Žene su rijetka i gotovo slučajna pojava u bosanskohercegovačkoj kulturi sjećanja i u praksi odavanja počasti znamenitim ličnostima prošlosti. Historiju nikada nisu činili niti kreirali samo muškarci, ali su je na ovim prostorima brutalno prisvojili i njome gospodare već stoljećima.
Jedan od dokaza za ovu tvrdnju je i način na koji se u Bosni i Hercegovini, odnosno u njenim urbanim i ruralnim nastambama, daju imena ulica. Glavni grad države tu može poslužiti kao loš primjer. Sarajevo je relativno dug polis i može ga se prepješačiti s kraja na kraj prelazeći iz jedne u drugu mušku ulicu. Ulicu koja se zove po nekom manje ili više zaslužnom muškarcu. Žena ni za lijeka.
U vrijednoj publikaciji 100 žena, 100 ulica po ženama, svojevrsnom leksikonu posvećenom, kako u podnaslovu piše, „ženama koje su pomjerale granice u svojim zajednicama u Bosni i Hercegovini“, između ostalog piše i to da od 1081 sarajevske ulice samo 16 ih nosi ime po nekoj ženi iz naše prošlosti, za koju mnogi tvrde da je bila slavna. Procentualno, to je sramotnih 1,48 posto. Još je gori primjer Mostara. Od 197 ulica samo jedna je nazvana po ženi. Procentualno – 0,50 posto. U odnosu na ova dva mračna primjera, Banja Luka sa 43 ženske od ukupno 650 ulica djeluje kao mogući uzor, ali jasno je da ni tih 6,61 posto nije podatak kojim bi se bilo ko smio hvaliti.
Dakle, u čemu je problem? U tome što su žene tu. Prisutne su i aktivno učestvuju u životu i svim njegovim manifestacijama, ali ih kreatori historije i baštinici kulture sjećanja ne vide. Sarajlije su svojim ulicama davali nazive po zaslužnim ljudima iz oblasti ratova, politike, ekonomije, književnosti, slikarstva, sporta, muzike, arhitekture, građanskog aktivizma… Ali kad se sjete slikara, onda se doslovno sjete slikara, ne i slikarki. Zaslužni sportaš je po definiciji sportaš, urijetko ili nikad sportašica.
Ogromna većina bosanskohercegovačkih gradova nikad nije imala gradonačelnicu. A i kada jeste, kao što je početkom ovog vijeka u Sarajevu to bila Semiha Borovac, svi su joj povodom kojekakvih političkih događaja komentirali frizuru, garderobu i obuću. Jedinstven slučaj u našem javnom životu, da se nekom od nositelja funkcije zaviruje u stajling, jer kad je gospođi Borovac istekao mandat i kad je na njeno mjesto došla nova serija muškaraca prigovarali su im svašta, ali niko se nikada nije dotakao kose, odijela ili cipela. Čak i u predrasudama muškarci i žene nisu jednaki.
Ako im zavirimo u spolnu strukturu, vidjet ćemo da nam parlamenti liče na vojne kasarne, testosteronske sabore militantne retorike u kojim su žene zanemariva manjina. Koliko u Bosni i Hercegovini ima općina, a koliko općinskih načelnica? I tako redom, od ulice do funkcije, od grada do sela, od politike, preko estrade, do kulture i sporta, istaknute funkcije privilegija su i nagrada namijenjene muškarcima. Žene su uglavnom eksces.
A ne mora, i ne smije, biti tako. Ako su ulice jedan od alata kulture sjećanja, onda najmanje što se može uraditi da sjećanje ne izađe iz oblasti kulture je uravnotežiti rodne i sve druge kriterije. Ovdašnjim muškarcima trebao bi neki ubrzani kurs ravnopravnosti na kojem bi se osvijestila opća mjesta savremenog društva. Jedno od njih je da žene zaista postoje, zaista rade i doprinose razvoju zajednice u kojoj djeluju. Početkom 2022. godine u Sarajevu nije usvojena inicijativa da se trg u općini Stari Grad nazove po Aidi Buturović, divnoj i neustrašivoj bibliotekarki koja je poginula spašavajući knjige iz zapaljene Vijećnice, što pokazuje koliko smo daleko od istinske kulture sjećanja. Slična je situacija i u Mostaru, gdje je pet ustaških ulica dobilo primjerenija imena, ali nijedna žena nije bila dovoljno dobra da u očima mostarskih donositelja odluka zasluži tu čast. Bolje 0,50 posto u statistici nego ime žene na tabli s nazivom ulice.
Mijenjamo se sporo i nevoljko. Jednu od najtragičnijih i najneuspješnijih evropskih zemalja mahom vode muškarci. I sami svakodnevno vidimo te na sopstvenoj koži osjetimo kako to rade. Ali kad prođu koja godina ili decenija, ulica im ne gine, za to su se, uostalom, naši dični mužjaci i borili.
Ozren Kebo rođen je u Mostaru 1959. godine. Završio Fakultet političkih nauka „Veljko Vlahović“. Živi u Sarajevu, radi kao urednik portala Analiziraj.ba.
