Jamimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat

„Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi“, sećate se te izjave sigurno, ima petnaestak godina kako je njome u legendu i pop-kulturu ušao Ljubo Ćesić Rojs, najbolji prijatelj Alana Forda i neizostavni deo Grupe TNT. Ćesić je u ranijem životu bio šofer koji je preko noći postao hrvatski general i pomoćnik ministra odbrane te saborski zastupnik jedne druge čuvene strip-družine poznate kao HDZ. Posle rata nije više hteo da živi ni sedam dana u bijedi i rešio je da bude milijunaš. Pamtite ga sigurno i po onoj drugoj čuvenoj izjavi iz sličnog perioda kada je predložio da se pod ratno profiterstvo podvuče crta: „'Ko je jamio, jamio.“

U mrskoj mu Jugoslaviji je, mora biti, Ćesić Rojs morao da uči još mu mrskiji marksizam pa je tamo natucao ono o „prvobitnoj akumulaciji kapitala“ bez koje ništa ne ide. I onda je, još se nisu zagasila zgarišta i osušila krv ratnih klanica, marljivo jamio i akumulirao sve dok nije postao milijunaš.

Raspad zemlje, etnička čišćenja i genocid, bili su prvi čin onoga što se u vokabularu kapitalizma naziva tranzicijom. Dvadeset i kusur godina kasnije znamo, ima i to u istom vokabularu, da postoje dobitnici i gubitnici tranzicije, oni što su se snašli i oni što nisu. ‘Ko je jamio, jamio, a ko nije, jer nije umeo ili, ima i takvih budala, nije hteo – e taj negde podmeće kičmu za minimalac ili je pak sa dva kofera otišao da toči pivo u pabovima Dablina ili menja pelene nemačkim starcima.

Čitava je kasta ratnih i posleratnih profitera nikla, zaslužnih vojskovođa koji su uvek heroji, a nikad zločinci, tajkuna koje možeš pitati sve osim odakle im onaj prvi milion, političara koji su se snašli u metežu i eno ih gde i danas akumuliraju i jame na priči o zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa“, sitnih secikesa koje poput džukaca prate svaki karavan. Ostali se, apsolvirali smo do sada, nisu snašli i sami su krivi.

Paradoksalno je tako suočavanje sa prošlošću ostalo prazna fraza, zgodna za ponavljanje po televizijama i komemoracijama, jer prošlosti zapravo nema – dovučena je u sadašnjost. Ratna se prošlost devedesetih, ta kratka istorija civlizacijskog pada, pretvorila u tegobnu današnjicu u kojoj sudbinama restlova Jugoslavije upravljaju isti oni što su iz vatre i dima izašli sa prvobitno akumuliranim kapitalom.

Njihova ponuda hordama birača jednostavna je i stoga univerzalno razumljiva: vi samo glasajte za nas i ne pitajte nas za prvi milion, pa će i za vas biti po koja mrvica ili nameštenje, prilika da i vi malo jamite. „Da kraduckate malo pa i da vas tolerišem“, kako je rekao ništa manje legendarni član Grupe TNT Velimir Ilić, dugogodišnji srpski ministar.

Tako je ispod nedodirljivih godinama nastajala druga kasta. Eno gde i svetski mediji u neverici prenose da na malenom Kosovu ima 40.000 tobožnjih ratnih veterana, bivša gerila UČK svakim danom raste i uskoro će ih biti toliko da neće moći da se posakrivaju po kosovskim šumama. Vođeni blistavim primerom Hrvatske u kojoj je braniteljska populacija prevalila pola miliona i narasla do vojne sile respektabilne u svetskim okvirima. Da su hteli, mogli su od Knina da prodru do Vladivostoka.

To, naravno, i dalje nije ni blizu armije od nekih 600 ili 700 hiljada članova Srpske napredne stranke prema kojoj britanski Laburisti, pogrešno se dičeći da su najmasovnija stranka Evrope, izgledaju kao pigmej. To što se usud te stranke i cele Srbije zove Aleksandar Vučić i što je biografiju izgradio u vreme onog civilizacijskog pada – setiće te ga se iz epizoda kada je gledao opkoljeno Sarajevo sa brda, raspaljivao krajiške Srbe govorom u Glini i bio Miloševićev ministar cenzure – više nikoga posebno ne tangira.

Za svakog ko se ne pita odakle kasti nedodirljivih prvi milion i ko je jamio svu onu belu tehniku, satelitske antene i tkane ćilime u vreme prvobitne akumulacije naći će se po koja mrvica, braniteljska mirovina, veteranski dodatak, namešteni tender ili izmišljeno portirsko mesto. U šemi su i sveštenici, popovi i muftije da, čast izuzecima, taj poredak okade i aminuju.

Deo prećutnog sporazuma nedodirljivih i njihove posttranzicione sirotinje su emotivno i etičko podmićivanje: samo glasajte i ne pitajte mnogo, a mi ćemo vam preko tabloida pevušiti uspavanku koju toliko volite, onu o tome kako smo u ratu samo mi bili pravi, a svi ostali krivi, kako su zločinci tuđi, a heroji naši. I branićemo vas od krvoloka koji opet vrebaju.

O tome bi troglava predsedništva Bosne i Hercegovine mogla da pišu doktorske disertacije, alfa ovnovi etnonacionalnih stada bi, dok jezde crnim limuzinama, mogli da snimaju predavanja o tome kako dobijati izbore isključivo prodajom magle i plašenjem svog naroda od druga dva sa kojima dele dejtonsku ludačku košulju. Iznad cele bi bivše Jugoslavije trebalo da proleće avion sa transparentom na kojem je modifikovani citat najvećeg sina naših naroda i narodnosti: „Jamimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat.“

Tih je sto godina života, apsolvirali smo do sada, daleko bolje biti milijunaš nego sedam dana živjeti u bijedi. Kome tu treba prošlost osim kao prvobitno akumulirani kapital koji se dalje oplođuje i cementira kaste? Ko je lud da se suočava sa neugodnim pitanjem odakle je došao prvi milion? I ko time da se bakće kada se za svakog i ovako nađe po koja mrvica osim za one budale koje ne znaju ili neće da se snađu pa podmeću kičmu za minimalac ili su pak sa dva kofera otišle da toče pivo u pabovima Dablina ili menjaju pelene nemačkim starcima?

Strašno greši ona šačica neumornih i časnih ljudi koji ponavljaju da ne možemo u budućnost ako se ne suočimo sa prošlošću. Zapravo se ne može u suočavanje sa prošlošću dok se ne suoči sa sadašnjicom. A danas je uvek gadniji protivnik nego juče ili sutra.

Uostalom, mogu li biti u krivu oni koji su se – samo da bacim pogled u rečnik kapitalizma – snašli u tranziciji? Ili, što bi rekao jedan viking u sjajnoj parodijskoj TV seriji „Norsemen“: „Da su ubijanje, silovanje i pljačka toliko loši, ne bi nam bogovi Tor i Odin dali toliko uspeha.“

Nemanja Rujević, novinar Deutsche Welle iz Bona i dopisnik nedeljnika „Vreme“