Ratovi koji su zahvatili prostor bivše Jugoslavije pokrenuli su jedan od najvećih valova prisilnih migracija u europskoj historiji nakon Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je između 1991. i 2001. godine više od tri milijuna ljudi napustilo prostor bivše Jugoslavije, odlazeći u gradove Njemačke, Austrije, Švedske, Švicarske, Nizozemske i drugih europskih zemalja, kao i Sjeverne Amerike, Kanade i Australije (UNHCR, 2000). Takva migracija formirala je poslijeratnu dijasporu koja se kroz decenije transformirala u dinamičnu, slojevitu i raznovrsnu migrantsku zajednicu u savremenom svijetu. Priča o takvoj dijaspori je priča o preživljavanju, prilagodbi, suočavanju s ratnim traumama i međugeneracijskim sjećanjima koja se prenose, ali i prešućuju, čuvaju, ali i transformiraju u novim kontekstima.

Trideset i jedna godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, posljedice tog razaranja ostaju vidljive u životima onih koji su tada bili izbjeglice, a danas formiraju dijasporu rasprostranjenu po Europi, Americi, Australiji, Kanadi. Bosanske dijasporske zajednice nose složene slojeve sjećanja, nade i socijalnog i kulturnog otpora. Istraživanje međugeneracijskog pamćenja koje je autorica provela među porodicama bosanske dijaspore u Europi i Americi pokazuje da su sjećanja na rat, genocid i opsadu još uvijek živa.

Ovaj esej je produkt doktorskog istraživačkog rada koji je autorica provodila u periodu od 2022. do 2025. godine, unutar bosanske dijaspore, s dvije generacije ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji žive u Europi i Americi. Metodološki okvir uključuje kvalitativne intervjue i etnografski pristup, kroz koji je autorica posmatrala kako dijaspora živi, prenosi i priča o prošlim i sadašnjim iskustvima (Kvale, 1994; Hine, 2000). * 

Dijaspora kao slojevita i dinamična zajednica

Dijasporska zajednica podrazumijeva šaroliku grupu koja formira određene socijalne i kulturološke realnosti te složena pravila unutarnje organizacije (Vertovec, 2009). Bosanska dijaspora u Europi i Americi obuhvata ljude različitog etničkog, rodnog,  vjerskog, klasnog i generacijskog porijekla. Prvu generaciju dijaspore nastale zbog ratova devedesetih formiraju tadašnje izbjeglice, međutim, osim te kategorije, postoje i drugačije migracijske skupine: oni koji su stigli decenijama nakon završetka rata, intelektualci i radnici, sekularni i vjerski, mladi i stari, te nova generacija čiji je identitet oblikovan između dvaju svjetova. Ova unutarnja raznolikost često se zanemaruje u javnom diskursu, gdje se bosanska dijaspora najčešće prikazuje kroz jednu dimenziju, nacionalnu.

Načini na koji se dijaspora organizira odražavaju tu raznolikost. U nekim gradovima i sredinama, kulturno-vjerska udruženja ostaju primarno mjesto okupljanja i čuvanja identiteta (Halilovich, 2013). Vjerske institucije u tim kontekstima su socijalne mreže, prostori razmjene ekonomskih i socijalnih informacija, te mjesta međugeneracijskog prijenosa historije, običaja, kulture i sjećanja. Kako primjećuje Halbwachs (1992) u svojoj teoriji kolektivnog pamćenja, zajednica je neophodna za održavanje i reprodukciju sjećanja, bez socijalnog okvira, sjećanja blijede ili se fragmentiraju.

Međutim, dijaspora nije jednoobrazna ni u tom pogledu. Postoje zajednice i organizacije koje se okupljaju izvan vjerskog okvira, koje brišu granice etničkog, religioznog, klasnog i rodno zasnovanog razvrstavanja. Ova raznolikost oblika organiziranja govori nam da se dijaspora prilagođava, eksperimentira i traži nove oblike zajedništva prikladne novim vremenima i novim generacijama.

Lastavica: Civilni zavičaj kao oaza zajedništva

Organizacija “Lastavica” u Pragu predstavlja primjer onoga što bismo mogli nazvati “civilnim zavičajem”:  prostorom koji u dijaspori funkcionira kao nadomjestak mjesta porijekla, kao prostor u kojemu se sjećanje može artikulirati, multikulturna zajednička kultura živjeti i identitet graditi izvan institucionalnih i etničkih okvira. Foucault (1986) je ovakve prostore opisao kao heterotopije, mjesta koja postoje paralelno s dominantnim društvenim prostorima, ali funkcioniraju po vlastitim pravilima i logikama.

Osnovana u Pragu u aprilu 2009. godine, “Lastavica” okuplja građane porijeklom iz svih država bivše Jugoslavije. Ona ne dijeli ljude po etničkom ili vjerskom ključu, ne bavi se politikom u uskom smislu i nije organizacija zatvorenog tipa. Ono što “Lastavicu” čini posebno relevantnom u kontekstu dijaspore jest to što funkcionira kao prostor u kojemu granice ne postoje: zajednički jezik, zajednička kultura, miks klasa, rodova i generacija  i to bez nostalgičnog glorificiranja prošlosti. Za prvu generaciju, to je mjesto gdje se može govoriti maternjim jezikom, dijeliti sjećanja i osjećati se manje strancem. Za drugu generaciju, ona je prostor kulturne identifikacije koji nije opterećen isključivošću, bez potrebe da se bira između identiteta, mjesto solidarnosti.

“ Lastavica mi je drugi dom. Tamo dolazim zadnjih 15 godina. Pomozemo si u edukaciji, promovisemo kulturu i sjecanja. Svako je dobrodosao, posebno mladi ljudi.”

Nina, iz Sarajeva, zivi u Pragu

U tom smislu, “Lastavica” funkcionira kao mjesto koje nije samo geografija, već osjećanje, zajedništvo i sjećanje preneseno u novi prostor. Upravo u takvim prostorima, između generacija i između kultura, sjećanje nalazi nove načine da preživi i da govori.

Zavičaj kao stvarno i imaginarno mjesto sjećanja

Antropolog Hariz Halilovich, u svom radu o bosanskoj dijaspori, razvija koncept zavičaja kao mjesta koje nije samo geografska kategorija, već duboko emocionalna i mnemonička konstrukcija (Halilovich, 2013). Zavičaj nije jednostavno mjesto odakle se dolazi, ono je mjesto gdje se živjelo, voljelo, gubilo i odakle se bilo protjerano ili primorano otići. U tom smislu, zavičaj postaje mjesto sjećanja, identiteta i neprekidne čežnje, posebno kada, kako su pokazali nalazi ovog istraživanja, ta mjesta žive u zamrznutom sjećanju i prepričavaju se unutar dijaspore, dok se istovremeno fizički prebivaju u izmaknutim prostorima poput Berlina, Beča, Praga ili Des Moinesa.

Konkretna geografska mjesta u Bosni za prvu generaciju dijaspore mogu biti vazni nosaci sjećanja (Halilovich, 2013; Nora, 1989). Kada se ta mjesta posjete ili prepričavaju, ona aktiviraju sjećanja koja su bila potisnuta ili prešućena. Posjete Bosni, koje su za mnoge članove dijaspore složen emocionalni i socijalni čin, funkcioniraju i kao okidači za otvaranje šutnje, kao prostori u kojima se sjećanje konačno može artikulirati, podijeliti i prenijeti. Stojeći ispred groblja, mjesta stradanja, roditelji nalaze jezik koji im je u svakodnevici dijaspore bio nedostupan.

“Dok smo stajali blizu te kapije u dvorištu moje stare kuće, kćerka me pitala šta se tu desilo i šta sam mislio kada sam odlazio. I ja sam joj pričao…”

 Kasim, Prag

Zavičaj kao fizičko mjesto, dakle, postaje medijator sjećanja između generacija, ono što u svakodnevici dijaspore ostaje neizgovoreno, u susretu s mjestom porijekla dobiva glas. Na taj način, mjesta teškog iskustva postaju i mjesta otpora: da se ne zaboravi, da se prenese, ispriča i sačuva, ali i da se odupre pokušajima da se historija prepiše ili relativizira.

Sjećanje koje govori i šutnjom: Iskustvo prve generacije

Sjećanja prve generacije bosanske dijaspore danas su intenzivna, detaljna i emocionalno obojena, ne samo kroz prizmu rata, već i kroz sjećanja na život prije rata, na sigurnost, solidarnost i svakodnevicu jedne države koja je prestala postojati (Halbwachs, 1992). Ta sjećanja su, dakle, slojevita: obojena su mladošću, gubitkom, ali i iskustvima prilagodbe u novoj zemlji. Ipak, sjećanja na rat pred vlastitom djecom ostaju često prešućena ili izostavljena. Ova šutnja, nije odsustvo sjećanja, ona je jedan od načina na koji se s njima živi.

Razlozi za šutnju su višestruki. Postoji svjesna odluka roditelja koji su preživjeli rat da ne opterećuju djecu teškim pričama, strah da će sjećanje izazvati bol bez svrhe, ali i osjećaj da ih niko u novoj zemlji ne razumije dovoljno duboko da bi priča imala pravi odjek. Kako ističe Connerton (1989), oblici prijenosa sjećanja snažno ovise o socijalnom kontekstu,  kada taj kontekst nedostaje ili je stran, sjećanje se povlači u unutarnju tišinu.

“Nisam pričala djeci jer nisam htjela da rastu s tim teretima na leđima. Nisam željela prenijeti takvo opterećenje,  to su teške teme. Ali mi je bilo važno da prenesem znanje o našoj kulturi i običajima, isto kako je bilo živjeti u ranijoj državi kada smo imali sigurnost.” Armina, Berlin

“Ovdje djecu našu ne uče u školama, pa sam nastojala da pomalo kazujem barem šta je bilo u Srebrenici. Ali nekada, dok su bili mali, to nije zanimalo nikoga. Onda sam prestala pričati. Doći će možda vrijeme kada će sami htjeti da istražuju. Meni je važno da znaju šta se desilo.”  Besima, Chicago

“Nisam željela pričati o teškim iskustvima, jer nisam željela prenijeti mržnju svojoj kćerki. A možda i ne želi da to sluša.” Satka, New York

Postoji određena napetost oko toga koliko pričati i koliko prenositi idućoj generaciji , između potrebe da se govori i potrebe da se zaštiti od emocija, terete proslosti, te s druge strane, pripremljenosti i volje druge generacije da sasluša te priče. Takva napetost, kako pokazuju nalazi ovog istraživanja, direktno utječe na mehanizme prijenosa sjećanja i znanja na iduću generaciju.

Umjetnost kao prenosnik sjećanja

Konzumiranje i stvaranje umjetnosti jednako je važan mehanizam kroz koji se sjećanja prenose unutar dijaspore. Film je zauzeo posebno mjesto kao medij koji može artikulirati ono što porodični razgovori često nisu uspjeli: kompleksnost rata, gubitka, preživljavanja i potrage za identitetom (Erll, 2011). Ono što film čini jedinstvenim kao alatom prijenosa sjećanja jest njegova sposobnost da stvori zajednički empatijski prostor, prostor u kojemu dvije generacije mogu iskusiti nešto zajedno, i tek nakon toga naći riječi za razgovor koji se godinama izbjegavao. Film funkcionira kao posrednik: izgovara ono što direktan međugeneracijski razgovor ne može, i time otvara prostor u kojemu taj razgovor konačno postaje moguć.

Filmovi poput Quo Vadis, Aida? i Grbavice redateljice Jasmile Žbanić predstavljaju kulturne, socijalne i emocionalne mostove između generacija unutar dijaspore. Srebrenica i Sarajevo prestaju biti apstraktne historijske činjenice i postaju iskustvo koje se može osjetiti — i upravo u tome leži njihova snaga za dijasporske zajednice koje godinama žive između javnog znanja o genocidu i privatne nemogućnosti da o njemu govore.

“Gledali smo ‘Quo Vadis, Aida?’ zajedno s roditeljima. Ja se ne usuđujem pitati moju mamu što se njoj desilo u ratu. Nakon filma osjetila sam mogućnost da mogu pitati šta se njoj dešavalo.”Sara, iz Berlina, roditelji iz Srebrenice

Prikazivanja ovih filmova u dijasporskim zajednicama često postaju društveni događaji koji funkcioniraju kao oblici aktivizma sjećanja “memory activism” (Rigney, 2018). Ona su prilike za suočavanje, za međugeneracijsko dijeljenje iskustava koja se inače ne dijele lako, za postavljanje pitanja koja su dugo čekala da budu postavljena. U tim trenucima, film prestaje biti ekran i postaje ogledalo.

No, priča o filmu i dijasporskom sjećanju ne završava s filmovima koji govore o ratu iz perspektive onih koji su ga proživjeli. Postoji iznimno važna dimenzija ove price, ona u kojoj druga generacija, djeca izbjeglica, uzimaju vlastiti glas i kameru te počinju pričati priče s kojima su odrasli, ali koje su dosad bile ispripovijedane samo roditeljskim glasovima. Ova generacija odrasla je u specifičnoj napetosti: nosila je sjećanja koja nisu bila njezina, ono što Marianne Hirsch (2012) naziva postmemory, ali koja su je oblikovali u zapadnim zemljama. Živjeli su između dva jezika, dvije kulture i različitih očekivanja. I kada sazrijevaju u umjetnike, redatelje, pisce i aktiviste, ta napetost postaje građa iz koje nastaje novo, autentično i iznimno snažno kulturno stvaralaštvo.

Jedan od upečatljivijih primjera tog stvaralaštva jest film *Cherry Juice* autorice Mersihe Husagić. Husagić, redateljica koja je odrasla u dijaspori, u ovom filmu artikulira iskustvo koje je dosad bilo gotovo nevidljivo u javnom kulturnom prostoru,  iskustvo druge generacije koja nosi teret neprebrođenih i nesuočenih trauma i sjećanja svojih roditelja, moralne odgovornosti i istovremeno pokušava izgraditi vlastiti identitet u prostoru između različitih kultura. U tom smislu, film nije samo umjetničko djelo, on je aktivan agens u procesu prijenosa sjećanja, u izgradnji dijasporskog identiteta i u procesu međugeneracijskog dijaloga koji se drugačije teško otvara.

Sjećanje kao oblik suočavanja s prošlošću i zahtjev za pravdom

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici i opsade Sarajeva, pitanje pravde ostaje bolno otvoreno. Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju donijeli su historijske presude, ali za mnoge preživjele i njihove porodice u dijaspori, pravda se osjeća kao nedovršen proces (Subotić, 2009). Negiranje genocida, revizionizam i politička instrumentalizacija historije u regionu samo produbljuju taj osjećaj.

U ovom kontekstu, sjećanje u dijaspori dobiva izraženu političku dimenziju. Čuvati sjećanje na genocid, govoriti o njemu, prenositi ga na sljedeću generaciju, nalaze se u suprotnosti s pokušajima zaborava i negiranja.

“Svaki put kad neko u javnosti kaže da genocida u Bosni nije bilo, osjećam potrebu da kažem istinu, da pričam. Naša djeca trebaju da znaju i da se ne zaboravi.”

 Amina, München

Ova dimenzija sjećanja kao pravde posebno je vidljiva u aktivizmu mlađe generacije dijaspore. Mladi u dijaspori organiziraju komemoracije, pokreću digitalne arhive svjedočenja, uključuju se u međunarodne mreže aktivizma oko priznavanja genocida, te koriste društvene mreže kao platformu za edukaciju i svjedočenje. Kako primjećuje Rigney (2018), aktivizam sjećanja u digitalnom dobu poprima nove oblike koji premošćuju geografske i generacijske granice  i upravo u tome leži posebna snaga dijasporskog angažmana mlađe generacije.

Sljedeća generacija: Aktivizam sjećanja i politički angažman

Mlađa generacija bosanske dijaspore, koja je odrasla u inostranstvu često bez direktnog iskustva rata, razvila je vlastiti odnos prema sjećanju, identitetu i pravdi. To je generacija koja je odrasla između dvije kulture, govori jezike zemalja prijema i često osjeća potrebu da aktivno konstruira i artikulira vlastitu bosansku identifikaciju (Wahlbeck, 2002). Ono što je posebno upečatljivo u ovom istraživanju jest to da je druga generacija naročito angažirana upravo u sferi očuvanja sjećanja  i to ne pasivno, već kroz konkretne prakse svjedočenja i dokumentiranja.

“Moji roditelji su šutjeli. Ja ne mogu šutjeti. Osjećam da imam odgovornost prema onima koji više ne mogu govoriti.”

Ana, Köln

Ova generacija je i most između sjećanja i budućnosti. Ona prima fragmentirane priče od roditelja i baka i djedova, rekonstruira ih kroz vlastito istraživanje i angažman, te ih vraća u javni prostor s novom snagom i novim jezikom. U tome leži jedna od najvažnijih dinamika dijaspore danas: sjećanje nije samo naslijeđe  ono je projekt koji svaka generacija svjesno iznova gradi, oblikuje,  transformira.

Sjećanje kao odgovornost

Bosanska dijaspora je dinamična, unutarnje raznovrsna i politički svjesna skupina koja se snalazi između dvaju svjetova, dvaju vremena i dvaju identiteta. Sjećanje u toj zajednici nije jednoobrazno ni jednosmjerno, ono je istovremeno individualno i kolektivno, prešućeno i izgovoreno, emocionalno i politički nabijeno.

Sjećanje u dijaspori nije samo lično naslijeđe, ono je kolektivna odgovornost i čin otpora. Dok se sjećamo, mi svjedočimo. A dok svjedočimo, mi inzistiramo na pravdi, i za prvu generaciju koja je preživjela, i za drugu koja nosi tu priču dalje. Sjećanje u dijaspori, ono je i sadašnjost i politički zahtjev i most prema budućnosti.

Ovaj esej je produkt doktorskog istraživačkog rada provedenog u periodu 2022–2025. godine. Istraživanje je provedeno metodom polustrukturiranih intervjua i etnografskim pristupom u bosanskim dijasporskim zajednicama u Europi i Sjevernoj Americi. Sva imena sudionika su promijenjena radi zaštite identiteta.*

Emina Zoletić, PhD studnetica, Univerzitet u Varsavi, Fakultet za sociologiju, Doktorska škola za društvene nauke. Istraživački rad i javno djelovanje Emine Zoletić smješteni su na raskrižju kritičke psihologije, sociologije i studija sjećanja, utemeljeni u kliničkom iskustvu i transnacionalnoj znanstvenoj putanji. Obrazovana iz psihologije i javnog zdravlja i sociologije, s više od desetljeća kliničke prakse u Bosni i Hercegovini, njezin rad nadilazi individualizirano razumijevanje traume i propituje kako psihološka patnja nastaje iz povijesnog nasilja, strukturnih nejednakosti i kolektivnog sjećanja.

Literatura:

Connerton, P. (1989). How societies remember. Cambridge University Press.

Erll, A. (2011). Memory and Culture: A Semiotic Model. In Memory in Culture (pp. 95-112). London: Palgrave Macmillan UK.

Foucault, M., & Miskowiec, J. (1986). Of other spaces. diacritics, 16(1), 22-27.

Halbwachs, M. (1992). On collective memory (LA Coser, trans.). (Originalno djelo objavljeno 1941.)

Halilovich, H. (2022). Places of pain: Forced displacement, popular memory and trans-local identities in Bosnian war-torn communities. Berghahn Books.

Hine, C. (2000). Virtual Ethnography.-Sage Publications. Beverly Hills, CA.

Hirsch, M. (2012). The generation of postmemory: writing and visual culture of the holocaust. New York: Columbia UP, 3.

Kvale, S. (1996). An introduction to qualitative research interviewing.

Nora, P. (1989). Between memory and history: Les lieux de mémoire. representations, 7-24.

Rigney, A. (2018). Remembrance as remaking: memories of the nation revisited. Nations and Nationalism, 24(2), 240-257.

Subotić, J. (2011). Hijacked justice: Dealing with the past in the Balkans. Cornell University Press.

Office of the United Nations High Commissioner for Refugees. (2000). The State of the World's Refugees. Penguin Books.

Vertovec, S. (2009). Transnationalism. Routledge.

Wahlbeck, Ö. (2002). The concept of diaspora as an analytical tool in the study of refugee communities. Journal of ethnic and migration studies, 28(2), 221-238.