O Aidi Buturović i knjigama.

Život čovjeka je vrjedniji od svih knjiga, a život knjiga omogućava besmrtnost čovjeka

Ali  pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu  1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje

Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji

(dio pjesme Feride Duraković „Po našim glavama još padaju knjige u prahu“, 2013.)

Aida Buturović[1] je krajem 70ih godina  studirala opštu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njen kolega sa studijske grupe, Antonio Nino Žalica, prisjeća se: „Aida je bila jako dobar student, vjerovatno i najbolji među nama. Bila je zgodna i veoma inteligentna cura, imala je veliku strast prema stranim jezicima i nekoliko ih je tečno govorila, a prevodila je sa Engleskog, Španskog i Francuskog. Sjećam se posljednjeg susreta s njom, bilo je to nekoliko mjeseci prije izbijanja rata, ispred Vijećnice gdje je tada radila.“ [2] U augustu 1992. imala je 32 godine i radila je kao bibliotekarka Nacionalne biblioteke u sarajevskoj Vijećnici.

Tog dana, kad je zgrada gorjela, svi su plakali. Ne samo vjernici kulture, umjetnici, bibliotekari, arhitekti, čelisti, već – svi, svi; kao da je Vijećnica emanirala nešto što je jače od svijesti i navike, neku veličanstvenu energiju koja je pomućivala svaki razum.
(Haris Imamović „Vedran i vartrogasci“, 2022, str. 29)

Od 9 sati ujutru 25. augusta Vijećnicu su počele intenzivno da granatiraju srpske snage pod vodstvom, kasnije osuđenog ratnog zločinca, Radovana Karadžića. Uporedo je, strateški, granatiran i Vatrogasni dom na Skenderiji, kako vatrogasci ne bi mogli da gase požar na Vijećnici. Ipak, dobrovoljačka stanica na Vratniku je poslala svoje vatrogasce, i kada su došli do Vijećnice, „gorjela je samo kupola iz koje je izbijao gust, crn dim. Plameni jezici pomalo su probijali kroz najviše prozore, ali požar još nije bio zahvatio veći dio zgrade. Počeli su gasiti i išlo im je dobro, sve dok nisu ostali bez vode, a kad su pokušali da crpe vodu iz Miljacke, koja je na samo nekoliko metara od požarišta, sa brda su počeli pucati po njima snajperom.“ Iako su bez prestanka bili pod besomučnom snajperskom i artiljerijskom paljbom, vatrogasci su se snašli, i nakon nekoliko sati su uspijeli da suzbiju požar i vrate se u stanicu. Nakon toga je granatiranje Vijećnice počelo opet, iako su se vratnički dobrovoljci  vratili i priključili profesionalnim vatrogascima sa Skenderije, požar se „tada već nije mogao kontrolisati i bilo je samo pitanje vremena kada će zgrada u potpunosti izgorijeti.“[3] Brojni očevici, kako u svojoj knjizi piše Haris Imamović, tvrde da su sarajevski vatrogasci imali u Vijećnici posla sa vatrom koju su izazvale granate punjene bijelim fosforom i termitom, koje voda ne može da ugasi, što znači da otpočetka nisu imali nikakvu šansu.

A „… kada je u nekom trenutku postalo jasno da se požar više ne može ugasiti, rasplamsao se osjećaj nemoći među njima.“ I vatrogasci su počeli da spašavaju knjige… Ljudi koji su radili u Vijećnici, građani i građanke Sarajeva, ljudi koji su završili fakultete učeći u čitaonici, oni koji nikada ranije nisu ušli u čitaonicu, vatrogasci, profesionalni i dobrovoljci, među njima i Aida, svi oni su „pokušali prevazići sveopći očaj nastao zbog uništavanja jednog od najvažnijih simbola grada; htjeli su pokazati da neće biti pasivni i posve bespomoćni posmatrači; htjeli su uraditi nešto čime će spriječiti da sva nada umre odmah…“[4]

Vijećnica je dogorjela trećeg dana. Aida se još uvijek nije bila vratila kući, a njena porodica nije znala gdje je. „Aida Buturović je poginula vraćajući se kući nakon akcije spašavanja knjiga; negdje u Titovoj ulici, na putu od Predsjedništva prema Marindvoru, pala je granata i geler ju je pogodio u potiljak. Porodica je pronašla tijelo tek nakon nekoliko dana u mrtvačnici, gdje su je bili odnijeli neki ljudi koji su se zatekli u blizini u trenutku njene pogibije.“[5]

Aida je bila mlada žena, koja je imala svoju porodicu, prijateljice, svoj posao, svoje kolege i kolegice, zaručnika, ljubav, svoje omiljene pisce i spisateljice, muziku, mjesta za izlaske, hobi, prevođenje, a radila je i doktorsku disertaciju kad je počeo rat u Bosni i Hercegovni. Aida Buturović, pored svega što je bila, postala je inspiracija, vječni simbol ubijanja kulture, znanja i historije, primjer hrabrosti, otpora i borbe.

Novinar i urednik, Faruk Vele je prije dvije godine razgovarao sa Amilom Buturović, profesoricom historije religije i kulture na odjelu za Humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu, koja je u tekstu o svojoj sestri Aidi, pored ostalog, istakla i slijedeće. „Na izvjestan način bila je krhka jer je imala empatiju prema svakoj nepravdi, individualnoj i kolektivnoj, preživljavala ih je vidiljivije od mnogih. S druge strane bila je neustrašiva – sad znam da je to naslijedila od našeg oca koji je bio partizan i koji se kao prvoborac predao idealima pravednosti. Aida je poginula nepokolebljiva u tim vrijednostima. Ona je bila svjetska žena, ali i istom mjerom sarajevska i bosanska. Na moje iznenađenje kad je prije rata počela raditi u Vijećnici, odgovorila mi je: ‘Družim se sa divnim kolegama i s knjigama. Srce mi je na mjestu'“, priča nam Amila Buturović. “Njena verzija moje omiljene izreke da ‘kad staviš prst u more povezan si sa cijelim svijetom’ bila je ‘kad čitaš knjigu povezan si sa cijelim svijetom’. To što je poginula kad su i knjige gorjele je neki kozmički zavjet, a koji je istovremeno i ironija i simbolika. Nemoguće mi je ikada više rasplesti zajedničku sudbinu Vijećnice kao biblioteke i Aide kao njene bibliotekarke.“[6]

Spaljivanje knjiga, biblioklazam ili libricid termini su koji opisuju namjerno uništavanje pisane kulturne baštine jedne zajednice. Rebecca Knuth u svojoj knjizi Burning books and leveling libraries – extremist violence and cultural destruction objašnjava da se u modernom svijetu biblioklazam vezuje za autoritarne režime,[7] a kao neke od prvih primjera ove prakse destrukcije autorica navodi kineskog cara Ch’in Shih-huang (259–210) koji je u 3. vijeku prije nove ere naredio spaljivanje knjiga i masakr učenjaka; najveću biblioteku starog vijeka – Aleksandrijsku biblioteku u Egiptu – koja je otvorena u 3. vijeku prije nove ere i bila spaljivana nekoliko puta,[8] te uništavanje „Kuće mudrosti“, najveće biblioteke u Bagdadu u Iraku u 13. vijeku.[9] Procjenjuje se da je da je u Nacionalnoj biblioteci izgorjelo oko tri milijuna knjiga i tri stotine unikatnih rukopisa neprocjenjive vrijednosti, tj. oko 90 % fonda.

Selma Alispahić, sa Odsjeka za sociologiju Fakulteta političkih nauka UNSA, objašnjava da se spaljivanje biblioteka najčešće dešavalo u kontekstima društvenih sukoba i da se zato može „govoriti o spaljivanju biblioteka kao o strategiji ratovanja. Kada ratne pohode određuje težnja ka anihilaciji Drugog, nije dovoljno ubiti ljude i zajednicu, jer njihov duh opstaje u običajima, jeziku, kulturi i umjetnosti koji najčitkije preživljavaju u knjigama i iz njih mogu ponovo uskrsnuti.“ Dodaje, još preciznije: „spaljivanje knjiga je čin brisanja narativa i svjedočanstava koja su u stanju osporiti nova, ideološka pisanja.“ Spaljivanje knjiga i biblioteka je uništenje onoga što pripada svima, akumuliranog ljudskog znanja i iskustva.

Zgrada sarajevske Vijećnice obnovljena je 2014. godine, ali „Vijećnica nikada zapravo nije vraćena građanima/građankama Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Protivno očekivanjima, originalnoj namjeni i historiji vlasništva, u Vijećnicu se nakon obnove i otvaranja useljava Uprava Grada Sarajeva i njom upotpunosti raspolaže. Korištenje prostora se u cjelosti i sramotno komercijalizira, zgradom raspolaže Gradonačelnik, a upravlja poduzeće.“[10]

Tokom 2016. i 2017. godine, „neformalna politička organizacija Jedan grad, jedna borba je pokrenula inicijativu Narodna čitaona: Vijećnica je naša! „s ciljem da zaustavi nezakonitu preobrazbu nekadašnje zgrade Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u komercijalizirani prostor koji će zauvijek biti otuđen od onih kojima pripada – građana i građanki Sarajeva i cijele BiH. Poruka gradskim vlastima ostaje nepromijenjena: Vijećnica ne može biti samo sjedište administracije ili turistička atrakcija – Vijećnica je javno dobro i pripada svima. Stoga zahtijevamo otvaranje Vijećnice za besplatne posjete građanima minimalno jedan dan u tjednu te otvaranje čitaone unutar zgrade Vijećnice koja će biti dostupna svim posjetiteljima.“[11] Ferida Duraković je bila jedna od onih javnih ličnosti koje su pružile podršku ovoj inicijativi. Kada je u decembra 2016. godine željela da uđe Vijećnicu i da unutra čita sa još tridesetak okupljenih, nije mogla ukoliko ne kupi kartu kao turistkinja. Ferida je kao studentica svoje dane provodila u čitaonici, u augusti je spašavala knjige iz zapaljene Vijećnice, zajedno sa drugim ljudima, i tako spasila dio knjiga od uništenja.

Svrhe kojima i danas, deset godina kasnije, služi prostor Vijećnice za sociologinju Selmu Alispahić svjedoče o trijumfu ravnodušnosti.[12] Jer, na zvaničnom sajtu Vijećnice piše: „Na tržištu event menadžmenta, Gradska vijećnica je prepoznata kao najreprezentativnije mjesto za organizaciju naučnih skupova, konferencija, korpoorativnih[13] događaja, obilježavanje godišnjica, različitih promocija,  te poslovnih i turističkih posjeta.“ [14]

Fondacija CURE iz Sarajeva je krajem 2021. godine podnijela inicijativu Komisiji za obrazovanje, kulturu i kulturno-historijsko naslijeđe Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo za imenovanje trga preko puta Vijećnice po Aidi Buturović.[15] Ipak, u januaru 2022. godine, novi trg prekoputa Vijećnice je odlukom Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo dobio zvanični naziv „Trg Prve brigade policije“, u čast više od 700 pripadnika ove brigade koji su na samom početku opsade Sarajeva stali u odbranu grada. U augustu 2022. godine gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić najavila je da će Aidi Buturović Grad Sarajevo podići spomen ploču. Spomen ploča još uvijek nije postavljena, koliko je autorici ovog teksta poznato.

Aida Buturović i spaljene knjige povezane su, njihove sudbine su isprepletene, a svu suptilnost i neminovnost ove veze riječi sociloginje Selme Alispahić opisuju na slijedeći način: „Smrt je događaj u historiji života, a spaljivanje knjiga je poništavanje same historije. Život jednog čovjeka je možda vrjedniji od svih knjiga, ali život knjige je mogućnost njegovog besmrtnog života.“ Kolege i kolegice bibliotekari/ke širom svijeta smatraju Aidu istinskom heroinom svoje profesije i nastoje sačuvati sjećanje na nju.

A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:

Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!

(završetak pjesme Feride Duraković „Po našim glavama još padaju knjige u prahu“, 2013)

Jasmina Čaušević je diplomirala književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu i magistrirala rodne studije na Univerzitetu u Sarajevu 2008. godine.

Korišteni izvori:

[1] Aida Buturović (1959 – 1992) je radila kao bibliotekarka Nacionalne biblioteke u sarajevskoj Vijećnici. U noći  između 25. i 26. avgusta 1992. godine je iz zapaljene Vijećnice spašavala knjige, zajedno sa kolegama/icama i građanima/kama koji su došli da pomognu. Pogođena je gelerom granate, direktno u potiljak, kada se vraćala kući iz spaljene Vijećnice.

[2] https://azalica.wixsite.com/bookcase/single-post/2016/04/25/sje%C4%87anje-na-aidu-buturovi%C4%87-i-sini%C5%A1u-glava%C5%A1evi%C4%87a-no-more-heroes-any-more-no-more-heroes

[3] Izvor: Haris Imamović (2022). Vedran i vartrogasci. Zenica: Vrijeme, str. 55 – 57.

[4] Isto, str. 29

[5] Haris Imamović, str. 33

[6] Izvor: Faruk Vele (2022). Aida Buturović, heroina koja je ostavila srce u Vijećnici: “Niko nije volio knjige kao ona”. Dostupno na: https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/aida-buturovic-heroina-koja-je-ostavila-srce-u-vijecnici-niko-nije-volio-knjige-kao-ona/467032

[7] Ovom temom se spomenuta autorica detaljno bavi u svojoj knjizi iz 2003. godine: Libricide: The Regime-Sponsored Destruction of Books and Libraries in the Twentieth Century. London: Praeger.

[8] Nova biblioteka otvorena je u Aleksandriji 2002. godine.

[9] Rebecca Knuth (2006). Burning books and leveling libraries – extremist violence and cultural destruction. London: Praeger, str. 3

[10] Nidžara Ahmetašević, https://www.bilten.org/?p=16269

[11] Nidžara Ahmetašević, isto.

[12] Sintagma Serena Kjerkegora iz dijela „Filozofske mrvice“ dostupno na https://pdfcoffee.com/seren-kjerkegor-filozofske-mrvice-pdf-free.html

[13] Riječ je u tekstu, na stranici, napisana ovako nepravilno.

[14] https://www.vijecnica.ba/bs/organizacija-dogadaja

[15] Stvaramo kulturu sjećanja na žene koje su pomjerale granice – Aida Buturović | Fondacija CURE