preživjeli ovu “bitku”, ako su imali podobna imena.

Ali, stradali su, na primjer, braća Magljlići, braća Pavlići, narodni heroj Josip Šoša Mažar, narodna heroina Vahida Maglajlić… sve redom Banjalučani, oslobodioci od fašističke okupacije.

Da li su “branici vaskolikog srpstva” zbrisali partizane sa plavih pločica sa imenima ulica? Ne baš.

Kada danas pogledamo statistiku naziva ulica u Banjaluci, utemeljenu na zvaničnom i aktuelnom spisku Gradske uprave Banjaluka, možemo vidjeti da partizani još uvijek “dobro stoje”.

Prema tom spisku, od 710 imenovanih ulica i trgova u Banjaluci, po konkretnim osobama (bilo stvarnim, bilo mitskim ličnostima ili likovima iz književnih djela) nazvano je 440 ulica. Po ostalim obilježjima, od kojih su najbrojniji geografski toponimi, nazvano je 270 ulica.

Među ulicama nazvanim po ljudima ili porodicama imamo 390 ulica nazvanih po muškarcima, 46 ulica koje nose imena po ženama, a 4 su “mješovite”, jer se zovu, recimo, Braće i sestara Kapor.

Na stranu očigledna rodna neravnopravnost, ali da vidimo ko su te žene i ti muškarci.

I među muškarcima i među ženama, koji imaju svoje ulice u Banjaluci, ubjedljivo su najbrojniji ratnici/ce, a među ratnicima i ratnicama, partizani i partizanke.

Skoro  40 odsto ulica u Banjaluci, nazvanih po ljudima,  nose imena po ratnicima i ratnicama, uključujući i ustanike i vojne komandante. To je skoro četvrtina od ukupnog broja ulica.

Od toga po partizanima i partizankama je nazvano najviše ulica, čak 81, od ukupno 158 iz ove kategorije. Po srpskim ratnicima i ustanicima iz perioda prije Drugog svjetskog rata nazvano je 49, a po borcima Vojske Republike Srpske, koji su poginuli u ratu devedesetih, 28 ulica.

Po četnicima ili četničkim ideolozima (Jugoslavenska vojska u otadžbini, Drugi svjetski rat) nazvano je “samo” 5 ulica. Među tim kontroverznim ulicama, su ulice Vojvode Uroša Drenovića, koji je sarađivao sa okupatorima i, po mnogim izvorima, bio poznat po zločinima na Kozari, te ulica Rade Radića, četnika za kojeg se tvrdi da je ubio ranjenog partizanskog komandanta Mladena Stojanovića.

Legendarni Mladen Stojanović danas ima svoj park u Banjaluci, ali nema svoju ulicu.

Dakle, i ova statistika svjedoči da se ne radi o ideološkom “ratu”, nego o etničkom čišćenju ulica, jer onima koji su odlučivali o imenima ulica nije bilo toliko bitno ko je “komunjara”, a ko “četnik”, bilo im je jedino bitno da ulice imaju “srpske” nazive.

Kao i u stvarnom životu, tako i u odnosu prema nazivima ulica, trgova i naselja, nakon euforije iz devedesetih uslijedilo je “primirje”, tokom kojeg su se Banjalučani pravili da ništa ne vide i ne čuju i da ih se ništa ne tiče.

Prema aktuelnim gradskim propisima, svaki građanin, organizacija, mjesna zajednica… ima pravo da predloži naziv ulice. Dugo Banjalučani nisu konzumirali to pravo, pa su nazivi ulica, prije svega novih, jer u stare nazive niko nije htio da se “petlja”, ostajali su isključivo u rukama odbornika Skupštine Grada Banjaluka.

A odbornici, oni poslijeratni, kada je vlast preuzeo SNSD, nisu htjeli da “talasaju”.

Tako se desilo da u naselju Kuljani, koje je prije rata bilo malo selo, a poslije 1995. i dolaska hiljada izbjeglica iz drugih dijelova BiH i iz Hrvatske je postalo jedno od najvećih prigradskih naselja, treba imenovati novonastale ulice. Odbornici su našli solomonsko rješenje: da ulice nazovu po brojevima, od prve do 23. Kuljanske.

To je 2011. tadašnjeg gradonačelnika Dragoljuba Davidovića (SNSD) žestoko naljutilo, pa je odlučio da, koristeći svoja ovlaštenja, formira komisiju stručnjaka, kakva i danas postoji: Komisiju za utvrđivanje prijedloga za davanje naziva ulicama i trgovima.

Od tada je na djelu ista procedura: građani, organizacije ili mjesne zajednice, ili “gradonačelnikova” komisija, predloži naziv ulice i to je prvi “filter”. Nakon toga, prijedlog ove komisije ide na “odborničku” Komisiju za mjesne zajednice, nazive ulica i trgova. Prijedlog koji prođe i tu komisiju ide na Skupština grada, gdje odbornici, većinom glasova, donose konačnu odluku.

Istoričar mr Bojan Stojnić, bio je prvi predsjednik Komisije za pripremu prijedloga imena naselja, ulica i trgova u Banjaluci, koju je 2011. formirao Davidović.

-Bila je to komisija stručnjaka, čiji je zadatak bio da daju kvalitetne prijedloge za nazive ulica – kaže Stojnić.

U toj komisiji su bili, između ostalih, i književnik Ranko Risojević i tadašnja direktorka Muzeja RS Nada Puvačić.

Stojnić kaže da su uvijek odlučivali konsenzusom i da su predlagali da nove ulice u Banjaluci dobiju imena ličnosti koja je vezana za Banjaluku i okolinu, a dolaze iz svijeta nauke, kulture, prosvjete, zdravstva.

Nismo predlagali da se mijenjaju imena već postojećih ulica, makar je među njima bilo i nekih sa kojima se nismo slagali. Jednostavno, nismo htjeli da građane izlažemo troškovima, i obavezama, da moraju mijenjati lična dokumenta – kaže Stojnić.

Dok su prijedloge za nazive novih ulica davali članovi komisije, sve je, kaže, bilo u redu, mada su svaki od tih prijedloga odbornici mogli da prihvate ili odbiju.

Problem je nastao kada počeli da stižu prijedlozi iz mjesnih zajednica i od građana. Najčešće su predlagali da ulice nose imena poginulih boraca Vojske Republike Srpske. Naravno, nismo imali ništa protiv toga, ali u Vojsci RS je, nažalost, poginulo više boraca, nego što Banjaluka ima ulica. I šta uraditi, recimo, ako su trojica mladića iz jedne ulice poginula u VRS? Kako presuditi čija je žrtva značajnija – pita se Stojnić.

Kaže da je jedva dočekao da, nakon što je za gradonačelnika izabran Draško Stanivuković, završi svoj angažman u toj komisiji.

-S vremenom je naš rad postao besmislen. Ako gradu nije stalo do mišljenja stručnjaka, onda komisija ne treba ni da postoji. Oni koji imaju većinu u Skupštini grada ionako mogu da odlučuju kako hoće – kaže Stojnić.

Za Stojnićevog mandata, svoje ulice u Banjaluci su, na prijedlog građana, dobili, između ostalih, i glumci Čarli Čaplin, Pavle Vujisić i Miodrag Petrović Čkalja.

Po istom principu, zvanim “ne talasaj”, nastavljen je rad “gradonačelnikove komisije”, kada je na vlast došao Draško Stanivuković.

Ni ova komisija, kojom je predsjedavao prvo univerzitetski profesor Đorđe Vuković, a potom aforističar Miladin Berić, nije htjela da “raspakuje” ranije već utvrđene nazive ulica. Ograničili su se na davanje prijedloga za nove ulice, odnosno na “filtriranje” inicijativa koje su podnosili građani, mjesne zajednice i organizacije, uz poneki prijedlog članova komisija.

Ali, ni to nije prolazilo bez izazova. Tako je pred komisiju došla inicijativa jednog Banjalučanina, koji je, sasvim ozbiljno, predložio da se jedna ulica nazove po njemu, uz opširno obrazloženje zašto baš on zaslužuje, za života, takvu počast. Ovaj prijedlog, naravno, nije prošao.

Mnogo ozbiljnija je bila situacija, kada se pred komisijom našla inicijativa da se jedna ulica, na prijedlog “ženskih” nevladinih organizacija, nazove po narodnoj heroini Vahidi Maglajlić, koja je, podsjećamo, i prije rata imala svoju ulicu. 

Prvo se komisija podijelila po tom pitanu, ali je nakon žestoke debate inicijativa prihvaćena i poslata “odborničkoj” komisiji, koju nije prošla.

Obrazloženje je bilo da je sporna lokacija, jer Vahida ne može dobiti ulicu u naselju Lauš, pošto je to “srpski kraj”.

Nakon toga je inicijativa ponovo ušla u proceduru, sa namjerom da se, ako je problem lokacija, nađe pogodnije mjesto za partizansku heroinu.

Tada je inicijativa, bez obrazloženja, obustavljena u “kabinetu gradonačelnika”, ili lično od Draška Stanivukovića.

Interesantno je da je na isti način sa dnevnog reda skinuta i inicijativa da svoju ulicu dobije banjalučka pjesnikinja Nasiha Kapidžić Hadžić.

Još je interesantnije da je zajedno sa Vahidom Maglajlić, u istom “paketu”, za naziv ulice predložena još jedna Banjalučanka partizanka – Mira Kesić.

Mira je svoju ulicu, nakon mnogo peripetija, ipak dobila, a Vahida – nije, iako je bila prva žena muslimanka odlikovana kultnim ordenom Narodnog heroja Jugoslavije i jedna od osnivačica AFŽ.

Zanimljivo je i da je nekoliko istoričara, analitičara i političara iz Banjaluke, vješto izbjeglo razgovor o ovoj temi.

Za razliku od ovih svojih sugrađana, odbornik Dragan Banjac iz Socijalističke partije, koji je predsjednik skupštinske Komisije za mjesne zajednice, nazive ulica i trgova, ima jasan stav i ne libi se da ga javno izrekne.

On smatra da je neophodno “raspakovati” sve nazive ulica i ozbiljno se pozabaviti time.

Krajnje vrijeme da se ovaj haos temeljito pospremi. Moramo raspakovati cijelu priču, sve nazive ulica staviti na sto i prvo se dogovoriti za kakve se to vrijednosti ovaj grad zalaže. Onda treba pustiti istoričare i druge stručnjake da daju svoj sud o prijedlozima za nazive ulica i to bez uplitanja političara i političkih igara – kategoričan je Banjac.

Milkica Milojević je novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1987. i stekla zvanje diplomirane politikologinje. Novinarstvom se bavi od 1988. Radila kao novinarka i urednica u više štampanih i elektronskih medija. Polja rada i aktivizma: socijalne teme i ljudska prava, uključujući rodnu ravnopravnost, prava djece, osoba sa invaliditetom, LGBT osoba i drugih marginalizovanih grupa.

Dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ (2012.), specijalnog priiznanja UNICEF u BiH (2017), te godišnje nagrade Parlamentarne skupštine BiH za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014). Koautorka „Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“ ( sa D. Dardić, Banjaluka, 2010.). Od 2009. do 2016.bila je  predsjednica Udruženja/Udruge BH novinari. Danas zaposlena u dnevnim novinama „EuroBLIC“ u Banjaluci.