Kao jedan od najisturenijih gradova Bosne i Hercegovine prema Srbiji, Bijeljina je bila savršen poligon za probu ratnih planova i zločina koji će uskoro zahvatiti i ostatak države. Sve ono što se događalo u i oko Bijeljine u aprilu 1992. godine svoj identičan epilog dobit će u cijelom Podrinju narednih mjeseci i godina.

Sve je počelo početkom aprila 1992. godine kada su pripadnici paravojnih formacija Željka Ražnjatovića Arkana ušli u Bijeljinu, nakon čega su ubijanja, silovanja, maltretiranja i pljačke postali sastavnim dijelom svakodnevnice. Neka od tijela ubijenih ljudi danima su ležala na ulicama, a sve to, i mnogo drugog, svojim fotografijama zabilježio je američki fotograf Ron Haviv. Na području Bijeljine bio je aktivan veliki broj logora za nesrpsko stanovništvo u kojima je srpska vojska praktikovala mučenja, maltretiranja i ubijanja zatvorenika.

Srpske vlasti su prije dolaska visoke delegacije bosanskohercegovačkih vlasti, predvođene Biljanom Plavšić, naredile uklanjanje tijela s ulica, a nedugo nakon toga Plavišćeva proglašava oslobođenje Bijeljine i zahvaljuje Arkanu na ovom činu.

Nakon oslobađajuće presude Žalbeno vijeće MKSJ-a je krajem 2015. godine ponovo pokrenulo suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za pomaganje i podržavanje jedinica koje su direktno izvršavale krivična djela progona, ubistva, deportacije i nehumanog djela u gradovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući i Bijeljinu. Obojica su se izjasnila da nisu krivi, a Žalbeno vijeće Mehanizma je 31. maja 2023. godine odbacilo žalbe Stanišića i Simatovića i osudilo ih na 12 godina zatvora.

Donošenje ove presude bilo je od velike važnosti jer je njom je pokazan karakter rata koji Srbija pokušava da stavi u drugi plan. Presuda kojom je osuđen Jovica Stanišić, kao načelnik Službe državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, i Franko Simatović, kao zaposleni Druge uprave DB MUP-a, ipak ne dozvoljava kreiranje narativa o ratu u Bosni i Hercegovini koji podržava država Srbija sve ove godine. Pozicije koje su tada obnašali dovoljno govore o uključenosti u rat devedesetih na prostoru cijele Bosne i Hercegovine i odgovornosti koju Srbija samim tim ima.

Ipak, obim stradanja i nehumanog tretiranja nesrpskog stanovništva u Bijeljini tokom cijelog rata sam po sebi zahtijeva da broj osuđenih bude puno veći. Tužilaštvo kao institucija na svim nivoima u Bosni i Hercegovini jedna je od najnefunkcionalnijih državnih institucija, što se samo odražava na odsustvu dodatnih presuda i na slučaju ratnih zločina iz Bijeljine.

Na naše pitanje kako ocjenjuje rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine u vezi s ratnim zločinima iz Bijeljine, Jusuf Trbić, jedan od  pisaca koji aktivno radi na razotkrivanju ratnih zločina iz Bijeljine, za portal Tačno.net iznosi sljedeće:

„Kako da ocijenim ako vam kažem da u Bijeljini skoro nijedan zločin nije rasvijetljen. Jedan zločin koji se dogodio 1. aprila koji su počinili pripadnici srbijanskih paravojnih jedinica iniciralo je pravosuđe Srbije, pa je to kod nas završeno. Svi ostali slučajevi završeni su u Bijeljini tako što su ubice nagrađene a žrtve kažnjene. To je očigledno na procesu logora Batkovići. Nevjerovatno je da se i pored gomile dokaza i svjedoka događalo da ubice i nalogodavci budu oslobođeni a da su žrtve morale platiti troškove kao da su bili u nekom pansionu. To je logor kroz koji je prošlo više od 4000 ljudi, a više od 80 njih je ubijeno.“

Nekažnjivost ratnih zločina na prostoru cijele Bosne i Hercegovine može se tražiti u političkom sistemu koji je svoj definitivni legitimitet dobio poslije rata, a bio zasijan tokom njega. Predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini uime triju etnonacionalnih grupa već decenijama kroje formalne i neformalne koalicije putem kojih ostvaruju svoje lične interese.

„Mi smo žrtve etnokonfesionalne podjele triju strana kojima odgovara podjela Bosne i Hercegovine. Oni su ti koji čuvaju jedni druge i većina zločina, pogotovo najvećih, vezana je za važne ljude, a oni pomažu jedni drugima da se iz toga izvuku. Ljudi koji su organizovali zločine po Bijeljini i sada su tu ako nisu umrli prirodnom smrću“, u nastavku razgovora iznosi Jusuf Trbić.

U gradu u kojem jedan od trgova nosi ime po Draži Mihajloviću danas je teško pričati o kulturi sjećanja, ali ipak postoje pozitivni primjeri suživota i izgradnje mira.

Jedna od organizacija koja je dala svoj doprinos pomirenju s naglaskom na žensku ulogu u ovom procesu jest Fondacija Lara iz Bijeljine. Ova organizacija osnovana je 1998. godine i do danas iza sebe ima mnoštvo projekata i inicijativa kojima je cilj promjena narativa naslijeđenog od  devedesetih godina.

„Uspjeli smo da reafirmišemo sjećanje na žensku historiju Bijeljine prikazivanjem ovoga grada u multietničkom i multikonfesionalnom karakteru Bijeljine. Također, pokušali smo da održimo sjećanje na jednu Rašidu Čehajić, ženu koja je žrtva stravičnog zločina s početka rata i tražili smo da jedna ulica u Bijeljini nosi njeno ime“, ističe direktorica Fondacije Lara, Radmila Žigić.

Ova fondacija je od svojih početaka pa do danas radila sa ženama koje su bile žrtve nasilja, krijumčarenja i ratnih dešavanja te je svojim djelovanjem ostavila značajan trag u težnji za normalnom Bosnom i Hercegovinom.

Ipak, organizacije civilnog društva nemaju moć niti ovlast u preuzimanju ključnih koraka koji će voditi ka potpunoj realizaciji takve Bosne i Hercegovine. Takvi koraci moraju biti napravljeni od onih koji su nadležni i koji su na kraju dana ustvari i plaćeni za to.

Tekst je urađen u suradnji sa Tačno.net