“Kada pogledamo kroz historiju, uvijek su Romi gurali taj konac i na kraju su uvijek stradali iako nisu započeli nijedan rat, a pogotovo da su nekome nanijeli štetu. Ali su najviše stradali”, riječi su to koje su odjekivale u dvorani OKC Abrašević na prošlosedmičnom predstavljanju preliminiranih nalaza istraživanja “Stradanje Roma tokom ratova devedesetih u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu” u Mostaru, u organizaciji Foruma ZFD i YIHR Srbije.

Ratovi tokom raspada Jugoslavije vođeni s ciljem uvećanja etničkih čistih teritorija imali su kao osnovno sredstvo ratne zločine, u kojima su, pored ostalih, stradali i Romi/Romkinje kao žrtve ubistava, pljačke, seksualnog nasilja, prisilnih nestanaka, protjerivanja i prisilnih mobilizacija.

Međutim, ratovi 90-ih bili su samo jedan od vrhunaca nasilja kome je ova populacija izložena u dugom vremenskom trajanju na teritoriji bivše Jugoslavije, posebno imajući u vidu Porajmos, odnosno genocid tokom Drugog svjetskog rata.

Unatoč važnom istraživanju, ali i temi, sudeći prema broju stolica koje su ostale prazne u dvorani OKC Abrašević, izgleda da su organizatori precijenili interes Mostaraca i Mostarki za ovaj događaj.

Na mali odaziv prisutnih na ovom događaju osvrnuo se i Dervo Sejdić, predsjednik Udruženja “Kali Sara-Romski informativni centar”, kazavši da niko iz institucija s bilo kog nivoa niti iz šire javnosti nije prisutan.

“U ratu Rom, poslije rata Cigan”

“‘U ratu Rom, poslije rata Cigan’. Zašto sam to izrekao? Romi su bili u svim vojskama. Bili smo pripadnici Armije BiH, pripadnici Vojske Republike srpske, a u nekim predjelima i HVO-a. Kada posmatramo sve, ubijani smo ili smo imali problema sa sve tri strane, u ovoj ili onoj mjeri. Činjenica da je Vojska Republike srpske u prvim momentima kada su te paravojne jedinice dolazile s prostora Srbije, činila zločine. Činila zločine jer nad nama Romima je nekako najlakše sve svoje frustracije iskaliti”, kazao je Sejdić.

“U Bosni i Hercegovini država formira Komisiju za stradanje Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja na području grada Sarajeva. Ne potcjenjujem bilo čija stradnja, ni jednu osobu, nijednu kolektivnu pripadnost, međutim formira se takva Komisija, ali gdje smo mi Romi u toj priči?”, dodaje Sejdić.

“U Sarajevu u to vrijeme Roma je bilo makar deset hiljada. Ne zaboravite da je s područja današnje Republike srpske barem dvije trećine Roma prebjeglo na današnju teritoriju Federacije BiH”, zaključio je Sejdić.

Pored nepostojanja zvanične brojke koja govori o stradanju Roma na područjima bivše Jugoslavije, ovo istraživanje također ukazuje na nekažnjivost zločina nad Romima, posebno seksualnih.

Procesuiranje zločina počinjenih nad Romima

Uprkos pojedinačnim presudama, zločini protiv Roma često nisu uzimani u razmatranje čak ni u fazama istraga, a kada su došli na sud poput predmeta Skočić, optuženi bi bilo oslobođeni.

Predmet Skočić odnosi se na pripadnike jedinice Simini četnici, koji su u selu Skočić kod Zvornika u julu 1992. godine srušili džamiji i ubili 27 romskih civila. Silovali su tri zaštićene svjedokinje, a zatim sve zarobljene odveli kamionom do sela Malešić, gdje su te tri svjedokinje izdvojili i sproveli do kuće, u kojoj su provele nekoliko narednih mjeseci. Tu su držane kao robinje, silovane, premlaćivane i primoravane da služe pripadnike jedinice. Jedna od njih imala je 13, druga 15 godina. Preostale Rome odvezli su do jame u mjestu Hamzići, pojedinačno ih izvodili iz vozila i ubijali noževima ili iz vatrenog oružja, a leševe bacali u jamu. Zatim su u jamu ubacili bombu. Apelacioni sud u Beogradu kasnije je potvrdio oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila.

Zijo Ribić, jedini koji je preživio masakr u Skočićima, istakao je kako mu njegova država Bosna i Hercegovina, ali ni njegova romska zajednica nisu dale podršku.

“Ja sam 2006. godine čuo za Natašu Kandić i preko rođaka koji je držao romsko udruženje stupili smo u kontakt i tad smo krenuli. Išli smo 2004. godine u Tužilaštvo u Tuzli, međutim to je bilo samo čisto izjava i to je to – ništa se nije pokrenulo. Nataša je došla iz druge države, gdje je kasnije to pokrenuto i gdje je suđenje bilo. Meni je žao što moja matična država nije stala uz mene i dala podršku, ali mi ni moj narod nije dao podršku, nego mi je neka treća nacija dala podršku. Suđenje je takvo kako je završeno. Na kraju su bili oslobođeni za sve osim tačaka za silovanje. Za ubistvo niko nije osuđen zbog nedostatka dokaza”, rekao je Ribić.

Rasim Ibrahimović, jedan od istraživača i učesnika na panelu, govoreći o procesuiranju ratnih zločina u BiH u kontekstu tranzicijske pravde, kazao je da je najveći fokus stavljen na procesuiranje, krivično gonjenje počinilaca i da je BiH u tom smislu najviše učinila, ali ako se to stavi u kontekst ratnih zločina u kojima su Romi bili žrtve, vidimo neku drugu sliku.

“Nažalost, jedini zločin koji je dočekao svoj konačni sudski epilog i to ne u BiH, zapravo je slučaj iz sela Skočići kod Zvornika, dok su drugi slučajevi bili na marginama i nisu doživljavali procesuiranje u onom smislu u kojem možemo zamisliti procesuiranje ratnih zločina.”

Muzika je za Rome tradicija, historija i način čuvanja vlastitog identiteta

Dragan Ristić, frontmen grupe KAL, na panelu je istakao da je muzika Rome othranila kroz vijekove i da ona nije samo za njih skup tonova, nego zapravo njihova historija, tradicija i način čuvanja vlastitog identiteta.

“Ako se pažljivo analiziraju te pesme, onda ćete shvatiti da je to bio jedini način da sačuvamo našu istoriju. Tako da u tom smislu muzika ima mnogo kompleksniji značaj za Roma nego bilo šta drugo”, poručio je Ristić.

Nakon panela učesnici ali i svi zainteresovani Mostarci i Mostarke imali su priliku prisustvovati koncertu grupe KAL.

Tekst je nastao u saradnji sa Tačno.net