Krivična pravda predstavlja temeljni element tranzicijske pravde pružajući čvrstu osnovu za suočavanje s prošlošću, izgradnju povjerenja unutar zajednica i, konačno, pomirenje. Pravosnažne presude u ovom kontekstu imaju ključnu ulogu jer potvrđuju odgovornost počinilaca, pružaju određenu satisfakciju žrtvama i njihovim porodicama te šalju jasnu poruku o neprihvatljivosti zločina. Također utvrđuju van razumne sumnje okolnosti i sva djela koja su elementi zločina, dajući time, pored historijskih, i sudski utvrđene činjenice. Važno je napomenuti da je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MRMKS) i dalje aktivan, ali se njegov rad uglavnom odnosi na žalbene postupke i druge aktivnosti, dok su krivični procesi za ratne zločine prepušteni domaćim pravosudnim institucijama.
Jedan od izazova u procesuiranju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini je zloupotreba dvojnog državljanstva, posebno sa Srbijom i Hrvatskom. Osobe optužene ili osuđene za ratne zločine često se koriste dvojnim državljanstvom kako bi izbjegle krivično gonjenje sklanjajući se u susjedne zemlje, koje odbijaju njihovo izručenje. Primjer takve prakse je slučaj Branimira Glavaša, koji je nakon nepravosnažne presude za ratne zločine iskoristio dvojno državljanstvo i sklonio se u Bosnu i Hercegovinu, nadajući se da će izbjeći pravosudni proces u Hrvatskoj.
Predmet „Zvornička brigada“, u kojem su osumnjičeni za genocid u Srebrenici uhapšeni krajem 2023. godine, a suđenje pred Sudom BiH otpočelo u junu 2024, predstavlja još jedan značajan korak ka rasvjetljavanju odgovornosti direktnih učesnika u genocidu iz jula 1995. godine. Ovi procesi ukazuju na dugotrajan i izazovan put ka pravdi, ali i na potrebu za dosljednijom i efikasnijom institucionalnom posvećenošću procesuiranju ratnih zločina.
Istovremeno, suđenje Novaku Đukiću za masakr na tuzlanskoj Kapiji i dalje se suočava s odgađanjima, navodno zbog njegovog zdravstvenog stanja, što izaziva nezadovoljstvo među porodicama žrtava i stvara utisak nekažnjivosti. Slične prepreke prate i suđenje osmorici optuženih za ubistva civila u Kravici, koje se vodi u Beogradu i obilježeno je čestim „proceduralnim“ odgađanjima, dodatno otežavajući postizanje krivične pravde. Važno je napomenuti da se optužene tereti za ratne zločine, a ne za učešće u genocidu u Srebrenici, što ukazuje na dugogodišnji otpor pravosuđa Republike Srbije da podigne optužnicu za genocid u Srebrenici.
U kontekstu tranzicijske pravde i njenog javnog narativa možda je najvažnija presuda ona iz 2023. godine koja je ostala tema i do danas – predmet „Stanišić i Simatović“, čija je prvostepena presuda iz 2023. godine dodatno utvrdila umiješanost Državne bezbjednosti Srbije u rat u Bosni i Hercegovini i zločine. Ova presuda nastavila je oblikovati narative o ratu u Bosni i Hercegovini tokom 2024. godine, potičući rasprave među institucijama i nevladinim organizacijama o međunarodnom karakteru rata i potrebi dubljeg suočavanja srbijanskog društva s prošlošću. Iako se radi o presudi u jednom slučaju, ona obuhvata počinjene zločine u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova – između ostalih u Sanskom Mostu, Bosanskom Šamcu i Bijeljini. Stanišić i Simatović su u okviru svojih kapaciteta i službenih položaja učestvovali u finansiranju i pomaganju „arkanovaca“ putem Službe državne bezbjednosti Srbije, koji su počinili brojne zločine na tim područjima, uključujući ubistva. S obzirom na važnost presude, dobila je jako malo medijske pažnje, posebno u Republici Srbiji. Za očekivati je da će najprije organizacije civilnog društva u regionu ovu presudu koristiti za daljnje kontekstualiziranje aktivnosti u oblasti suočavanja s prošlošću.
Pored navedenih, tokom 2024. godine podignuto je ukupno 29 optužnica za ratne zločine, obuhvativši 84 osobe. Najviše optužnica podiglo je Tužilaštvo BiH, sa 22 optužnice protiv 66 osoba. Ovi podaci ukazuju na ipak neke napore pravosudnih institucija u procesuiranju ratnih zločina iako se suočavaju s brojnim izazovima, uključujući veliki broj neriješenih predmeta i nedostupnost optuženih. Ove godine bit će obilježeno 30 godina od kraja rata u Bosni i Hercegovini potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, ali i 30 godina od genocida u Srebrenici. Ostaje još malo vremena da se procesuiraju odgovorni za zločine iz rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, a procesi imaju višestruke implikacije – ne samo sudske. Procesuiranje ratnih zločina najvažnija je osnova za rasvjetljavanje svih dešavanja u ratu u Bosni i Hercegovini, koji svoj odjek itekako ima i danas.
Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija doprinijelo je podizanju svijesti o počinjenim zločinima i važnosti suočavanja s prošlošću. Ova rezolucija služi kao podsjetnik na potrebu kontinuiranog rada na pravdi i pomirenju ne samo unutar Bosne i Hercegovine već i u susjednim zemljama i širom svijeta. Međutim, njeno usvajanje su u političkom kontekstu zloupotrijebili pojedini bošnjački i srpski političari na različite načine, iskoristivši je kao sredstvo mobilizacije i manipulacije, dodatno produbljujući političke podjele umjesto da doprinese fokusu na žrtve, iskrenom dijalogu i izgradnji povjerenja na bazi činjenica u regionu. Kao svojevrsni odgovor na ovu rezoluciju, u junu 2024. godine održan je svesrpski sabor, na kojem je Rezolucija odbačena, a u entitetskoj skupštini usvojen niz odluka i zakona koji dodatno urušavaju državni i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, produbljujući institucionalnu i političku krizu u zemlji. Rezolucija je najprije međunarodna poruka da se čuva sjećanje na žrtve genocida i da se zemlje ohrabruju da obilježe 11. juli na taj način, da je negiranje i slavljenje zločinaca protivno vrijednostima UN-a, te da se obrazovanjem i sjećanjem preveniraju budući zločini. Iako Rezolucija nije zakonski akt niti presuda u tom smislu, ona jest međunarodna poruka da se presude moraju poštovati.
Pravosnažne presude za ratne zločine imaju značajan utjecaj na procese tranzicijske pravde. Nevladine organizacije i obrazovne institucije koriste se ovim presudama kao osnovom za razvoj edukativnih programa, zatim izložbi i drugih inicijativa koje promoviraju kulturu sjećanja i razumijevanja prošlosti. S druge strane, postoje i one obrazovne institucije koje negiraju presude i Haški tribunal i sudove predstavljaju kao političke ustanove unatoč svim raspoloživim dokazima i činjenicama.
Neizostavna je i uloga medija u procesu tranzicijske pravde, posebno u kontekstu podizanja svijesti o sudski utvrđenim činjenicama, kao i samim presudama odnosno počiniocima zločina. Kada kažem „mediji“, izostavljam društvene mreže i podrazumijevam štampane i elektronske medije odnosno portale, jer je to mnogo šira tema. Da bi se ciljevi procesa suočavanja s prošlošću efikasno postizali, neophodno je stvarati i širiti sadržaje koji se koriste upravo sudski i historijski utvrđenim i relevantnim činjenicama. Pored najlogičnijeg cilja – informiranje javnosti na bazi činjenica – ovakav medijski sadržaj može potaknuti direktne učesnike u realiziranju programa suočavanja s prošlošću da uvrste određeni sadržaj. Koliko će njih potaknuti za takvo uvrštavanje toliko će i biti poznata materija korisnicima takvih programa ako su teme suočavanja s prošlošću na pravi način zastupljene u medijima. Recimo, korištenje činjenica iz presude Stanišiću i Simatoviću i drugih presuda kada se govori o kontekstu rata u Bosni i Hercegovini može značajno osvijestiti sve uključene o sudskim činjenicama te imati značajniji efekt na njih i na društvo, vodeći do efektnijeg ostvarivanja ciljeva suočavanja s prošlošću. Mediji koji na ovakav način podižu svijest javnosti o činjenicama iz rata u Bosni i Hercegovini direktno doprinose svim akterima u procesu suočavanja s prošlošću, čime se ostvaruje širi prostor za ostvarivanje dijaloga o temama koje inače služe polarizaciji, posebno u manjim monoetničkim zajednicama. Mediji također mogu služiti i kao alat za širenje netačnih i potpuno lažnih narativa, svjesno ili nesvjesno, pa su veoma važan faktor u postizanju ili narušavanju društvenog konsenzusa – ovisno o načinu širenja informacija. Posebno organizacije civilnog društva imaju odgovornost da ažuriraju svoje pristupe kako se ustanovljuju nove činjenice, a u tome im znatno mogu pomoći i mediji. Presude za ratne zločine neophodno je analizirati, staviti ih u kontekst običnom čitaocu jer su pravni odnosno sudski dokument, a činjenice iz njih prikazati na način da mogu informirati javnost o tome šta je nauka poput balistike ili forenzike ustanovila.
Uprkos formalnim naporima u procesuiranju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini tokom 2024. godine, tranzicijska pravda u smislu krivične pravde i dalje ostaje opterećena brojnim preprekama. Zloupotreba dvojnog državljanstva omogućava optuženima da izbjegnu odgovornost, dok učestala proceduralna odgađanja dodatno narušavaju povjerenje u pravosudne sisteme. Iako pravosnažne presude imaju potencijal da doprinesu suočavanju s prošlošću, njihova primjena u praksi često ostaje ograničena, a proces pomirenja usporen političkim opstrukcijama i društvenim podjelama. Umjesto da pravda postane sredstvo izgradnje povjerenja, spori i selektivni sudski procesi dodatno produbljuju osjećaj nepravde među zajednicama, ostavljajući otvorenim pitanje da li će istinska odgovornost ikada biti potpuno ostvarena.
Hikmet Karčić je naučni saradnik na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava – Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Autor je knjige Torture, Humiliate, Kill: Inside the Bosnian Serb Camp System (Muči, ponizi, ubij: unutar bosansko-srpskog sistema logora), objavljene u izdanju Univerziteta u Mičigenu, 2022. Bio je globalni stipendista Auschwitz Institute-Keene State Collegea za 2017. godinu. Čest je komentator na međunarodnim medijskim platformama. Njegovi članci pokrivaju ekstremizam, ekstremnu desnicu i masovne zločine i objavljeni su u publikacijama poput Haaretza, Newsweeka i Foreign Policyja.
