Nije se desilo

Kumanovski sporazum, nije se desio. Ahtisaarijev plan iz 2007, nije se desio. Proglašenje nezavisnosti Kosova iz 2008, nije se desilo. Briselski sporazum iz 2013, nije se desio. Novi briselski sporazum iz 2023, nije se desio. Sastanak u Ohridu, iste godine, mesec dana kasnije, nije se desio. Od 1999. do ove 2024, ništa se nije desilo. Rat još traje. Barem tako izgleda kada se gleda iz Srbije.

Uzmimo na primer prošlogodišnji oružani incident u Banjskoj, na Kosovu. Naoružana grupa iz Srbije ušla je na Kosovo. Četiri osobe su ubijene. Tačno se zna, imamo i priznanje, ko je bio na čelu grupe iz Srbije. Svejedno, niko nije odgovarao, ne samo za nedozvoljeno nošenje oružja nego ni za četiri izgubljena života. Kako je to moguće? Moguće je zato što rat još traje. A u ratu ljudi ginu, zar ne?

Vreme u Srbiji stoji. Ta 1999. nikako da prođe. Ako smo od 1991. do 1999. gledali, nažalost, veliko ubrzanje istorije, od 1999. naovamo – kao da se ništa nije dogodilo. To zatvaranje očiju pred činjenicama – uzmite koje god hoćete činjenice: one političke ili one o zločinima – nije konstanta samo u vremenu posle 1999. Sve isto je važilo i pre 1991, a onda i 1997/98, kada će izbiti rat na Kosovu.

Opet primer: 1990. dobili smo knjigu „Kosovski čvor – drešiti ili seći“ (autori: Srđa Popović, Dejan Janča, Tanja Petovar, Ivan Janković, Vesna Pešić, Nataša Kandić, Svetlana Slapšak). Od te 1990. do 1997. bilo je vremena da se tih 160 i nešto strana pažljivo pročita i da se na uvidima iz knjige osmisli jedna drugačija „srpska“ politika za Kosovo. Nije se desilo.

Autori knjige odnosno istraživanja čiji je cilj bio da se utvrde činjenice o situaciji na Kosovu praktično su „rastavili“ („raskrinkali“ bi bila prava reč) jedan po jedan „mit“ – ovde se po terminom „mit“ misli na izmišljenu priču – ondašnje „srpske“ a zapravo samo ratnohuškačke politike: od iseljavanja, pod pritiskom, Srba s Kosova do Albanaca koji masovno siluju Srpkinje na Kosovu.

Evo činjenica: „raspoložive krivične statistike pokazuju da su Albanci kao počinioci krivičnih dela na štetu Srba i Crnogoraca podzastupljeni u odnosu na njihovu zastupljenost u populaciji (4,1% svih prijavljenih dela na štetu Srba i Crnogoraca otpada na počinioce Albance)“; „kod krivičnog dela silovanja… pokazalo se, prvo, da se kao učinioci krivičnog dela silovanja na Kosovu Albanci i Srbi pojavljuju u procentima koji odgovaraju približno i njihovoj zastupljenosti u populaciji… i drugo, da prema ženama srpske nacionalnosti ovo delo srazmerno češće čine Srbi nego Albanci“ (str. 25-26).

Sledi zaključak: „Odavde je očigledno da je tema pritisaka instrumentalizovana, po našem mišljenju, u cilju (1) stvaranja podrške za primenu represivnih mera; (2) stvaranja raspoloženja za ograničavanje ili ukidanje političke autonomije Kosova; i (3) učvršćivanja jednog autoritarnog režima u Srbiji“ (str. 26).

Zapravo, autori će otvoriti knjigu jednim sličnim zapažanjem: „i empirijska istraživanja i službene evidencije su veoma oskudni. S obzirom na značaj pitanja i ogromnu pažnju koju je privlačilo i privlači u javnosti, smatramo da ovaj paradoks zaslužuje svoju ocenu. Ova oskudnost informacija je po našoj oceni posledica toga što je problem u potpunosti prepušten politici, propagandi i agresivnim grupama za pritisak. Tu prethodnu ocenu potvrdili su i naši kasniji nalazi“ (str. 3).

Zalud su se trudili autori, istraživali i dokazivali, njihovi argumenti nisu mogli da nadjačaju „priču“ o srpskom stradanju. Sudski postupci i procenti bili su neuverljivi za publiku u Srbiji. Imaginaciju žitelja Srbije u to vreme već su zaokupile (ili pre – zarobile) slike iz „slučaja Martinović“ iz 1985. Silovani Srbin – a zapravo načelnik Doma kulture JNA u Gnjilanu – otelovio je stradanje „Srba“ na Kosovu. Slika Miće Popovića s „raspetim“ Martinovićem i „prevarnim“ Albanacima pod njegovim „krstom“ izložena u izlogu usred Knez Mihajlove ulice u Beogradu pregazila je razumnu „knjižicu“ iz 1990.

Tako stoje stvari te 1990: razum više nije imao nikakve šanse spram raspaljenih „nacionalnih“ strasti. Istina se krije da bi se ušlo u rat. Tako stoje stvari i posle 1999: istina se krije da se iz rata ne bi izašlo. Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni su zagledani u svoj „autoritarni režim“. Bezmalo trideset i pet godina, od 1990. do 2024, istina stoji pred žiteljima Srbije, ali umesto u nju oni opet gledaju u onaj isti svoj „autoritarni režim“.

A stvari su očigledne: pre dvadeset i pet godina prihvatanje Kumanovskog sporazuma bilo je u stvari priznanje kapitulacije. Neka čitalac sam pročita taj sporazum od 3. juna 1999, kratak je, i neka kaže – je li to nekakav „vojno-tehnički“ (kako mu stoji u imenu) sporazum ili je kapitulacija? Može sumnjičavi čitalac pogledati i Rezoluciju UN-a 1244 od 10. juna 1999, pa sam zaključiti da li je reč, ponovo, o potvrdi kapitulacije ili pak o pobedi, kako se sporazum tumačio u ondašnjoj, poraženoj, Srbiji.

Čitalac, moj vršnjak, seća se tih godina, 1997. i 1998. U Srbiji je sve vrilo od pobunjenih građana. Ondašnja opozicija dobila je lokalne izbore 1996. u gradovima širom Srbije. Kraj 1996. i početak 1997. obeležile su velike demonstracije na ulicama Beograda, Niša… Žitelji Srbije borili su se da se njihova izborna volja prizna i realizuje. Do kraja 1997. i u 1998. ceo taj opozicioni zamah bio je, međutim, zaustavljen. Moralo se rešavati „kosovsko pitanje“.

U februaru 1999, u Rambujeu, bila je prilika da se napravi dogovor i rat na Kosovu zaustavi. Predstavnici Srbije na taj sastanak su otišli s nalogom overenim u Skupštini da ništa ne prihvate i da se ništa ne dogovore. Šta je bilo dalje, znamo. Akcija NATO-a. Kapitulacija u Kumanovu. Rezolucija 1244. A ta rezolucija poziva se i na predlog dogovora iz Rambujea.

Kao što u Ustavu Kosova iz 2008. stoji praktično čitav Ahtisaarijev plan iz 2007, na koji je Srbija preventivno odgovorila preambulom svog Ustava iz 2006. Ta preambula je još jedan primer za poricanje činjenica i biranje laži umesto istine. Isti taj Ahtisaarijev plan vratiće se Srbiji i u raznim verzijama briselskog sporazuma (onog iz 2013. i onog iz 2023).

Konačno, dočekaće je i kao pridodati uslov u pregovorima za ulazak u Evropsku uniju. Sedamnaest godina Srbija odbacuje taj plan i sedamnaest godina on joj se redovno vraća, i to tako da iz godine u godinu Srbija protiv svoje volje prihvata jedan po jedan njegov deo. Iako ga zvanično i dalje odbacuje, to jest prećutkuje, kao da nikada nije ni postojao.

Sedamnaest godina, dvadeset i pet godina, trideset i pet godina… – „kosovsko pitanje“ kada se gleda iz Srbije stoji i dalje bez odgovora. A zapravo se sve već dogodilo: umesto da, kako su to rekli autori iz 1990, „kosovski čvor“ odreši, Srbija je rešila da ga preseče: ukidanjem autonomije i oružanom silom. Što je vodilo ka izbijanju oružanog sukoba 1997/98. Što je vodilo do kapitulacije 1999. Što je vodilo ka nezavisnosti Kosova 2008. Što je vodilo do sporazuma s Kosovom kao sa susednom državom iz 2013. i 2023. Sve se to, dakle, desilo. A nije moralo da se desi (pre svega, rat i zločini), da ondašnji i sadašnji, jedan te isti „autoritarni režim“ nije bio (namerno) slep za činjenice.

Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik je izdavačke kuće Fabrika knjiga i stalni saradnik Peščanika. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Pored ostalih, objavio je knjige: „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Dva lica patriotizma“ (2016) i  „Srbija u kontinuitetu“ (2020).