Zelena tranzicija Evropske unije je otvorila novo poglavlje u odnosu između Evrope i njenih periferija, kako unutar, tako i izvan granica Evropske unije, a nedavno i u kontekstu Zelenog plana Evropske unije koji predviđa neto nulte emisije do 2050. godine.[1] Iako je Bosna i Hercegovina formalno usvojila klimatske propise i strategije Evropske unije, ograničeni institucijski kapaciteti i finansijska ograničenja su doveli do toga da se tranzicija odvija u vidu eksploatacije rudnog bogatstva umjesto okolišne zaštite, čime se zapravo omogućava Evropskoj uniji da okolišne troškove prebaci na svoju periferiju. U međuvremenu su se pojavili okolišni pokreti na lokalnom nivou koji su usmjereni protiv eksploatacije rudnog bogatstva i podjela nametnutih Dejtonskim mirovnim sporazumom. Mnogi od njih nadilaze etničke podjele institucionalizirane u okviru izgradnje mira nakon rata i nude model za dekolonijalne pristupe miru. Stavljanjem fokusa na glasove i strategije aktera i zajednica koje brane svoju zemlju, vodu i druge prirodne resurse možemo identificirati prakse koje ukazuju na dekolonijalnu izgradnju mira u poslijeratnom okruženju kao što je ono u Bosni i Hercegovini.
Prirodni resursi, ključne sirovine i žrtva(e) periferije
Zakon o ključnim sirovinama Evropske unije koji je usvojen prošle godine eksplicitno stavlja fokus na Zapadni Balkan kao izvor minerala koji su ključni za digitalnu i zelenu tranziciju Evropske unije. Bosna i Hercegovina se posebno ističe, s obzirom na procijenjenih 1,5 miliona tona litij karbonata, 94 miliona tona magnezij sulfata, kao i 17 miliona tona bora koji se nalaze odmah ispod brda Majevice. Ovi minerali nisu samo ”ključni”, već ”strateški” značajni resursi na listi prioriteta Evropske unije, što privlači do sada neviđen interes korporacija za bh. lokacije vađenja ruda (vidjeti pisanje Lippmana na ovu temu ovdje). Rijeke, potoci i jezera zemlje su zagađena uslijed rudarenja, navale izgradnje brana i malih hidroelektrana, kao i uslijed nedostatka propisa, što u kombinaciji sa korupcijom dovodi do toga de se voda ne priznaje kao jedan od njenih najvrijednijih resursa.[2]
Ovaj regulatorni dvostruki standard nije slučajnost, već strukturno obilježje. Kao što Daniela Lai ističe u svojoj analizi tranzicije Bosne i Hercegovine, djelovanje međunarodne zajednice je promoviralo ”neoliberalno restrukturiranje” koje je ”u konačnici doprinijelo povinovanju društvenog nezadovoljstva tržišnoj logici”, čime je socioekonomska pravda potisnuta u pozadinu, umjesto da bude u fokusu kao dio širih pitanja vezanih za tranzicijsku pravdu.[3] Slabe državne institucije Bosne i Hercegovine, u vezi sa čim žaljenje izražavaju i međunarodni posmatrači i znanstvenici u jednakoj mjeri, u konačnici služe interesima kapitala u rudnoj industriji, stvaranjem uslova u kojima je moguće izbjeći mjere okolišne i društvene zaštite.
Horvat, koji zagovara potrebu za više okolišnog aktivizma i zelenom politikom u regiji, dokumentira na koji način se Balkan prikazuje kao regija koja vječito zaostaje, koja je zaglavila u beskonačnom procesu sustizanja, čime se projekti vađenja ruda predstavljaju kao opravdana razvojna prilika na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.[4] Treba istaći da iza toga stoji kolonijalna logika prema kojoj se vađenje ruda u Evropskoj uniji u najvećoj mjeri izbjegava, dok se u Bosni i Hercegovini i na Balkanu koristi u većoj mjeri. Metropola time čuva svoj vlastiti okoliš, dok ekološko uništenje prebacuje na periferne teritorije, naime države koje nisu članice Evropske unije.
Široko rasprostranjena korupcija, slaba vladavina prava i političke elite koje se bave isključivo vlastitim interesima u Bosni i Hercegovini su stvorili uslove koji olakšavaju vađenje ruda.[5] Lokalne političke elite često to brane argumentima da će to donijeti nova radna mjesta, stvoriti razvojni potencijal, smanjiti troškove energije i podržati procese evropeizacije. Hodžić i Ćurak su drugdje ispitivali na koji način se dešava da državni službenici, svjesni ograničenja dejtonskog sistema, zaglavljeni između jugonostalgičnih osjećanja veličine i vizija evropske budućnosti, na manje kritičan način posmatraju provedbu energetskih i okolišnih politika.[6]
Ipak, kao što to dokumentiraju mreže okolišnih aktivista, ovi projekti ne donose samo razvoj, već i uništenje: otrovane izvore vode, zagađen zrak, eksploataciju resursa i sistematsku eliminaciju održivih sredstava za život.[7] Uništenje okoliša postaje nevidljivo ili prihvatljivo jer se dešava na prostorima koji su već strukturirani kao periferalni, dok su lokalne institucije i političke elite nespremne ili nesposobne da se oslobode korumpiranih mreža i nepotističkih odnosa koji omogućavaju eksploataciju okoliša od strane domaćih i stranih aktera. Time se samo održava status Bosne i Hercegovine kao poluperiferije u okviru evropskih socioekonomskih i političkih hijerarhija.
Okolišni otpor kao praksa dekolonijalne izgradnje mira
Okolišni pokreti širom Bosne i Hercegovine su s vremenom razvili višestruke repertoare otpora koji kombiniraju pravno zagovaranje, direktno djelovanje i mobilizaciju stanovništva, a posebno kroz medije. Prikupljali su potpise i peticije u cilju povlačenja dozvola, organizirali masovne proteste, javne forume, debate sa političarima, te sarađivali sa biolozima i drugim znanstvenicima u cilju dokumentiranja uništenja okoliša. Ovakvo djelovanje predstavlja više od okolišnog zagovaranja – predstavlja prakse demokratskog učešća kojima se osporava korporativna moć i modeli upravljanja koji omogućavaju prakse vađenja ruda i štetne prakse. Organizacije kao što je Mreža za odbranu prirode sarađuju, između ostalog, sa udruženjem građana Fojničani, organizacijom Trstionica i Boriva[8], aktivistima u Jajcu, koordiniraju strategije otpora[9] i dijele resurse. Ove mreže djeluju u skladu sa principima međusobne pomoći i kolektivnog djelovanja i izazovnog fragmentiranog političkog okruženja u Bosni i Hercegovini danas na temelju zajedničke uvjerenosti u značaj očuvanja okoliša. Takav otpor pokazuje da razvoj moraju definirati same zajednice, a ne eksterni akteri, baš kao i izgradnju mira.
Fokusirajući se na proteste iz 2014. godine, Lai je istakla da bi socioekonomske poteškoće mogle dovesti do ”horizontalnog učešća i odbijanja etničkih obilježja”, što bi predstavljalo ”ključan test za međunarodne institucije koje se bave društvenim poteškoćama, čiji se glas do tog trenutka nije čuo”.[10] Kao što Lippman uvijek iznova navodi u svojoj nedavnoj seriji od šest dijelova, okolišne prijetnje okupljaju ljude koji su doživjeli borbu za upravo ta područja koja sada zajednički nastoje zaštititi.[11] Ova međuetnička solidarnost se ne javlja uslijed međunarodnih programa pomirenja, već uslijed zajedničkih materijalnih uslova i shvatanja da okolišne katastrofe utiču na zajednice u cijeloj zemlji, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Uništavanje okoliša nadilazi umjetne granice stvorene Dejtonskim mirovnim sporazumom, što omogućava lokalnim zajednicama da se okupe oko pitanja zaštite okoliša, bez obzira na etničku ili političku pripadnost. Takva solidarnost nudi model za dekolonijalne pristupe praksama transformacije konflikata i mira. Fokus na zahvaćene zajednice i pojedince, kao i na zajedničke opasnosti projekata vađenja ruda im omogućava da prevaziđu istrošene klišeje podjela i osiguraju solidarnost koja nadilazi etničke podjele.
Okolišni pokreti zahtijevaju finansijske resurse, stručno znanje i pomažu pri vršenju političkog pritiska na aktere iz privatnog i javnog sektora. Odlikuju se onim što Horvat naziva ”sposobnost transformacije” – sposobnošću za osporavanje i prekidanje postojećih odnosa moći uz istovremenu izgradnju alternativnih oblika demokratskog učešća, bilo kroz zelene stranačke politike ili djelovanje pojedinaca. Organizacije za izgradnju mira mogu pružiti solidarnost i imaju za cilj djelovanje u skladu sa istim principima. Prema Lippmanovom pristupu, to znači izbjegavanje romantiziranja zajednica ili odbacivanja njihove zabrinutosti kao skučene, te umjesto toga postupanje prema lokalnom znanju kao sofisticiranoj analizi vrijednoj ozbiljnog zalaganja koja se fokusira na aktere iz zajednice, uz istovremeno pružanje važnog šireg konteksta.
Za međunarodne organizacije i druge koji djeluju u Bosni i Hercegovini, a posebno one koji se fokusiraju na izgradnju mira, važno je ići dalje od solidarnosti kao simbolične podrške ka odnosima koji uključuju dijeljenje resursa i međusobnog rizika. To zahtijeva pružanje podrške okolišnim pokretima ne samo zagovaranjem politika za zaštitu od klimatskih promjena, već i ključnim zalaganjem u oblasti praćenja, provedbe i odbrane ovih politika u slučaju korporativnog i političkog otpora.
To ima implikacije po način na koji mirovne organizacije pristupaju zagovaranju politika, institucijskim partnerstvima i izradi programa. Kako bi organizacije podržale pristupe izgradnji mira, može biti neophodno zagovarati politike koje umjesto reforme osporavaju postojeće mehanizme, čak i kada je ovo u konfliktu sa pristupima koje preferiraju donatori ili partneri iz vlasti. Istovremeno postoji prećutno priznanje potrebe za reformom sistema koji je uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom trideset godina nakon njegove provedbe u cilju postizanja upravljačke strukture koja je u skladu sa evropskim integracijama (a time i zaštitom okoliša), dok istovremeno osigurava rješavanje pitanja socioekonomske i klimatske pravde u okviru procesa tranzicije.
Možda ova vrsta posvećenog dekolonijalnog mirovnog rada u saradnji sa okolišnim pokretima može biti inspiracija za pojedince koji su do sada izbjegavali da se kandidiraju za političke funkcije kako bi se u većoj mjeri angažirali izvan neformalnih i formalnih organizacija civilnog društva. Nadalje, to može ublažiti stalnu emigraciju sa kojom se zemlja suočava zbog korupcije i praksi vađenja ruda koje otežavaju postizanje održivih izvora prihoda za život u nekim od najranjivijih bosanskohercegovačkih zajednica po pitanju okoliša.
Pokreti okolišnog otpora pokazuju da pristupi dekolonijalnoj izgradnji mira nisu zadatak za sutra, već nužnost koju treba podržavati i baviti se njom danas. Na temelju svog aktivizma čuvaju i stvaraju viziju prosperitetne Bosne i Hercegovine, zasnovanu na miru koji proizilazi iz socioekonomske pravde, održivosti i istinskog samoodređenja. To je budućnost prema kojoj se istinska dekolonijalna izgradnja mira mora orijentirati.
Dženeta Karabegović je vanredna profesorica na Univerzitetu u Salzburgu. Predaje sociologiju i političke nauke. Njen rad se bavi migracijama, dijasporom, transnacionalizmom, društvenim pokretima, vanjskom politikom, tranzicijskom pravdom i Zapadnim Balkanom. Pored akademskog rada također pruža savjetodavne usluge međunarodnim, regionalnim i lokalnim organizacijama i redovno kao gostujući profesor boravi širom Evrope i izvan nje. Radni jezici su joj engleski, njemački i BHS.
.
[1] Borowiecki, M. et al. (2023), Accelerating the EU's green transition, OECD Economics Department Working Papers, No. 1777, OECD Publishing, Paris, https://doi.org/10.1787/bed2b6df-en.
[2] Dogmus, Ö. C., & Nielsen, J. Ø. (2020). The on-paper hydropower boom: A case study of corruption in the hydropower sector in Bosnia and Herzegovina. Ecological Economics, 172, 106630. https://doi.org/10.1016/j.ecolecon.2020.106630
[3] Lai, D. (2016). Transitional Justice and Its Discontents: Socioeconomic Justice in Bosnia and Herzegovina and the Limits of International Intervention. Journal of Intervention and Statebuilding, 1–21. https://doi.org/10.1080/17502977.2016.1199478
[4] Horvat, V. (2024). Here, at last: Pathways of green politics in the Western Balkans. Heinrich Böll Stiftung.
[5] U svojim najnovijim izvještajima, Transparency International BiH se fokusira na utjecaj korupcije na okoliš, a posebno na zloupotrebu koncesija. Vidjeti Registar koncesija ovdje: https://koncesije.transparentno.ba/bs-latn-ba
[6] Hodžić, D., & Ćurak, H. (2022). Daytonitis in Practice. https://doi.org/10.18452/23999
[7] Transnacionalne mreže se nisu razvile samo u BiH, već širom regije. Vidjeti na primjer: https://www.balkanrivers.net/en
[8] https://www.frontlinedefenders.org/en/organization/park-prirode-trstionica-i-boriva
[9] Vidjeti na primjer: https://www.coe.int/en/web/bern-convention/-/possible-negative-impact-of-hydro-power-plant-development-on-the-neretva-river
[10] Lai, D. (2016). Transitional Justice and Its Discontents: Socioeconomic Justice in Bosnia and Herzegovina and the Limits of International Intervention. Journal of Intervention and Statebuilding, 1–21. https://doi.org/10.1080/17502977.2016.1199478
[11] Sve objave vidjeti ovdje: https://lefteast.org/author/peter-lippman/
