Mirovni aktivizam ne predodređuje nikoga unaprijed. Obično su teške životne okolnosti, nepravda u društvu, aktivizam mladih i borba za rodno ravnopravan društveni sustav one kategorije koje nekoga odvedu u smjeru mirovnog djelovanja. Zbog toga se često mir stavlja u kalup određenih profila ljudi i karakterizira kao projektna riječ ili forsiranje NVO aktivista i aktivistica koji „preživljavaju“ na osnovu vraćanja u prošlost. Međutim, gdje bi takvo djelovanje postojalo kada tih mirotvoraca ne bi bilo, kada bi izostanak mirovnog djelovanja bio samo na ljudima i vjerskim vođama, kojima je na kraju krajeva zadaća da šire poruku ljubavi i mira? Bojim se da te slučajeve javnost ne bi poznavala.

Upravo je jedan od takvih Husein Smajić, Bugojanac iz malog mjesta Vesela Straža koji je pronalaskom starovjekovne crkve i posmrtnih ostataka bosanske kraljice Jelene Grube na svojoj zemlji odlučio učiniti dobro djelo, sagraditi crkvu pokraj svoje kuće u spomen katoličke vjere i svih vjernika. Pitanje je bi li svaki građanin i građanka ovako reagirao/la, bi li ovi povijesni ostaci bili vidljivi javnosti i tko bi se dosjetio da na ovaj način uljepša blagdan Gospe od Anđela, na čiji će blagdan svake godine biti svečana misa? Velika je uloga ovih ljudi, ali i velika odgovornost da budu nositelji mirovnih poruka budućim generacijama. Poštovanje drugog i drugačijeg je uvijek bio izbor, nažalost, ne i norma našeg društva. Dijeljenjem na „mi i oni“ u svakodnevnom govoru, izgradnjom fizičkih barijera u školama i predavajući drugačiji kurikulum u školama koje su jedne do druge ne samo da se stvara jedna propaganda, nego se i nameće teorija da je spomenuti slučaj Huseina rijedak i pozitivan. No, njegov slučaj je nečija svakodnevica, a mnogim nacionalističkim medijima nije cilj da takve priče dođu do veće publike nego ih se stavlja kao izuzetak u društvu.

S druge strane, od vjerskih vođa dolazi nešto suprotno. U kolumni „Prozirni Džaferićev govor u New Yorku“ Katoličkog tjednika fra Luka Marković govori o svemu samo ne o onome što je u naslovu. Točnije, ono što ostane nekome u glavi kada pročita ovu kolumnu, jesu na koji način Bošnjaci koji su muslimanske vjeroispovijesti sabotiraju Hrvate katolike i zašto je nemoguć njihov „suživot“, riječ koja apsolutno ne znači zajednički život, a uporno se koristi kao takva. Glorifikacija vlastitog naroda i minimiziranje „ostalih“ središte je njegove kolumne. Ono što je pogubno je da jedan vjerski vođa koristi riječi poput „bošnjački unitaristi“, „srpski secesionisti“, „islamofobija“, „islamisti“, kao da se ne radi o običnom čovjeku od krvi i mesa, samo druge vjeroispovijedi? Međutim, kada politika umiješa svoje prste, svatko tko privlači široku masu biva izmanipuliran, pa tako i svećenici, ali i ostali u hijerarhiji crkve. Potenciranje povijesnih krajnosti ne treba biti osnova za govor o budućnosti. Iako su fratri proganjani i ubijani zbog obavljanja svoje vjerske funkcije, oni su mučenici kojima se treba održati spomen i koji ne trebaju biti osnova za potencijalni govor mržnje ili čak osvetu. Oltar je kao takvo mjesto širenja ljubavi prema Bogu i zajedništva svih ljudi te koliko poznajem, svatko je dobrodošao ući u bilo koju vjersku građevinu. Korištenje oltara za propagiranje političkih poruka i širenje straha od ugroženosti Hrvata, iako postoje svi dokazi da ona ne postoji, je samo jedna taktita etnonacionalističkih elita koje žele doprijeti do onih koji zasigurno neće pročitati ovu kolumnu i koji nisu politički pismeni.

Samo jedna stvar je dobro rečena, a to je da „zajedništvo treba biti uspostavljeno na zdravim demokratskim temeljima“. Dodala bih zajedništvo svih ljudi. Zašto su osobe poput fra Ivana iz Visokog plemenite i primjer za ostale? Upravo jer svoju vjeru ne nameću drugome i ne glorificiraju je. Svi smo obični ljudi i kada se stvara mišljenje da je netko superiorniji, to je znak da se od tih osoba treba okrenuti glava. Fra Ivan godinama surađuje s mladima kroz programe i edukacije, ali i sam poštuje žrtve bez obzira na svoju vjersku misiju, ono što je poznato većini je njegova fotografija sa prisustvovanja dženazi žrtvama genocida u Srebrenici, što pokazuje da je svaka molitva za žrtve dobrodošla. Međutim, mnogi pokleknu pod pritiskom i postanu besplatni promoteri političkih poruka koje se već 27 godina nisu promijenile. I neće jer od toga žive političke elite. Ali ovakvi poput Huseina i fra Ivana će uvijek svoj ugled graditi na djelima, jer mirovni aktivizam nema profesiju, on proizlazi iz čovjeka i utječe na druge da budu bolji ljudi, oslobođeni predrasuda i stereotipa. Oslobođeni od mržnje.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.