Početkom 2022. godine podignuta je optužnica pred Tužilaštvom za ratne zločine (TRZ) u Srbiji protiv četvorice hrvatskih pilota koje se sumnjiči za odgovornost za zračne napade nad civilnim stanovništvom. U blizini Kapljuha u BiH, 7. kolovoza 1995. godine, u zračnom napadu na izbjegličku kolonu ubijeno je 10 osoba, dok su idućeg dana, 8. kolovoza, u još jednom zračnom napadu kod Svodne u BiH ubijena 3 osobe. Ukupno je tijekom ta dva dana u tim napadima 24 osobe zadobilo ozljede. Podignuta optužnica izazvala je oštre reakcije, prvenstveno iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine. Argumenti iz Zagreba, koji su dolazili iz medija, akademske zajednice i političkih krugova nakon podizanja optužnice, pokazali su se proturječnim. S jedne strane, relativizirali su prirodu zločina, dok su s druge negirali da su zločine uopće počinile hrvatske snage. Mediji u Hrvatskoj izvještavali su o optužnici nazivajući napad navodnim, dok su neki pozivali državni vrh na ignoriranje optužnice. Predsjednik Milanović je, kao odgovor na podizanje optužnice,  u ljeto 2022. godine upozorio Srbiju: “Ne igrajte se s vatrom jer će vas to koštati.”

Jedan dio akademske zajednice iz Hrvatske izjavio je da su stradali civili kolateralne žrtve, a da je sama kolona legitimna meta, temeljeći svoje izjave na tezi da da je u koloni bilo pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK). U javnom su se prostoru također spominjale možda naizgled zaboravljene istrage i presude MKSJ-a, koje dominantni mediji, političari i akademici neovisno o kojoj se zemlji radi, u pravilu koriste selektivno. U slučaju izbjegličke kolone iz Hrvatske neki su se pozivali na istrage i oslobađajuću presudu Žalbenog vijeća u postupku protiv Ante Gotovine i Mladena Markača koja poziva na nedostatak inkriminirajućih dokaza za Gotovinu i Markača nad civilima povezanim sa zločinima počinjenima oko Oluje. Taj argument uopće nije smislen s obzirom na to da se u oslobađajućoj presudi spomenutom dvojcu povezanost sa zločinom ne spominje. I Tužilaštvo Bosne i Hercegovine istaknulo je problem fragmentarnosti dokaza i nedostupnosti odgovornih osoba i svjedoka jer žive izvan granica BiH.

Izvjesno je i odsustvo političke hrabrosti u adresiranju pitanja civilnih žrtava i odgovornih za počinjene zločine neovisno o kojoj se državi radi. Ljevica nema jasan stav o događajima iz devedesetih i po svemu sudeći izgradi ga prije ili za vrijeme izbora. Tako je na primjer, koalicija Srbija protiv nasilja morala zauzeti stav o Kosovu i tek je neposredno pred izbore, krajem 2023. godine, značajna frakcija stranaka unutar koalicije izrazila protivljenje francusko-njemačkom prijedlogu koje podrazumijeva teritorijalni integritet Kosova. Što se tiče hrvatske ljevice, situacija nije mnogo bolja. SDP je u svom političkom programu spomenuo pravdu za sve žrtve i istaknuo značaj normalizacije međudržavnih odnosa s regijom s obzirom na ratove devedesetih. Prema informacijama Srpskog narodnog vijeća, koje već godinama organizira komemoraciju za civilne žrtve operacije Oluja, svim klubovima zastupnika Hrvatskog sabora svake se godine redovno šalje poziv da prisustvuju komemoraciji. Ipak, prema saznanjima iz SNV-a, do sada se nitko, uključujući SDP, nije odazvao pozivu SNV-a. Imajući to na umu, zašto SDP u svom programu navodi da se zalaže za “pravdu za sve žrtve” ako nitko iz SDP-a nikad nije prisustvovao komemoraciji za žrtve Oluje? Teme devedesetih tako ostaju isključivo na radikalnijim političkim strankama pozicionirane na desnoj strani spektra. Primjerice, Domovinski pokret većinski dio svog predizbornog programa temeljio je na Domovinskom ratu u kojem su glavne točke bile sustavnije implementiranje dominantnog narativa o ratu u obrazovanju, znanosti, kulturi, pitanja branitelja, (ne)slobodi medija i pravima manjinskih zajednica s posebnim naglaskom na ograničavanje prava srpske nacionalne manjine.

Spomenuti sudski proces protiv hrvatskih pilota pokrenut u Beogradu, koji je, prema Fondu za humanitarno pravo, u početku dospio i u ruke medija – danas je javnosti nedostupan i predmetom je pitanja i nejasnoća. Bez obzira ima li optužnica uporište u načelima odgovorne implementacije procesa tranzicijske pravde, vidjeli smo, rezultirala je medijskom zbrkom i lavinom interpretacija. Tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji predalo je, prema pravnoj i međunarodno-pravnoj proceduri, optužnicu i kasnije poziv na ročište Ministarstvu pravde Republike Srbije kako bi ono te iste pravne dokumente predalo Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske. Ako je poziv na ročište dospio u ruke Ministarstva u RH i ono ne postupi po tom predmetu, Srbija ima pravo nastaviti sudski proces protiv pilota u odsustvu. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske objavilo je priopćenje u kojem tvrdi da nije primilo optužnicu iz Srbije niti druge relevantne informacije o radnjama poduzetim u kaznenom postupku. Tako je zakazano ročište krajem 2022. godine  odgođeno i novo još uvijek nije zakazano jer nisu prikupljeni svi potrebni elementi za nastavak postupka. Upitno je kada će oni biti dostupni s obzirom na to da nije transparentno nastavljaju li relevantne institucije iz Srbije pritiskati Hrvatsku da postupi po pitanju tog spora. S obzirom na sve proceduralne šumove s obje strane, postoji opravdana sumnja da Hrvatska možda nije primila poziv za suđenje, jednako kao i sumnja da je taj sporni poziv Srbija zapravo poslala.

Civilne žrtve i obitelji žrtava izbjegličke kolone, nevezano uz spomenuti proces iz Srbije, u pravnom ćorsokaku. Niti u Hrvatskoj niti u Srbiji žrtve kolona nemaju pravo na reparaciju jer se povreda dogodila van teritorijalnih granica tih država. Prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, stradanje na području BiH se ne smatra dijelom Domovinskog rata te prema tome civilna žrtva nema pravo na status civilnog stradalnika. Isti Zakon je dodatno problematičan kada su u pitanju zahtjevi članova obitelji poginulih za obiteljsku invalidninu koji nerijetko budu odbijeni na zahtjev zbog nezadovoljavanja uvjeta iz članka 5. kojim “pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji”. Prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica u Republici Srbiji, civilnim žrtvama rata smatraju se samo državljani Republike Srbije koji su zadobili povredu na teritoriju Republike Srbije. U BiH je gotovo identična situacija – prema Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine BiH, strani državljani također nemaju pravo na reparaciju. S obzirom na zakonske regulative sve tri države, ove žrtve nalaze se u potpunosti van bilo čije državne brige.

Pod utjecajem netransparentnih pravno-administrativnih informacija i fragmentarnih podataka o sudskom procesu, same su žrtve i ovdje, u ovom tekstu, stavljene u drugi plan. To nije bilo samo zbog osobnih ograničenja ili nedostatka resursa, već i zbog unutarnje frustracije uzrokovane političkim, sudskim i administrativnim preprekama koje su neprekidno ometale i skretale pažnju s traženja odgovora, istovremeno stvarajući nove nedoumice. Iz etičke perspektive, postupak protiv pilota u Srbiji više se čini kao pokušaj donošenja pravde za Republiku Srbiju, a ne za same žrtve, s obzirom na to da civilne žrtve srpske nacionalnosti bez srpskog državljanstva nemaju pravo na status civilne žrtve u Srbiji. Kritika se mora uputiti i  Hrvatskoj, čiji zakon o civilnim stradalnicima otežava ostvarivanje prava na status civilne žrtve za civile srpske nacionalne manjine. Također, Hrvatska mora odgovorno pristupiti pravnim pozivima i očitovanjima kako bi Srbija mogla procesuirati optuženike jer ona je to propustila učiniti već 29 godina, a ne samo dvije godine kada je izašla optužnica. Zaključno, civilne žrtve ratnih zločina, bez obzira na njihov etnički ili državljanski status, ne bi smjele biti zaboravljene ili marginalizirane zbog političkih, administrativnih i pravnih prepreka. Žrtve izbjegličke kolone ne smiju biti ničije žrtve.

Dora Tomljanović (1998.) je diplomirana povjesničarka zaposlena u Inicijativi mladih za ljudska prava – Hrvatska. Koautorica je jednominutnog filma Minuta šutnje o 30. obljetnici zločina u Ahmićima i Trusini koji je bio u službenoj selekciji filmova za Grand prix na 31. Hrvatskom festivalu jednominutnih filmova. Vanjska je suradnica na portalu H-Alter. U slobodno vrijeme bavi se glazbom i fotografiranjem.

Izvori:
Progress Report of Serge Brammertz, Prosecutor of the International Residual Mechanism for Criminal Tribunals
IZVEŠTAJ O SUĐENJIMA ZA RATNE ZLOČINE U SRBIJI TOKOM 2023. GODINE