Imala sam pet godina kada je rat počeo. Slika se sjećam, jasne su ali isprekidane. Ni danas, dvadesetdvije godine nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini ne mogu da ih spojim u jednu cjelinu. Sjećam se da sam pred sam rat trebala da idem u školu plivanja, mama me odvela u Robnu kuću „Sarajka“ da mi kupi kupaći kostim. Tada sam prvi put na ulicama Sarajeva vidjela mnoštvo „iksova“ za koji sam kasnije saznala da su to bile tzv.“barikade“.
Proći će mnogo godina od maminog i mog puta kupovine kupaćeg kostima do mojih prvih plivačkih zahvata. U stanju mira, ako se to može danas tako nazvati, naučila sam plivati tek u 27 godini života. To je jedina slika rata koju sam učinila cjelovitom.
Sve druge priče i slike odlučila sam vremenom pokušati spajati. Kada sam se slučajno zatekla u aktivizmu, prvi poziv na koji sam se samoincijativno prijavila ticao se izgradnje mira. Bilo mi je važno da ono što su godinama gušili u meni, da nekako izađe van. Priče rata, više nikom nisu bile važne jer je bilo bitno da „gledamo ka van“, govorilo se “šuti, živo se, idemo naprijed“. A ja sam nekako uvijek vjerovala da unutrašnjost treba oporavak od šoka, traume i svega ružnog što je rat posijao, da oživi jer radost nije bila potpuna zbog grča u kojem je tijelo zarobljeno. Moj mirovni aktivistički početak započinje u ženskim krugovima. Sjedimo napete, sve različitih identiteta, ja, Mara, Lana, Lejla, Gordana…Imena nam pripisuju identitete, tako je bilo bar u ratu, onom kojeg pamtim kroz dijelić jedne slike. Započinju priče, slušam i čekam svoj red. Bila sam dijete, moja majka žena u najboljim godinama u kojim je naučila sve što danas nazivaju „muškim poslovima“. Tada nije bilo toga, radiš sve ako želiš da preživiš. Čak je važno koliko si dovitljiva jer su veće šanse da preživiš. Pratim, ne govorim, glas je pričepila neka debela knedla zaglavljena u sredini grla.
Boli me što ti priča nema nigdje, osim u ovom krugu u kojem ih s težinom dijelimo. Zašto ih ne bilježe knjige, brošure, spomenici, ploče, mostovi? Zar nikom osim nas samih, nije stalo, da znaju koliko su sve ove žene koje su prošle kroz rat fenomenalne borkinje, heroine? Najradije bih ih sve zagrlila, sebe takođe, zbog djetinjstva koje je mi je osiromašno za cijelu jednu nepovratnu epohu. Vrištala bih, vrištala bih sve te ispričane priče na sav glas, toliko jako da nikada ne nestanu…
Tu u tom krugu, nama postaje važno i odlučujemo da radimo na očuvanju ženske mirovne istorije i ženskog ratnog iskustva kao i nemjerljivog doprinosa žena na polju uspostavljanja mira. Godine 2013. osnivamo Inicijativu „Mir s ženskim licem“ koja okuplja predstavnice ženskih organizacija iz dvanaest bh.gradova. Tako započinje naša borba, jedna priča koju pokušavam pretočiti ovdje.
Krećemo s jednom idejom, koja ima nemjerljiv značaj. Predajemo 2013. godine, inicijativu za obilježavanje 8.Decembra kao „Dana sjećanja na žene stradale u ratu“ koja treba da bude sadržana u zvaničnom državnom kalendaru. Pronalazimo neutralan datum, koji ne bira „strane“, posvećujemo ga svim ženama jer je svaka od njih važna, priča svake od njih je značajna. Ne može se to vagati i ne treba! Zbog tog generalnog „snopa“ kojim smo ogrnuli inicijativu duboko vrjerujemo da će ona biti prihvaćena i da će ući u zvanični kalendar kao značajan datum vrijedan pamćenja.
Naravno, prvi zahtjev, prva odbijenica bez obrazloženja kao brzi rez koji po pravilu boli manje. Nas je zabolilo jako jer su nas po ko zna koji put učinili nevidljivima. Inistitucije vlasti ne smatraju da vrijedi pamtiti žene, niti smatraju da su one vrijedne očuvanja istorije. Sve knjige koje stvaramo, vagamo svaku riječ, utiskujemo je u sve stranice, sve su to riječi razbijene knedle koju ne razumiju oni/e koji/e donose najvažnije odluke. Pišemo opet, šaljemo knjige koje je Inicijativa „Mir s ženskim licem“ stvorila o ženama i djevojčicama stradalim u ratu pod nazivom „Rat nije jednorodan“[1], tu je i knjiga o nama aktivistkinjama i ženama mirovnjakinjama pod nazivom „Mir s ženskim licem“[2]. Ne odustajemo jer ne smijemo! Najradije bih i ja sve tekstove koje sam napisala im bacila u lice, ali se bojim da ne bi razumjeli/e, ništa ne bi razumjeli/e…
I dok čekamo da razumiju, mi i dalje vjerujući u žensku snagu, doprinose koje žene svakodnevno daju, mi ćemo opet izaći 8.Decembra na ulice bh. gradova da obilježimo „Dan sjećanja na žene stradale u ratu“. To je naš dan, uspostavljen, obilježen, mi ne dopuštamo da se on zaboravi. Mi rušimo institucionalne „barikade“ i vrednujemo naše drugarice, prijateljice, mirovnjakinje, aktivistkinje…žene…Slavimo njihov rad, slavimo istoriju koju su kreirale i njegujemo sjećanje na njih koje imaju nemjerljivu snagu.
Sve dok ima nas koji slavimo, pamtimo, pišemo, vrištimo, zahtjevamo, protestiramo svojim tijelima, sve dok ne dopuštamo sistemu da nas uguši, mi radimo na bitistovanju ženske istorije i razmjeni ženskog mirovnog iskustva. Vjerujem u sve djevojčice ovog svijeta da imaju mogućnost da sačuvaju cjelovite slike i slobodu da žive svoje djetinjstvo bez straha. I na koncu, mali koraci čine vidljivim i prepoznatljivim svega što žene boje u bh. stvarnosti, a svako od nas može da da svoj ogroman doprinos na tom putu i želim da vjerujem da je i ovaj tekst jedan mali djelić toga.
—————————————————————————————————————-
Vildana Džekman, mirovnjakinja, aktivistkinja, feministkinja sa širokim spektrom identiteta koje smatra ličnim bogastvom. Radi u Fondaciji CURE od 2013. godine, a prve aktivističke i mirovne tokove bilježi još kao volonterka Fondacije CURE od 2012. godine. Bavi se pitanjima koji se tiču izgradnje mira iz ženske perspektive. Istraživala je i autorica je rada „Ratni zločini nad štićenicima/ama Vukovarske bolnice“ koja nikada nije objavljena zbog prikaza stanja koje nije društveno prihvaćeno. Učestvovala je u nastanku knjige o mirovnim aktivistkinjama „HIStory is not HERstory“ i dala je svoj doprinos nastanku knjiga „Rat nije jednorodan“ i „Mir sa ženskim licem“ kroz aktivan rad u Inicijativi „Mir s ženskim licem“. Istraživala je žensku perspektivu izgradnje mira kroz analizu „Žene, Aktivistkinje, Mir – Nisam publika onima koji narušavaju Mir“. Dobitnica je mirovne nagrade za tekst „Kad razmišljaš o identitetima a pišeš o mirovnom aktivizmu“. Voli duge šetnje, plivanje, more, planinarenje i sretne ljude. E-mail: vildana.dzekman@gmail.com
[1] http://fondacijalara.com/images/docs/RatNijeJednorodan.pdf
[2] http://fondacijalara.com/images/docs/MirSaZenskimLicem.pdf
