Dolazak

Krenula sam iz Sarajeva rano ujutru i zaputila se prema Gornjem Vakufu/Uskoplju, taj dan radim sa mladima iz podijeljenih gradova. Dan je lijep, sunčan, kao da nije kraj novembra. Dolazim na raskrsnicu i iako znam da trebam da idem pravo, navigacija mi pokazuje lijevo i skrenem lijevo. Pošto sam uvidjela da mi je put nepoznat, zaustavljam auto, otvaram prozor i pitam gospodina ispred kuće:“ Dobar dan, je li ovo put za Gornji Vakuf?“ Čovjek me pogleda, ćuti par sekundi i reče: „Ovo je put za Uskoplje“. Samo sam se nasmijala, pogledala, zahvalila i nastavila dalje.

Tih dana je obilježena godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sporazuma koji je zaustavio rat, faktički, ali u suštini to je sporazum koji je donio samo odsustvo oružja, a rat je prisutan svuda oko nas, već evo 24 godine. Bosna i Hercegovina je duboko podijeljeno društvo, lijepo smo se podijelili na Republiku Srpsku, Federaciju Bosne i Hercegovine i Brčko distrikt, pa na kantone, u okviru kojih imamo one sa većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom, pa dolazimo do podijeljenih gradova i priče sa početka teksta, a u suštini bih voljela da nađemo makar jednu stvar koja će nas povezati, kao što tako lako nalazimo stvari koje nas dijele.

Rad

Stižem u Gornji Vakuf/Uskoplje, uzbuđena što ću da radim sa novom grupom mladih ljudi, ljudi koji nisu bili ni rođeni za vrijeme rata, ali su svjesni da utiče na njihov život. Kada sam stigla, pitala sam gdje je ta „linija podjele“, kada se čitavo mjesto sastoji samo iz dvije ulice, pola od jednog naroda, a druga polovina od drugog. Pitala sam mlade koji dolaze iz tog grada da li se druže sa mladima druge nacionalnosti od kojih ih dijeli ta neka imaginarna linija razgraničenja, rekli su da ne, vrlo rijetko, svako se drži svog „tora“. Ova rečenica mi je pokazala sav apsurd države u kojoj živimo.

Krećemo sa radom. Na početku smo razgovarali o tome zašto su tu, zašto ih interesuje ova tema, šta je to što ih boli i muči u njihovom društvu, o osnovnim pojmovima suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira, te kako da identifikuju probleme u svojim lokalnim zajednicama.

Scena prva

Podijelila sam ih u tri grupe. Grupe su dale svoje odgovore na slijedeća pitanja: „Šta nam govori da živimo u miru? Šta nam govori da ne živimo u miru? Zašto je izgradnja mira važna u vašoj zajednici? Šta mir predstavlja za vas? Šta bi moglo da dovede do slijedećeg rata?“

Scena druga

Na pitanje: “ Šta bi moglo da dovede do slijedećeg rata“, odgovorili su: strah od ljudi drugih religija, želja za osvetom uzrokovana prošlošću, širenje mržnje, nametanja mišljenja, jer šest može da bude i devet u zavisnosti iz kog ugla gledamo, provokacije… Na pitanje: „Šta nam govori da ne živimo u miru“, odgovorili su propaganda, roditelji i stariji, podjele u školama, nedostatak podrške od osoba sa autoritetima… Odgovori koji su dali na ova dva pitanja su veoma slični, pokazuju da su mladi svjesni u kakvom okruženju se nalaze, te o teretu odgovornosti koji se prebacuje na njih. Iako se o tome ne razgovara, mladi su dio kontinuiranog procesa podjela koji utiču na sistem vrijednosti, samopercepciju i identitet. Uključivanje mladih u procese suočavanja sa prošlošću je bitno da bi se podstakla njihova uloga u društvenim inicijativama u državi, davanjem prostora mladima podstiče ih se da usvojeno preispitaju, da razvrgnu naslage predrasuda, stereotipa, straha od drugog i drugačijeg i na taj način dobiju novo saznanje kojim grade sebe i pravedenije društvo.

Scena treća

Stvaranje povjerenja između različitih religija, rušenje stereotipa i predrasuda, prijateljstvo između različitih nacionalnosti, dijalog, učenje o drugim nacionalnostima, državama, cijeniti druge i drugačije su samo neki od odgovora na pitanje „Šta je za mene izgradnja mira?“, „Kako doživljavam mir…?“

Vlastita nemoć učesnika u ratu da bilo šta promijene u dominatnim narativima obično je praćena izražavanjem nade u mlade, odnosno nade da kada stasa jedna generacija koja nije učestvovala u ratu ili se rata ne sjeća, da će u tom slučaju promjena biti moguća. Mladi koji učestvuju na ovakvim radionicima i treninzima izlaze iz zone komfora, izlaze iz vlastitog narativa, usuđuju se da postavljaju pitanja, stavljaju nove naočare koje će im omogućiti razumijevanja društva u kojem žive i prošlosti koja lebdi nad njima, te kao što reče jedan od učesnika: „Znate, za rat je potrebno dvoje, ali je i za ljubav potrebno dvoje.“

Mirjana Trifković je diplomirana pravnica po struci, a mirovna aktivistkinja po životnom pozivu. Žena sa mnogo gradova i adresa. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira. Obožava da radi sa mladima jer su oni pokretači boljeg i pravednijeg svijeta. Živi i radi u Sarajevu.