Ove godine obeležava se 30 godina od vojno-redarstvene operacije Oluja. Ona ne predstavlja samo jedan od ključnih istorijskih događaja kad je reč o ratovima 1990-ih, već jedan od najznačanjih kamena spoticanja za normalizaciju i upostavljanje dobrih odnosa između Srbije i Hrvatske, kamen toliko težak da bi i Sizif pokušao da ga izbegne. Ona je simbolička granica između dve različite istorijske naracije koje se do danas ne dodiruju. Za jedne ova operacija simbolizira gotovo bezgrešnu pobjedu i obilježava se službenim državnim praznikom, Danom pobjede i državne zahvalnosti i Danom hrvatskih branitelja. Za druge ovaj događaj ima 3 u 1 žrtvoslovnu simboliku, instant gorivo za nacionalizam i podgrevanje političkih tenzija.
Postavlja se pitanje kako pristupiti operaciji proizašloj iz legitimnog cilja – reintegracije gotovo petine hrvatskog teritorija dotad pod vlašću međunarodno nepriznate Republike Srpske Krajine, a na kojem su u ratnim godinama koje su prethodile operaciji počinjeni brojni ratni zločini nad Hrvatima, a koja je, među ostalim, rezultirala s preko 200 hiljada ljudi proteranih iz Hrvatske, preko 600 ubijenih civila, a više hiljada spaljenih kuća? Još važnije, kako zdravo pristupiti narativima koji se oko nje grade već desetljećima, a koji su u službi nacionalističke retorike prikrivene maskom domoljublja, odnosno patriotizma?
Kako izaći iz lavirinta paralelnih istina? Istoričarka Dubravka Stojanović jednom je rekla da će do pomirenja doći tek kada budemo imali zajednički udžbenik istorije. Ne udžbenik jedne “velike istine” koja odgovara svima — jer takva ne postoji — već udžbenik koji nudi više perspektiva, koji podstiče dijalog, a ne jednoumlje. Ovaj je tekst mali doprinos toj ideji. Cilj mu nije da presuđuje, već da pruži prostor za razumevanje. Da pokaže kako se operacija Oluja vidi iz hrvatske i srpske perspektive, i da nas podstakne da, umesto da tražimo ko je u pravu, ko je krivac, a ko žrtva, pokušamo da čujemo jedni druge i pokrenemo otvoren razgovor o ovoj temi.
Operacija Oluja u Hrvatskoj
Operacija Oluja je za mnoge građane Hrvatske značila završetak “četverogodišnje okupacije gotovo četvrtine hrvatskog teritorija, života u izbjeglištvu … granata … i brojnih neuspješnih pregovora” [1]. Označila je vrhunac u nizu vojnih operacija koje su provodile hrvatske snage od kraja 1994. godine s legitimnim ciljem vraćanja dijela teritorija u ustavnopravni poredak te je za veliki broj ljudi ona donijela slobodu i prestanak ratnih opasnosti. U potrazi – ili stvaranju – prostora za razumijevanje o kojem smo pisale ranije, taj je kontekst potrebno uzeti u obzir.
Ipak, za mnoge druge (nekadašnje) građane Hrvatske, ta je ista riječ značila nevoljni odlazak iz Hrvatske i gubitak imovine u najboljem slučaju, a u najgorem i smrt. Tijekom i nakon tih nekoliko ljetnih dana koja su u Hrvatskoj većinski bila obilježena slavljem i osjećajem olakšanja, počinjeni suratni zločini nad srpskim stanovništvom, a u mjesecima i godinama koji su uslijedili je otežan povratak onima koji su uoči operacije otišli.
Ta su kršenja ljudskih prava detaljno dokumentirale nevladine organizacije i pojedinci – na kojima je i danas, 30 godina kasnije, odgovornost za čuvanje sjećanja na žrtve i podsjećanje na one dijelove operacije koji izazivaju nelagodu – a možda i sram – zbog čega ih se aktivno zatire. Izostanak državnog pamćenja žrtava dugogodišnji je politički projekt koji je za mnoge službenu potvrdu dobio u studenom 2012. godine oslobađajućom presudom na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju dvojici najpoznatijih hrvatskih “heroja, a ne ratnih zločinaca”, Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Ta je presuda, osim specifičnog narativa o samoj operaciji, za mnoge potvrdila ono što je Deklaracija o Domovinskom ratu propisala desetak godina ranije – Hrvatska je vodila “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica” s “uspješnim obranama u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojnoredarstvenim operacijama “Bljesak” i “Oluja” [2].
Nešto više od pola godine nakon presude, Hrvatska je postala članica Europske unije, čime je praktično nestao bilo kakav ozbiljniji pritisak – a onda i volja domaćih vlasti i institucija – da se deklaracijski narativ dekonstruira. Povrh svega, operacija se kroz zadnjih tridesetak godina pretvorila u jednu od okosnica hrvatskog nacionalnog identiteta koju je zabranjeno propitivati. Njezino obilježavanje danas krase militarističke parade, etnonacionalistički biznis (podsjećamo na novu Thompsonovu pjesmu istoimenog naziva), a povremeno se potkrade i veličanje ustaštva, kao prošle godine u Imotskom. Naposljetku – i ne manje važno – ona se danas koristi da bi se uloga Hrvatske u ratu u BiH praktično svela na pomoć i suradnju s Armijom BiH u borbi protiv srpskih snaga, gotovo negirajući tako “rata u ratu”, odnosno sukoba između HVO-a i ABiH.
Sve se to navedeno godinama odražava kroz politički i medijski diskurs, a prelijeva u obrazovnu sferu, posebice na učenje povijesti, čime izostaje iole uravnoteženija slika Oluje koja bi u isto vrijeme bila osjetljivija na nijanse te ponudila stvaranje već spomenutog prostora razumijevanja.
Operacija Oluja u Srbiji
U Srbiji, operacija Oluja zauzima centralno mesto u zvaničnoj kulturi sećanja na ratove devedesetih. Pored NATO bombardovanja, to je jedini događaj koji se iz godine u godinu aktivno i masovno komemoriše. U tom narativu, Oluja postaje simbol stradanja Srba, dokaz večite ugroženosti, ali i alibi za izostanak odgovornosti za zločine koje su srpske snage počinile širom bivše Jugoslavije. Žrtva, u ovakvom diskursu, ne može biti i agresor. Najzad, Oluja služi i kao način da se pošalje poruka o onoj drugoj strani koja se prema nacionalističkoj retorici ne samo raduje, već i slavi našu tragediju i stradanje, produbljujući tako podelu na nas i njih što nas sve više održava u poziciji zamrznutog mira i nemogućnosti da se součimo sa prošlošću na adekvatan način.
Iako govorimo o jednom od temelja nacionalističke ideologije, masovna državne komemoracije vojno-policijske operacije Oluja počinju da se organizuju tek od 2015. kada je ustanovljen kao “Dan sećanja na sve stradale i prognane Srbe”. Jedna od najvažnih odlika ovih komemoracija jeste da se svake godine održavaju na drugom mestu, prateći dnevnopolitičke potrebe. Tako je, recimo, 2023. komemoracija održana u Prijedoru, gradu u kojem su 1992. srpske snage počinile masovne zločine nad nesrpskim stanovništvom, uključujući ubistva 102 deteta, za koju do danas ne postoji ni spomenik – par ekselans pimer političke zloupotrebe sećanja.
U govorima političkih zvaničnika srpske žrtve naravno imaju centralno mesto, međutim način na koji se o njima govori je problematičan. Operacija Oluja se uvek dekontekstualizuje i nikada se ne pominju druga ratna dešavanja u Hrvatskoj i BiH, koja su joj prethodila, tokom 1990-ih. Umesto toga, ova operacija se često upoređuje sa zločinima Nezavisne Države Hrvatske i logorom Jasenovac, čime se konstruiše mit o večitom i neprekinutom srpskom stradanju. Takve paralele nisu samo istorijski problematične — one su opasne jer proizvode strah, a strah je najtvrđi temelj svakog nacionalističkog narativa.
Još opasnije od onoga što se izgovara, jeste ono o čemu se ćuti. Iako je reč o desetinama hiljada izbeglica koje su prebegle u Srbiju, one ni danas nemaju status civilnih žrtava rata, jer je Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica diskriminatoran prema onima koji su stradali van teritorije Srbije.
Pored toga, još jedna velika tema koja je pokrivena velom tišine jeste i prisilna mobilizacija izbeglica. [3] Od maja do septembra 1995. godine, približno 10.000 izbeglica je mobilisano odmah po dolasku u Srbiju — iz prihvatnih centara, sa ulica, iz studentskih domova, sa maturskih večeri, pa čak i iz kolona na granici, i pre nego što su mogli da uđu u Srbiju. Mobilisani su uglavnom na osnovu spiskova Crvenog Krsta, do kojih je MUP nekada dolazio i silom. Većina izbeglica je tek u policijskim stanicama dobilo informaciju da su mobilisani, a mnogi od njih nisu mali pravo da se jave članovima porodice. Nakon policijski stanica, transportovani na ratišta — od Istočne Slavonije do područja oko Srebrenice. Prethodno su prolazili obuku u Erdutu ili na Manjači, pod kontrolom paravojnih formacija poput Srpske dobrovoljačke garde, Željka Ražnatovića Arkana. U tim kampovima mnogi su bili izloženi psihičkom i fizičkom nasilju i poniženju.
Najmanje 54 mobilisanih izbeglica su ubijene ili nestale po povratku na područja zahvaćena oružanim sukobima. Prisilnom mobilizacijom izbeglica prekšena je Konvencija o statusu izbeglica, ali Zakon o izbeglicama Republike Srbije, a odgovornost Srbije u ovome je i sudski potvrđena, i to na osnovu više od 120 presuda[4]. Međutim uprkos tome Republika Srbije i dalje nije uputila izvinjenje prisilno mobilisanim izbeglicama, a svega 1000 njih je uspelo da ostvari pravo na nadokdanu štete.
Dakle, dok se govori o žrtvama, ćuti se o nepravdama koje su se desile tim istim ljudima, ovde, u Srbiji, ćuti se o propustima, odgovornostima i zloupotrebama. U narativu koji dominira, ne ostaje mesta za nijanse, složenost, ni za činjenice koje nisu pogodne za aplauze i političke poene.
Umesto zaključka – šta ostaje poslije rata
Ovaj tekst je nastao na osnovu serije predavanja na ovu temu sa mladima iz Srbije i Hrvatske. Sama su predavanja nastojala pružiti i objasniti različite perspektive poslijeratnim generacijama uglavnom izloženima polarizirajućim, zapaljivim i izrazito nacionalno obojenim narativima te su inspirirana pokušajima stvaranja regionalnih udžbenika povijesti. Različite varijante pamćenja operacije Oluja mogu služiti kao sjajan edukativni izvor jer pokazuju kako se oko istih povijesnih događaja uvijek stvaraju (barem) dva narativa te, još važnije, kako ih se lako može politički instrumentalizirati. Da parafraziramo dio naslova knjige R. W. Fogela i G. R. Eltona, prema snošljivoj budućnosti se možemo kretati samo sa sviješću o postojanju tih dvaju pogleda na povijest i hrabrošću da se o njima započne dijalog.
[1 ] https://www.morh.hr/29-obljetnica-vro-oluja-povjesnica/
[2] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html
[3] Fond za humanitarno pravo – Dosije: Prisilne moblilizacije izbeglica
[4] https://www.hlc-rdc.org/pravda/27-godisnjica-oluje-zrtve-i-dalje-cekaju-pravdu/
Nevena Rudinac (1997) je istraživačica i aktivistkinja, a njen rad se pretežno odnosi na narative o ratovima 1990-ih i suočavanje sa prošlošću. Diplomirala je i masterirala psihologiju, a trenutno je na master studijama političkih nauka.
Senna Šimek (1998) je politologinja i povjesničarka na doktoratu iz suvremene hrvatske povijesti, a primarno se bavi narativima o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili te njihovom političkom instrumentalizacijom.
