Albanke su naše sestre

Uvijek kad razmišljam o antagonizmima među različitim skupinama i narodima, ma koliko to u mom poimanju svijeta bilo odsutno, prije svega pomislim na mlade ljude koji mrze svoje vršnjake druge nacionalnosti. Oni to čine zato što smatraju da je drugi neuhvatljivo drugačiji, što ih lišava potrebe da razumiju njegovo iskustvo, kao i da promišljaju koje su to osobine koje ih razlikuju od njih, iako bi upravo tim promišljanjem došli i do nepobitnih sličnosti.

Mladi ljudi u gradu gdje sam rođena najviše mrze pedere i Šiptare[1]. Zbog preovlađujuće homofobije, niti jedna gay osoba se nije autovala među njima, a zbog  zatvorenosti većina njih nikada nije vidjela Albanca ili Albanku, a često mi kažu da ni ne žele, osim kad idu jeftino da ljetuju. Iako su možda i ranije postojale određene kulturološke, historijske i iskustvene razlike između Srba i Albanaca, mržnja prema Albancima postaje sve jača permanentnom revitalizacijom Kosovskog mita koja svoj vrhunac dostiže 1989. godine. Preovlađujuće, dominantno ponašanje većine roditelja, koji kao da su naprasno zaboravili da su bili odgajani u duhu bratstva i jedinstva, te poštovanja drugih naroda i narodnosti, bilo je na liniji sa zvaničnom propagandom o eksluzivnom stradanju srpskog naroda i zlim „šiptarima”. Ujedno su ti isti roditelji zdušno prećutkivali sam kontekst rata i srpsku odgovornost (ćuteći tako i o vlastitoj).

Nakon prve posjete Albaniji, vratila sam se s crvenom majicom sa velikim grbom koju sam nosila dok se nije raspala i zbog koje su mi psovali majku na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, od Banjaluke do Mostara. Nakon što sam tek došla u Doboj, stomatološkinja me, vidno zabrinuta pitala da li sam u toj majici prošla kroz grad i da li znam da je to opasno, a i nije baš lijepo. Zahvalila sam joj se na lažnoj zabrinutosti i odgovorila da se ne plašim. Većina tih „dobronamjernika“ danas ljetuje u Draču, jer je jeftino i usluga je na nivou. No, i dalje ne vole Šiptare i nisu se potrudili da išta saznaju o bogatoj kulturi i historiji albanskog naroda.

Pišući prijavu za Traduki rezidenciju, Tiranu i Prištinu sam selektovala kao gradove gdje bih voljela da boravim i stvaram. Dobila sam Tiranu. Kad se približio trenutak polaska, shvatila sam da ne postoji niti jedna linija iz Bosne i Hercegovine za Tiranu, osim organizovanih tura koje voze na obalu.

Moj odlazak u Tiranu se poklopio s najavom nemira na Kosovu zbog nepostizanja sporazuma o ravnopravnosti u pograničnom prometu sa Srbijom. Javni servisi u manjem entitetu su prenijeli vijest vrlo ostrašćenim, ratnohuškačkim tonom, nakon čega me baba pitala da li stvarno moram da idem i postoji li mogućnost da će se meni nešto loše desiti tamo, samo zato što sam Srpkinja. Umirujućim tonom sam odgovorila da ne postoji i da mi ne piše na čelu šta sam, prećutavši da ću to napisati na transparentu, kao omaž ženama koje su u Srbiji smjelo i hrabro 1999. izašle s transparentima „Albanke su naše sestre“ i suprotstavile se humanitarnoj katastrofi na Kosovu, a po kojima je nastao i istoimeni film.

Posljednju sedmicu svog boravka u Tirani pošto sam napisala tu parolu, dodala sam i „Ja sam Srpkinja i želim biti sa vama“. Odnijela sam transparent na Skenderbegov trg i raširila ga. Bila sam spremna da me izvižde i popljuju. Shvatila bih to kao njihov manir „suočavanja“ s prošlošću, kao što kod nas revizionizam, falsifikovanje, autoviktimizacija i mnoge druge pojave dovode do toga da se ljudi mire sa postojećim interpretacijama, zaboravljajući na istorijske uzroke događaja i izgovarajući politički podobne sintagme (ili mantre), poput dobro poznate: „Da se nikad ne zaboravi i da se ne ponovi“.

Nisam mogla ni da zamislim da će ljudi toliko pozitivno reagovati. Prilazili su, upoznavali se, željeli da se fotografišu s transparentnom, čestitali mi na hrabrosti, osmjehivali se, podizali palac u znak odobravanja, a dvojica dječaka su mi rekli „hvala“.

Na kraju sam ja njima bila zahvalna jer sam spoznala da izgradnja mira, na koju se, uglavnom bez pokrića, pozivaju državne, obrazovne, vjerske i druge institucije, mora postati djelatno načelo nas sa margine, koji pretendujemo na stvarni aktivizam i otpor. U selu sam dobila epitet izdajice koja je iznevjerila svoj „junački kraj“ (aludirajući da četništvo iz Drugog svejstkog rata). Katarza koju sam doživjela pri susretu sa ljudima potrla je ove negativne komentare i afekte. Sabotirati ovakvu domovinu u sprovođenju svojih (jedno)nacionalnih politika za mene je patriotski čin.

Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.


[1] *Šiptar je slovenizovani oblik albanskog etnonima Shqiptar (Šćiptar), odnosno Shqipëtar (Šćipetar), kojim Albanci sami sebe nazivaju. U južnoslovenskim jezicima ovaj termin se koristi uglavnom u pežorativnom značenju.