Razrušene zgrade, prestrašeni ljudi koji traže put do granice sa susjednom državom ili pak pronalaze alternative osnovnih životnih potreba u svojem opkoljenom gradu – zvuči kao opis četverogodišnjeg ratnog stanja u Bosni i Hercegovini. Ipak, ova slika se trenutno nalazi u Ukrajini, zemlji koja se već danima bori s agresijom Rusije, čije se trajanje ne zna i čiji zamah preuzima globalni nivo.
“Ono što će vas najviše povrijediti bit će laži, laži da ste na neki način krivi za ono što vam se događa, laži da zapravo radite ono što vam se radi. Te laži će probiti bezbroj rupa u vaša srca”, rekla je novinarka Aida Čerkez, koja je izvještavala tijekom opkoljenog Sarajeva, u jednom dijelu pisma upućenom Ukrajini. I baš je tako, rat je surov, bezdušan i primoljava da se preuzme “strana”. A onda kreće ratna propaganda koja često izjednačava naciju i vjeru i tako manipulira mladom generacijom. Tako se mogu vidjeti brojni mladi na društvenim mrežama u BiH koji još uvijek nisu zauzeli stav povodom ruske agresije na Ukrajinu, unatoč tome što imaju jaku vidljivost u javnom prostoru i lokalnu moć. Zasigurno je jedan od razloga takve situacije pasivnost mladih koji svoje mišljenje da je BiH država puna sukoba i nestabilnosti uzimaju kao opravdavajući razlog za vlastiti etnonacionalizam.
S druge strane, u Beogradu su se mogle vidjeti protestne vožnje ekstremno desničarske grupe “Narodna patrola” u znak podrške Rusiji koje su istaknule slovo “Z” na svojim automobilima, što je jedna od oznaka ruskih vojnih snaga na ukrajinskom ratištu. Povijesno gledano, ovakve grupe se najčešće aktiviraju u službi huškanja i razvijanja mogućeg širenja sukoba. To nisam naučila zato što sam doživjela rat, već zato što “vučem” rat i odrastam s tematikom rata od rođenja. S ratom se rađaju i današnje najmlađe generacije u Bosni i Hercegovini i rađat će se desetljećima nakon. Budući da žive u postkonfliktnom društvu, uvijek će nailaziti na “biranje strane” i na preispitivanje svoje solidarnosti i etičnosti. Sada imam priliku da gledam rat pred očima i sva ona surovost koju sam uvijek pokušavala realno zamišljati iz perioda Bosne i Hercegovine se isijava na ekranu mobitela i televizije. No, jako je teško držati oči otvorene i nastaviti preuzimati obične svakodnevne poslove. Mislim da brojne generacije ponekad osjećaju stid jer nisu osjetile rat i nemaju to iskustvo bojazni, a u drugu ruku svojim aktivizmom i sudjelovanjem u mirovnim programima se bore da se rat opet ne ponovi. Isto tako, ti mladi najčešće niječu postojanje političkih tenzija upravo zbog straha od neproživljenog.
Unatoč desničarskim skupinama i “neutralnom položaju” određenih političkih vođa koji podržavaju suvremenu dehumanizaciju ukrajinskog naroda, građani i građanke Bosne i Hercegovine ujedinili su se kroz nekoliko skupova protiv rata u Sarajevu i Tuzli kako bi pokazali solidarnost prema ukrajinskom narodu. Porukama mira izjasnili su se da je sada trenutak da se bh. narod najjače bori protiv nacionalizma, fašizma i svih vrsta nasilja u demokratskom društvu. Akcija ne čeka mjesto i vrijeme, ona je obavezna u potrebnom trenutku da bi se ostvarila mirovna pravda. Izgradnja mira ne mora čekati da se rat završi, ona može početi malim koracima drugih i dočekati svoj cilj.
Tragično i simbolično, iste nam je boje zastava i kao što je novinarka Čerkez opisala, osjećaj krivnje je isti. Iako smo bili mišljenja da ratovi na području Europe više nisu mogući, pogotovo nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini i opsade gradova, izgleda da nismo naučili ništa iz tih iskustava i da se scenarij ponavlja. Sada ono što možemo uraditi osim da gledamo – je pomoći.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
