Svoje osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje sam završila prije deceniju i po, i niti u jednom od završnih razreda pred kraj školske godine nije bilo vremena da se izučavaju lekcije posvećene našoj savremenoj historiji. To mi je, uz činjenicu da sam već tada imala interes i privilegiju da se susrećem sa najrazličitijim ljudima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, dalo priliku da objektivnije učim o događanjima iz posljednjeg rata i dešavanja iz devedesetih ne posmatram kroz jednostranu, ostrašćenu i autoviktimizujuću prizmu.
Mnogo godina kasnije saznala sam da je zapravo nedostatak časova za izučavanje tih nastavnih jedinica bio preporuka Vijeća Evrope iz 2000. godine da se privremeno obustavi izučavanje perioda 1992-1995 godine u BiH, dok historičari uz podršku međunarodnih stručnjaka ne utvrde zajednički pristup izučavanja ovog perioda u školama. Nažalost, 2018. godine ova preporuka je istekla, devedesete su se vratile u nastavni plan i program, izostao je konsenzus o izučavanju ovih tema i postale su instrumentom dnevne politike i obračuna sa drugima, generalno ne doprinoseći suočavanju s prošlošću, izgradnji mira i boljem razumijevanju. Lekcije o posljednjem ratu direktno pogoduju getoiziranju između zajednica u Bosni i Hercegovini i stvaranju tenzija među mladima koji za vrijeme rata nisu bili ni rođeni.
Neznatna izmjena nastavnog plana u entitetu Republika Srpska otvorila je ova pitanja, no činjenica je da ovakav plan sa udžbenikom „Istorija“, autora Dragiše M. Vasića iz 2022. postoji i izučava se u ovom entitetu već nekoliko godina.
Listajući udžbenik i analizirajući nastavne jedinice koje se bave Drugim svjetskim ratom, već očekivano nailazim na izjednačavanje partizana i četničkog pokreta, gdje autor navodi: „U Jugoslaviji je 1941. godine, pored četničkog, nastao i razvio se još jedan antifašistički pokret.“[1] Ova teza, kao i potenciranje broja od 500-600 000 ubijenih u Jasenovcu, uprkos reviziji historije koja je ustanovila da je taj broj znatno manji i kreće se između 90-100 000[2], na velika vrata uvodi historijski revizionizam čija je osnovna teza vjekovna patnja i ugnjetavanje srpskog naroda, uz permanentno zanemarivanje činjenica. Falsifikovanje činjenica iz Drugog svjetskog rata je na neki način alibi i opravdanje za sve ono što se dešavalo devedesetih.
Govoreći o političkoj i društvenoj krizi u Jugoslaviji i uvodeći Slobodana Miloševića koji je otvorio „srpsko pitanje“ autor kaže: „Bilo je pitanje vremena kada će srpski političari u ime svog naroda, razbijenog i poniženog Ustavom iz 1974. godine i progonima na Kosovu odlučno postaviti pitanje izmjene svog položaja.“[3]Autor ovdje potpuno zanemaruje činjenicu da su u tom trenutku u Jugoslaviji Srbi bili najbrojniji narod i da je Beograd bio glavni grad iz kojeg se upravljalo državom i u kojem su se donosile značajne odluke.
Teza da su „Srbi bili za očuvanje Jugoslavije jer bi u suprotnom bili razbijeni u više država. Za odbranu Jugoslavije nisu dobili podršku zapada.“[4], s jedne strane podržava ideju Velike Srbije, a sa druge potvrđuje staru dobru, odavno uvriježenu tezu kad govorimo o ratovima devedesetih, a to je „ko nas to zavadi“.
No, autor vrlo brzo pribjegava detaljnijoj analizi i kao najveći problem Bosne i Hercegovine vidi to što je Jugoslavija Titovom i Kardeljevom politikom decentralizovana i pretvorena u zbir jednonacionalnih država, a da su 1971. godine u BiH Muslimani nadmašili broj Srba, pa autor ističe da je već tada „bilo upozorenja da će politički predstavnici Muslimana biti usmjereni protivsrpski i protivhrvatski i tražiti cijelu BiH za sebe.“[5] Potom navodi da je devedesetih, nakon nasilne secesije podržane od strane SAD-a, Njemačke i Vatikana, i uskraćivanja Srbima prava na samoopredjeljenje, Jugoslavija propala u seriju građanskih ratova. Ovdje je potpuno izostavljena činjenica da je na Referendum za nezavisnu BiH izašlo 64,14 posto stanovništva i da od ukupnog broja važećih glasačkih listića, ZA je bilo 2.061.932 ili 99,4 posto, dok je Protiv glasalo 6.037 ili 0,29 posto, uz nevažećih 5.227 ili 0,25 posto. Zanemarujući činjenicu da se većina srpskog stanovništva odbila izjasniti na Referendumu, autor ističe da je „Većina Muslimana i Hrvata glasala 29. februara i 1. marta za nezavisnost BiH.“[6]
Dok lekcije iz savremene historije teku i autor opisuje rat u BiH, koji naziva građanski i odbrambeno-oslobodilački, izostavljajući elemente agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa strana se smjenjuju vinjete sa glorifikovanim biografijama Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Tepića, Patrijarha Pavla i drugih, koje govore o njihovom doprinosu u „oslobađanju“ srpskog naroda. Za Karadžića, Mladića i Miloševića se navodi da su izručeni Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, ali se ne osvrće na razloge, presude i genocid, što je osim izvrtanja sudski utvrđenih činjenica i poziv da se ove presude ne poštuju. Biografija Biljane Plavšić, druge predsjednice Republike Srpske i jedine žene na optuženičkoj klupi Haškog tribunala koja se 2011. godine nagodila sa sudom i odslužila kaznu zatvora od 11 godina, nedostaje. Autoru očito smetaju žene, ili nepoćudne žene.
Međutim, iako nepoćudan iz perspektive autora, Alija Izetbegović nije preskočen, pa je opisan kao islamski teolog i političar, koji je u mladosti bio aktivan u prohitlerovskoj organizaciji „Mladi muslimani“, što je ponovo izvrtanje činjenica, jer Mladi muslimani nikada nisu bili prohitlerovska organizacija. Iako je stav autora prema Jugoslaviji i komunistima sve vrijeme ambivalentan, ovdje se ističe kako je Izetbegović bio zatvaran i osuđen zbog „Islamske deklaracije“, u kojoj se založio za državu zasnovanu na Kuranu. [7]
Kroz lekciju koje se bavi ratovima devedesetih na području Jugoslavije, izostavljena je činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, a to se relativizuje kroz nabrajanje mjesta gdje je sve bio zločin, sa Srebrenicom na prvom mjestu. Poglavlje završava zauzimanjem Srebrenice i Žepe od strane Vojske Republike Srpske, padom Republike Srpske Krajine, osvajanjem od strane Armije BiH južnog dijela Bosanske krajine kojim je bila ugrožena Banjaluka, i na kraju Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ističe se i da je rat obilježilo miješanje međunarodne zajednice, koju autor dok piše, stavlja pod navodnike. Termin Bošnjaci autor uvodi kada piše o događajima iz 1994. i 1995. godine, objašnjavajući: „Hrvati i Muslimani/Bošnjaci bili su nevoljni saveznici.“[8]
Nastavna jedinica „Republika Srpska u dejtonskoj Bosni i Hercegovini“, između ostalog, učenicima objašnjava da je međunarodna zajednica uglavnom jednostrana i podržava samo Bošnjake, kako Bošnjaci žele da centralizuju BiH zbog prevlasti, te kako su strane sudije i one iz reda Bošnjaka često preglasavale sudije iz reda Srba i Hrvata, te da su tako osporeni grb, himna i Dan Republike Srpske.
Ovakav, etnocentričan i nedobronamjeran pristup događanjima iz devedesetih, koji zanemaruje ili iskrivljuje činjenice i stvara paralelan svijet, indoktrinira mlade ljude i suspenduje im načine i izvore da dođu do sudski utvrđenih činjenica i relevantnih ratnih iskustava i priča. Da sam tokom svog obrazovanja imala nastavne jedinice predstavljene na način kako ih je Dragiša Vasić napisao u Istoriji za 9. razred, mislim da bih kasnije jako teško mogla da prihvatim činjenice da je u Srebrenici bio genocid, da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić ratni zločinci, da centralizovana Bosna i Hercegovina nad kojom žele apsolutnu vlast nije pretenzija svih Bošnjaka, da četnici nisu bili oslobodilačka vojska i još mnogo toga. Ne bih znala da je historijski revizionizam izvrtanje historijskih činjenica u svrhu dominantnih politika i narativa i ne bih ga znala prepoznati, nasuprot reviziji historije, koja je pozitivna praksa koja zahvaljujući novim nalazima revidira postojeće činjenice. Indoktrinirana ovakvim sadržajem i uskraćena vještine da kritički propitujem i mislim, vjerujući školi, jer škola ne laže, jako teško bih ostvarivala veze sa svojim vršnjacima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, ubijeđena da me žele prevariti, izmanipulisati i instrumentalizovati.
Godinama sam osuđivala mlade ljude koji su veći nacionalisti od svojih roditelja, one koji na ulici, fudbalskim utakmicama i gdje god nađu zgodno mjesto veličaju ratne zločince, a sada ih sažalijevam. Svakom djetetu koje je nesrpske nacionalnosti a živi u entitetu Republika Srpska i nema pravo da izučava svoju grupu nacionalnih predmeta, kao i njihovim roditeljima bih se ponaosob izvinila što su nam svima, političke i intelektualne elite koje biraju pripadnici mog naroda, priredile ovakvo obrazovanje.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku.
[1] Vasić D., Dragiša, Istorija za 9. razred osnovne škole, JP „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“ a.d., Istočno Novo Sarajevo, 2022., str. 129.
[2] https://www.slobodnaevropa.org/a/ivo-goldstein-jasenovac-logor-/29198835.html, 20.09.2024.
[3] Ibid, str. 169.
[4] Ibid, str.178.
[5] Ibid, str.170.
[6] Ibid, str. 185.
[7] Ibid, str. 186.
[8] Ibid, str. 186.
