Jajce 2001. godine, poslijeratno, obnovljeno, a istovremeno razrušeno. Naše Jajce. Mjesto povratka iz Banjaluke u svoj stan, istu ulicu gdje je baka živjela i prije rata i gdje je moja mama odrasla. Multietničko Jajce, grad muzej, istorijski biser sa krunom prirodnih ljepota. Biser bez sjaja. Od nemila do nedraga, molbe za posao predaje moja baka, prosvjetna radnica, priznata učiteljica, koja je predavala generaciji moje mame i još mnogima Iza i ispred nje. Sve bi moglo biti kao nekada, moglo bi, a nije.
Dobila je posao, ali ubrzo i otkaz. Zašto? Zato što su se neki roditelji, neke djece žalili nastavnicima i direktorici (ravnateljici) da njihova djeca “ne razumiju” jezik kojim govori. Navodno je rekla da će iduće sedmice raditi određene lekcije, a ispravno bi bilo reći “idućeg tjedna”. Kojim smo to jezikom poslijeratno progovorili? Nekadašnje komšije danas su susjedi, a hljeb se već odavno tako ne zove. Kruh je odjednom na trpezi.
I ne samo da si iznenađen situacijom, već ne znaš kako novu generaciju pripremiti na to. Tadašnjoj sedmogodišnjakinji, meni, trebalo je objasniti ko je ko u osnovnoj školi “13. Rujan”. Rujan, a ne septembar, jer tad se grad oslobodio od Srba i njihovog zauzimanja teritorije. Godinama nakon oslobođenja ostaje otvoreno pitanje šta je slobodno u društvu i na koji način se dijete uklapa u sistem koji ne prepoznaje drugačije.
Hrvatski plan i program, hrvatski vjeronauk, hrvatski identitet. Od hrvatskog do muslimanskog, ali bez onog što jesi. Kada te djeca pitaju “Čija si”? ti bez mogućnosti shvatanja odgovoraš sa “Svoja”.A to ne možeš biti, jer su djeca tada uobičajeno odgovarala sa imenom oca i mjesta iz kojeg dolaze. Vremenom i zaboraviš ko si, jer nakon što dugo gledaš jednu radnju, nesvjesno je počneš ponavljati. Kada izbora nema, izbor postaje nužnost alternativne solucije. I tu nema kompromisa, jer kompromis je naći zajedničko rješenje, a u ovom slučaju toga nema. Pravoslavna crkva “Uspenja Bogorodice” u Jajcu koja je minirana 1992. godine, tek je protekle godine krenula put obnove na zahtjev Eparhije Banjalučke.
Put Podbrda u blizini Mrkonjić Grada krenula je moja baka, koja je 7 godina putovala autobusom i vraćala se autostopom, kako bi predavala u školi. Radila ono što voli, tamo gdje je navodno razumiju. Ironijom slučaja ja sam završila istu onu školu, gdje moja baka nije mogla predavati, vjerovatno zato što sam znala koje je sedmice tjedan, jer znate postoji nešto tako površno u ljudima, tako besmisleno i nejasno, a to je podjela.
Dijele nas svakodnevno u politici, školama, društvima, dijele nas u mogućnostima. Uvijek je neko negdje manjina, a ja i danas nisam naučila kako se s tim nositi. Kad bolje razmislim na svu sreću nisam doživjela i pretrpjela nasilje, barem ne fizičko, ali možda je neophodno shvatiti šta nasilje sve podrazumijeva, jer kao što Branko Miljković reče: “Ubi me prejaka riječ”. Nekada izgovorena, nekada ona koja se prešuti. Mene je ubilo mnogo toga što se izreći ne može, a što se svakodnevno vidi.
Jajce 2018. godine, poslijeratno, obnovljeno, a istovremeno razrušeno. Unutarnjim pitanjima, politikom i nadmetanjima, čije je šta i kome pripada. Ja već odavno ne znam koji je tjedan, a koja je sedmica u ovom društvu koje danas želi ići naprijed, nesvjestan svoje zaglavljenosti u prošlost.
Sara Velaga, diplomirana komunikologinja za odnose s javnošću, novinarka, spisateljica, aktivistkinja, ona koja piše, jer papir trpi i ono što sama ne bih mogla.
