Svaki put kad u kalendaru dođe dan oslobođenja Beograda od fašizma, posebno kad se radi o nekoj okrugloj godišnjici, čovjek sa strahom čeka kako će on biti službeno obilježen. A onda ti opet bude donekle i neugodno pisati o tome, jer niti si Beograđanin, niti državljanin Srbije. No, sve i da mi deda i baka nisu proveli pola života na Bulevaru revolucije, kojeg više s tim imenom nema, i da mi mama nije formativna Beograđanka, i dalje bi, unatoč svemu što se u međuvremenu dogodilo, smatrao to oslobođenje nečim što me se lično tiče. Jer je tog 20. oktobra 1944. oslobođen grad kojeg osjećam svojim, ujedno i glavni grad zemlje u kojoj sam se rodio i koja ga je formirala ovakvim kakav jeste. I sve da se sada na njegovom čelu izreda niz gradonačelnika Šapićevog svjetonazora, pa i da nastave rušiti fascinantne spomenike arhitekture, kao što je Hotel Jugoslavija, trebalo bi im još tri života i jedno dvadeset Beograda na vodi, da izbrišu prošlost glavnog grada i pretvore ga u bezlično mjesto bez identiteta.

Ne znam za druge, ali meni je uvijek prva lična asocijacija na oslobođenje Beograda album Plavog orkestra, ‘Smrt fašizmu’ i onaj moment kad se pusti glas spikera koji najavljuje kako nam govori ‘slobodni Beograd’.

No, da se vratim na temu današnjeg konteksta oslobođenja grada. Sad ne dolazi Vladimir Putin, ne vraćaju se brzinski imena sovjetskih generala i jugoslavenskih partizana na beogradske ulice, ne oduzimaju se zagrebačke ulice, još uvijek nismo čuli neku od ljotićevskih pjesama u soundtracku proslave, ali zato jeste prekrečen jedan od najljepših beogradskih murala i jedini posvećen danu oslobođenja od fašizma. Što jeste dovelo do mini-teme u opozicionim medijima i opravdanog revolta Branislava Dimitrijevića, čovjeka koji je autorski definirao uklonjeni mural, ali svima je jasno kako će se ova tema već sutra zaboraviti u široj javnosti.

Jer Dan oslobođenja Beograda iskreno obilježavaju oni malobrojni opozicionari-antifašisti, kakav je i sam Dimitrijević, dok se službeno obilježava iz svih drugih razloga, osim iz onih zbog kojih bi se trebao obilježavati. A to su sadržaj partizanske borbe i užasi okupacije koji su nakon 20. oktobra konačno okončani. Jer malo je koji grad prošao takvu Golgotu i imao logor smrti praktično u srcu grada, kojeg se danas namjerno i bespotrebno pripisuje ustaškoj državi jer je bio s druge strane rijeke, formalno na teritoriju NDH, a besramnost takvog pristupa ide dotle da se obala u jednom od najstrašnijih logora iz kojeg je u smrt odvedena skoro čitava populacija beogradskih Jevreja naziva obalom drugog logora smrti koji doista jeste bio ustaški logor. Što ide u isti rang toga da Staro sajmište još uvijek nije pretvoreno u stvarno mjesto sjećanja.

O poštovanju pak sadržaja antifašističke borbe, opet možda najbolje svjedoči aktualni gradonačelnik koji javno zagovara uklanjanje grobnice vrhovnog komandne te borbe iz Beograda, zajedno s postavljanjem spomenika čovjeku koji je vodio kolaboracionistički pokret, odavno službeno prepoznat kao drugi antifašistički pokret u Srbiji.

S obzirom da je jasno kako u takvim okolnostima proslava opstaje samo zbog veličine samog događaja, zbog toga da se pokaže svijetu kako je Srbija bila i ostala dio antifašističke koalicije i zbog toga što je to zapravo jedini realan historijski moment u kojem su Rusi, ignorirajući da se tu radilo o sovjetskoj, a niti blizu o isključivo ruskoj armiji, doista konkretno pomogli Beograd i Srbiju.

To što se u čitavoj priči radilo o jugoslavenskom antifašističkom pokretu, koji je, upravo s izuzetkom Beograda, sam oslobodio zemlju, što je potom ta pobjeda stvorila socijalističku Jugoslaviju i skoro kompletno izgradila Beograd i što je njena ideja bila nešto daleko više i plemenitije od onoga u čemu živimo sada, iz perspektive vlasti i dominantnog stanja svijesti, predstavlja samo otegotnu okolnost koju vrijedi zaboraviti. Osim kada u slučaju političkog oportuniteta ne postane nužno referirati se na politiku nesvrstanosti.

No, nezavisno o svemu ovome, Beograd je zaslužio obilježiti svoje oslobođenje i sjetiti se svega onoga što mu je prethodilo i svih onih koji su u oslobođenju sudjelovali. A obični ljudi kojima je do antifašizma kao ideje doista stalo, trebali bi još jednom pročitati knjigu Milana Radanovića na ovu temu, zatim prošetati do groblja oslobodioca Beograda, pa onda samo još malo produžiti korak i ući u čudesni svijet Jevrejskog groblja i jedne zajednice koju su fašisti izbrisali iz Beograda. I onda među tim iščezlim svijetom zastati uz spomenik Bogdana Bogdanovića i pronaći njegov grob pa se možda sjetiti njegovog cjeloživotnog, dosljednog antifašizma i činjenice da je on upravo takav, kao autentični Beogradanin i neko ko je bio beskrajno zaljubljen u vlastiti grad, svojevremeno morao iz njega otići, da bi se vratio na posljednje počivalište zajedno s poraženima.

Dragan Markovina (Mostar, 1981.) je povjesničar, publicist i pisac. U razdoblju od 2004., do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, tokom čega je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti.
Autor je knjiga, ‘Programirani zaborav’, (Beograd, 2024), ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja’ (Zagreb-Sarajevo, 2014.), ‘Tišina poraženog grada: eseji, priče, kolumne’ (Mostar, 2015.), ‘Povijest poraženih’ (Zagreb, 2015.-Sarajevo, 2016.), ‘Jugoslavenstvo poslije svega’ (Beograd, 2015.), ‘Doba kontrarevolucije’ (Zagreb, 2017.), ‘Usamljena djeca juga’ (Split, 2018., Beograd 2019.) ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua’ (Zagreb, 2018.), ‘Libanon na Neretvi: kultura sjećanja, kultura zaborava’ (Mostar, 2019.), ‘Neum, Casablanca’ (Sarajevo, 2021.), ‘Povijest, politika, popularna kultura’ (Zagreb, 2022.), ‘Partizani prohodu’ (Beograd, 2022.) i ’14. Februar 1945.’ (Sarajevo, 2023).