Srebrenica, Prijedor, Ahmići, Višegrad… Kada se govori o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, obično se spominju ovi toponimi. S razlogom. Zločini u drugim mjestima gurnuti su pod tepih. Jedno od takvih mjesta je Čelinac, idilični gradić nadomak Banjaluke.

Piše: Milkica Milojević

A u Čelincu i okolnim selima od 1992. do 1995. godine civili su ubijani, sela paljena, kuće rušene. Srušene su i dvije džamije i katolička kapela. Porodice su zatvarane u škole i druge javne objekte, s obrazloženjem da se to čini „radi njihove bezbjednostiˮ.

O tome svjedoče sudske presude i priče rijetkih Bošnjaka i Bošnjakinja, koji, uprkos preživljenim strahotama, i danas žive u Čelincu.

Mnogi su se pokajali što su tako odlučili.

Smajo Hodžić nije imao priliku da odlučuje, niti da se kaje. Naoružani ljudi su ga, bez ikakvog obrazloženja, u proljeće 1992. odveli iz njegove kuće u Čelincu. Nije se vratio.

Majka i sestre su ga godinama čekale. Našle su ga u masovnoj grobnici. Nakon što je sahranila brata, Smajina sestra je umrla od raka. Druga sestra nije dočekala da nađu njegove kosti, umrla je 1996. od moždanog udara.

Na suđenju Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu pred Haškim tribunalom zaštićeni svjedok otkrio je da je Smajo mučen, a potom ubijen u zatvoru u Kotor Varošu.

-Jedne noći Smajo Hodžić iz Čelinca, (Enver) Čuta Beharić, golman u mjesnom fudbalskom klubu, i Mato Bjelobrk, učitelj iz Vrbanjaca, odvedeni su iz moje ćelije i nikada više nisu viđeni. Čuo sam paljbu iz vatrenog oružja, ali nisam bio siguran da su ubijeni. Kasnije su njihova tijela pronađena na obalama Vrbanje – ispričao je svjedok ST019.

O tome se danas ne priča, ni u Čelincu, ni u Kotor Varošu.

Ne priča se ni o, kako je Haški tribunal utvrdio, ,,najmanje pet civila muslimanske nacionalnosti, dvije žene i tri muškarca, koji su ubijeni u selu Bastasi 16. avgusta 1992”.

Rijetko se spominju i danas pusto selo Mehovci, zapaljeno 1992. godine, i ubistvo troje civila u selu Basići, kao i pogrom u prigradskom naselju Šamac, gdje su živjeli muslimani Bošnjaci.

Prema presudi Okružnog suda u Banjaluci, Slobodan Kuzmanović i Aleksandar Radić, bivši pripadnici Vojske RS, osuđeni su na 4, odnosno 3 godine zatvora.

Oni su, kako se navodi u presudi, u naselju Šamac u avgustu 1992. godine, bez ikakvog vojnog opravdanja, pucali i bacali bombe po kućama. Tada je jedan mještanin ubijen, a ranjeno je dvoje ljudi i jedna beba od 28 dana.

U Šamcu su, istog mjeseca, redom paljene muslimanske kuće.

Danas u Šamcu, pored zapuštenih livada i kuća povratnika i doseljenika, niču zgrade, tamo gdje ih nikad nije bilo.

I u centru Čelinca mnoge su kuće u ratu devastirane, a stanovništvo protjerano.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području opštine Čelinac živjelo je 16.554 (88 posto) Srba, 1446 (8 posto) Muslimana, te 76 Hrvata. Po popisu iz 2013. svega 453 Čelinčana izjasnili su se kao Bošnjaci, a 49 kao Hrvati. Ukupno ih je bilo oko 3 posto.

Progon je počeo, kako se navodi u presudi Momčilu Krajišniku pred Haškim tribunalom, u februaru 1992. Tada su otpuštena dva policajca koja nisu bila srpske nacionalnosti, a u Čelinac su stigle ,,razne paravojne grupe koje su pljačkale i razarale kuće u vlasništvu Muslimana”.

Navodi se da je ,,23. jula 1992. ratno predsjedništvo te opštine donijelo odluku kojom se nesrpskom stanovništvu te opštine dodjeljuje poseban status”.

Tom je odlukom, između ostalog, propisano da ,,nesrbi imaju pravo da nesmetano žive u krugu svojih domaćinstava”, kao i ,,pravo da napuste teritoriju opštine, pod uslovom da je iseljavanje organizovano i da se iseljava cjelokupno domaćinstvo”.

Bilo im je zabranjeno kretanje od 16 do 18 sati, prodaja nekretnina i razmjena stanova bez odobrenja nadležnog opštinskog organa, korištenje sredstava veze osim poštanskog telefona, zadržavanje na javnim mjestima i putovanje u druge gradove.

Kako je izgledao život u takvim okolnostima, dobro pamti naša sagovornica, Bošnjakinja rođena i odrasla u Čelincu. Njen identitet je poznat redakciji Impulsa.

-Odjednom smo bili odsječeni, nismo smjeli izlaziti iz dvorišta. Moji roditelji su ostali bez posla, nismo imali ništa. Niko nije smio da nam pomogne. Bilo je jezivo. Zarobljeni u kući, čekali smo da nam na vrata banu naoružani ljudi – priča ova Čelinčanka.

Od jedne takve racije spasio ih je komšija Srbin. Kada je u njihovu ulicu došla grupa naoružanih muškaraca da ,,traže balije”, taj im je komšija rekao: ,,Nema ovdje takvih, džaba gubite vrijeme. I oni su otišliˮ.

-Danas taj čovjek ne bi smio reći šta je uradio, jer bi ga žigosali kao izdajnika – kaže naša sagovornica.

Sjeća se i žena, Srpkinja, koje su noću, tajno, dolazile u njihovu kuću, da im donesu flašu ulja ili vrećicu brašna. I one o tome ćute, kao da je sramota ili grijeh pomoći ljudima u nevolji.

Sjeća se i kako su im pretresali kuću i tražili oružje, kojeg nije bilo, i kako je na kuću bačen eksploziv, od kojeg su popucala sva stakla.

-Jednom su nas, kao i druge bošnjačke porodice, odveli u školu, kako su rekli, ,,radi naše sigurnosti”. Znali smo da oni, dok smo mi u školi, pljačkaju naše kuće. Danima smo spavali na podu, na pločicama, bez hrane i vode. Tata je odlučio da se, na svoju odgovornost, vratimo kući, pa šta bude – kaže ova Čelinčanka.

Na kuću su, kaže, stavili srpsku zastavu, kako bi se zaštitili od neželjenih gostiju.

Od policije nisu tražili zaštitu, neki drugi Čelinčani su to pokušali, ali im je rečeno da im policija ne može pomoći i da bi bilo najbolje da se isele.

Naša sagovornica kaže da su Bošnjaci u Čelincu danas marginalizovani, samo zato što su drugačiji od većine i što se drugačije zovu.

-Nema razumijevanja za različitost, nema empatije prema žrtvama ratne torture – zaključuje ova Čelinčanka.

Na policijskoj stanici, u kojoj u ratu Bošnjaci i Hrvati nisu mogli dobiti zaštitu, danas je veliki natpis samo na ćirilici.

Pored stanice je pravoslavna crkva.

Malobrojna bošnjačka djeca u Čelincu danas pohađaju nastavu u školi u kojoj su njihovi sunarodnici i rođaci devedesetih bili zatočeni. Škola je puna ikona i drugih pravoslavnih obilježja.

U Čelincu je sve u znaku ćirilice i srpskih zastava.

Glavni most preko Vrbanje, u centru grada, koji je simbol Čelinca, zove se ,,Most Srbijaˮ. Natpis je, naravno, ćirilički.

Nedaleko do Čelinca, u Popovcu, rodnom selu Radoslava Brđanina, velika nova pravoslavna crkva. Ispred crkve spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu – zajednički za četnike i partizane.

-To je spomenik i Srbima i komunistima. To smo mi napravili, da ispravimo nepravdu – kaže jedan mještanin.

Hvali se da je, u posljednjem ,,odbrambeno-otadžbinskom ratuˮ, bio Brđaninov saborac.

-Ništa Brđanin nije kriv, robijao je na pravdi boga – kaže.

Radoslava Brđanina je Haški tribunal osudio na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. U optužnici po kojoj je presuđen značajno mjesto zauzimaju zločini u Čelincu i okolini.

Njegova odbrana je tvrdila da je Brđanin ,,u avgustu 1992. spasio živote 1860 bosanskih Muslimana u opštini Čelinac”. Sud je ocijenio da je ta tvrdnja ,,pretjerana”.

U ratu je Radoslav Brđanin bio predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. I poslije rata je bio aktivan u politici, sve do 1999, kada je uhapšen po nalogu Haškog tribunala.

Iz Brđaninovog Popovca su u avgustu 1992. naoružani srpski vojnici krenuli ,,u akciju” u susjedno muslimansko selo Basići.

Basići su u to vrijeme bili puni naroda, kaže mještanka Fatima Mujkanović.

-Pucali su po selu, ljudi su bježali u kuće. I moja je sestra pokušala pobjeći, razvalili su vrata i ušli u kuću. Ubili su je. Njen muž se spasio, sakrio se pod stolom. Ubili su još dvoje komšija – priča Fatima.

Sjeća se kako su se djeca komšije Rifeta, koji je ubijen, popela na krov i zvala pomoć. Niko im nije smio pomoći.

-Nekoliko ljudi je ranjeno, liječili su se sami, ljekovitim travama, nisu smjeli tražiti medicinsku pomoć. Jednoj je ženi otpao komad mesa sa noge i zadržao se u dimijama. Ni sama ne znam kako je preživjela – priča Fatima.

Kaže da su se Basićani sakrili po podrumima, čekajući da se pucnjava smiri i nasilnici odu. Ujutro su formirali kolonu i krenuli u zbjeg, prema Banjaluci. U nekim srpskim selima im nisu dali proći, čekale su ih zasjede. U drugima su ih zaštitili.

Tako su stigli do Karanovca.

-Posjedali smo na livadu i čekali. Došla je policija, pretresla nas. Tražili su oružje i dragocjenosti. Ja sam svoj djevojački nakit sakrila u gaće. To je zlato, kasnije, u izbjeglištvu, spasilo moju djecu od gladi – priča Fatima.

Policija im je naredila da se vrate u svoje selo.

-Nismo smjeli. Bojali smo se da će nas opet napasti. Gledali smo kako susjedno selo Mehovci gori. Danas u Mehovcima nema nikog. Ono malo ljudi što se poslije rata vratilo ili su pomrli, ili su opet odselili – kaže Fatima.

Priča da su im u Karanovcu rekli da se moraju vratiti u Čelinac, jer je to ,,njihova opština”.

-Nismo imali izbora, iako nismo znali ni kud ćemo i ni šta ćemo kad dođemo u Čelinac. Dali su nam autobus. Na putu nas je zaustavila naoružana patrola. Jedan smrknuti je našem vozaču rekao: „vozi to negdje u šumu i sve pobijˮ – sjeća se Fatima.

Nisu ih pobili. U Čelincu su prenoćili u autobusu, a onda krenuli, kud je ko mogao, kod rodbine i prijatelja. Ona je otišla kod sestre u Vrbanju. I tu su im naoružani nasilnici nasrtali na kuću.

-Preko Crvenog krsta sam sa porodicom u proljeće 1993. otišla u Travnik. Dvije godine smo bili u kolektivnom centru u gimnaziji. Poslije su nas prebacili u Sanski Most – prisjeća se Fatima izbjegličkih dana.

Vratila se u svoje selo, na svoje razoreno imanje, sa suprugom i dvojicom sinova, koje je podizala u izbjeglištvu.

Nakon svega nikog ne mrzi i nikog ne krivi, mada zna da su dvojica osuđena za ubistva u Basićima.

-Nije moje da o tome govorim. Bio je rat, nikom u ratu nije bilo dobro – kaže Fatima.

Njeni sinovi su danas odrasli ljudi. Jedan je u Njemačkoj, ima curu, pravoslavku. Redovno dolazi kući.

Drugi radi u Banjaluci, svakog dana autom putuje na posao. Gazda mu je Srbin, dobar čovjek.

Fatima skoro svako jutro pije kafu sa komšinicom Nevenkom. Ona joj je, kaže, kao sestra.

Danas u Basićima živi ukupno devet Bošnjaka povratnika, uključujući i Fatiminu porodicu. U selu žive i dvije porodice Srba starosjedilaca.

Mnoga su imanja, njive i livade zarasle u korov, a put koji vodi ka Čelincu i Banjaluci sablasno je pust.

Tekst je urađen u saradnji sa Impuls portalom.