Margareta BlaževićDora Tomljanović

Maglaj, istina i propaganda

„Najteže mi pada sve ovo poslije rata. Zašto se mi obični ljudi koji nismo u politici toliko mrzimo međusobno? Ne svi. Zašto se njima u glavu ne utuvi da mrzimo one koji su nas doveli u to da se mi mrzimo, da se ubijamo? (…) Oni su se dobro dogovorili kako će ovo napravit, i da podijele teritorij, i da s nama ovako vladaju.”

Rizo Salkić, 24 minuta sa Zoranom Kesićem 1.11.2021.

Upravo si to pitanje postavljam sve otkako sam na satu povijesti u 8. razredu osnovne škole pokušala uvjeriti svoje kolege da ne treba mrziti i kriviti sve Srbe za rat u Hrvatskoj. Nije iznenađujuće da nisam uspjela u tom naumu, a ni da sam tada prozvana četnikušom i da su mi kolege iz razreda poručile da bih trebala otići iz Hrvatske i nikada se više ne vratiti. Mislim da je ovo iskustvo bilo jedan od prvih poticaja da svoj profesionalni put zasnujem na pitanjima kao što je ovo koje je postavio Rizo Salkić.

U jednom od mnogih pokušaja da si odgovorim na ovo i mnoga druga pitanja o sukobima nakon raspada Jugoslavije, naišla sam na dokumentarni film „Maglaj, rat i mir“ u kojem je Rizo jedan od protagonista. Uz još dvojicu veterana i svojih dobrih prijatelja, Boru Jevtića i Marka Zelića, Rizo govori o ratnim zbivanjima u i oko Maglaja, kao i o posljedicama rata na Maglajlije. Ono što dokumentarac čini posebno zanimljivim je činjenica da su Rizo, Boro i Marko različite nacionalnosti i da su se tijekom rata bili na suprotnim stranama. Rizo je Bošnjak koji je bio dio Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Boro je bosanski Srbin koji je bio na strani Vojske Republike Srpske (VRS), a Marko bosanski Hrvat i bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Nakon rata, njih su trojica postali dobri prijatelji koji danas surađuju, druže se i zajedno rade na educiranju i pomirenju građana Bosne i Hercegovine, posebno u općini Maglaj.

Osim po ovim izvanrednim ljudima, srednjobosanska općina Maglaj je poznata po tome da su se u njoj sve tri vojske sukobile, stvarale saveze i mijenjale strane u razdoblju od jeseni 1992. do zime 1994. godine. Situaciju u srednjoj Bosni savršeno opisuje sljedeći citat iz članka Independenta: “HVO je u Kiseljaku okružen Muslimanima, koji su pak okruženi Srbima.”

U rujnu 1992. godine, VRS je započela ofenzivu u Maglaju i okolici dok je taj teritorij branio savez HVO-a iz Žepča i ABiH. Napetost između ABiH i HVO-a počela se stvarati nakon što je predložen Vance-Owenov mirovni plan. Prema tom planu, Bosna i Hercegovina trebala je postati decentralizirana država podijeljena na 10 pokrajina, pri čemu bi svaku od pokrajina kontrolirali predstavnici bosanskih Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Dok su se predstavnici bosanskih Hrvata u potpunosti složili i podržali mirovni plan, predstavnici bosanskih Srba i Bošnjaka odbili su podržati plan. Nakon što su postrojbe ABiH i VRSa odbile prepustiti efektivnu kontrolu HVO-u u 3 pokrajine koje su mirovnim planom obećane bosanskim Hrvatima, HVO je počeo nasilno provoditi teritorijalnu podjelu, napadajući bošnjačka sela i gradove u srednjoj Bosni.

Dio ove kampanje bio je i masakr u mjestu Ahmići u kojem su snage HVO-a u ranim jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine pogubile 116 civila. Kampanja je, također, uključivala prisilno iseljavanje, protupravno pritvaranje i silovanja poglavito bošnjačkog stanovništva na tom teritoriju.

Savezništvo između ABiH i HVO-a u srednjoj Bosni konačno je raskinuto u srpnju 1993. Nakon raskida savezništva s ABiH, HVO je požurio formirati savez s VRS-om iako je s tom vojskom do tada bio u oružanom sukobu. Snage HVO-a (potpomognute vojnicima Hrvatske vojske, HV) i VRS-a su potom blokirale grad Maglaj i okolna područja stavivši ih pod opsadu koja je trajala 9 mjeseci.

U tom razdoblju, grad Maglaj i okolica neprestano su bombardirani, a prometnice blokirane (najviše od strane HVO-a i VRS-a) što je civilnom stanovništvu otežavalo (ponekad i onemogućavalo) nabavu hrane, vode i sanitetskog materijala. Osim gladi, civilno stanovništvo je bilo u kontinuiranoj opasnosti od neselektivne topničke vatre i krađe te je često protjerivano i raseljavano. Također, ozbiljne povrede ljudskih prava (npr. ubojstva, mučenje, silovanje i nezakonito pritvaranje) bile su vrlo česte. Blokada i ratna djelovanja učinile su općinu Maglaj jednom od najrazorenijih u ratu u Bosni i Hercegovini. Blokada je prekinuta u ožujku 1994. kada je potpisan Washingtonski sporazum kojim su HVO i ABiH dogovorili prekid sukoba.

Stavivši na trenutak na stranu geopolitičke interese svih strana koje su sudjelovale u blokadi Maglaja i okolnih područja, odlučila sam istražiti socijalne i psihološke čimbenike koji su mogli dovesti do nasilja u inače funkcionalnoj etnički heterogenoj zajednici. Trojac iz dokumentarca složio se da je glavni katalizator bila – propaganda. Kako je Marko Zelić rekao u intervjuu za TV emisiju  „U fokusu”: „Uistinu smo svi imali blokadu medija. Malo smo znali šta se dešava na drugim stranama… Mediji su bili oni usmjereni prema nama što je netko želio da mi čujemo. Nismo mi mogli čut ono što mi želimo i ono što bi htjeli da znamo malo više”.

Iako su sve tri strane u sukobu širile pristrane informacije i propagandu, posebni izvjestitelj UN-ove Komisije za ljudska prava u jednom je od svojih izvješća iz tog vremena istaknuo da hrvatski politički predstavnici „konstantno koriste sredstva javnog informiranja kao sredstvo „demoniziranja” drugih etničkih skupina”. O zločinima nad bošnjačkim i srpskim civilima rijetko se govorilo, a odgovornost za njih se negirala. Lokalni političari širili su lažne informacije o planiranim napadima na hrvatske civile od strane ekstremističke postrojbe u ABiH označavajući sve bošnjačke stanovnike konspiratorima plana. Kako se navodi u izvješću, to je rezultiralo stvaranjem „klime straha i mržnje u tom području”.

Situacija se, nažalost, od rata nije bitno promijenila. Istražujući ratna zbivanja u općini Maglaj, konstantno sam bila izložena informacijama koje su se detaljnijim istraživanjem pokazale ili potpuno lažnima ili kao pristrane (re)interpretacije činjenica. Informacije temeljene na dokazima (na primjer, informacije iz sudskih arhiva) bilo je nemoguće pronaći na internetu, a vrlo teško u knjižnicama sveučilišta ili istraživačkih instituta. Informacije o događajima dostupne na internetu uglavnom se mogu naći na politički pristranim portalima (kao što su HercegBosna.org, Croativ Online i Narod.hr) uglavnom usmjerenima na širenje nacionalističke propagande i netočnih, revizionističkih tumačenja povijesnih činjenica.

Primjerice, neki od tih (u ovom primjeru, hrvatskih) portala tvrde da je izvjesni bivši član Predsjedništva BiH u srpnju 1993. transporterom UNPROFOR-a posjetio Maglaj i naredio lokalnim političkim i vojnim čelnicima ABiH da napadnu HVO i hrvatske civile u Maglaju. Nakon detaljnijeg uvida u literaturu, sudske arhive i medijska izvješća iz tog vremena – nisam mogla pronaći nikakav dokaz da se taj događaj uopće dogodio. Usprkos tome, taj se događaj danas koristi kao propagandno sredstvo kojim se opravdavaju zločini HVO-a, potiču socijalne i političke tenzije među građanima, te promiče nepovjerenje i etnička segregacija unutar zajednica u srednjoj Bosni. Djelomičan odgovor na Rizovo pitanje krije se u ovom i mnogim drugim sličnim primjerima.

Izloženost ovoj i sličnoj propagandi te širenje pristranih, lažnih informacija prožetih nacionalističkim i revizionističkim sentimentom, ono je zbog čega se mi, obični ljudi, mrzimo. To je ono što je poticalo mržnju u ratu i ono što mržnju, zamjeranje i nepovjerenje održava živim i danas – ne samo u Maglaju, ne samo u Bosni i Hercegovini već u cijeloj regiji. Koliko god ovo zvučalo banalno ili repetitivno – jedini protuotrov za ovaj neprestani i opasni ciklus je dosljedno, hrabro i ustrajno promicanje – istine.

Ovim bih se putem htjela zahvaliti dr. Mirzi Buljubašiću i dr. Nejri Veljan na njihovoj pomoći pri prikupljanju informacija utemeljenih na dokazima o ratnim događajima u općini Maglaj.

Margareta Blažević je provoditeljica programa u Inicijativi mladih za ljudska prava u Hrvatskoj. Diplomirala je Međunarodne zločine, konflikte i kriminologiju na Free University u Amsterdamu, Nizozemska.

Izvori:

Kliko, A. (2019). Rat u srednjoj Bosni. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Komšić, Z. (2022, siječanj 14). “U fokusu” – ratni neprijatelji, pa najbolji prijatelji. Youtube. https://www.youtube.com/watch?v=CF_pw5LbU_8

OSCE. (2021, studeni 9). “Maglaj, rat i mir”, dokumentarni film. OSCE. https://www.osce.org/mission-to-bosnia-and-herzegovina/503818

Bellamy, C. (1993, July 4). Many dead as Croats renew Maglaj assault: Fighting intensifies in central Bosnia as Morillon's men are trapped in their base by troops demanding the release of comrades. The Independent. https://www.independent.co.uk/news/world/europe/many-dead-as-croats-renew-maglaj-assault-fighting-intensifies-in-central-bosnia-as-morillon-s-men-are-trapped-in-their-base-by-troops-demanding-the-release-of-comrades-1483069.html

Horvatić, P. (2018, rujan 15). “15. rujna 1993. Maglaj – vojnici Armije BiH i mudžahedini izmasakrirali obitelj Zekić”. Narod.hr. https://narod.hr/kultura/15-rujna-1993-maglaj-vojnici-armije-bih-i-mudzahedini-izmasakrirali-obitelj-zekic

Mazowiecki, T. (1993, svibanj 19). Situation of human rights in the territory of the Former Yugoslavia (E/CN.4/1994/4). Commission on Human Rights. https://documents-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/G93/138/69/PDF/G9313869.pdf?OpenElement

International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. (2015, rujan 8). Crimes before the ICTY: Central Bosnia. Youtube. https://www.youtube.com/watch?v=Cjpkod9WRd8&t=1232s

24 minuta sa Zoranom Kesićem (2021, studeni 1). Gosti: Akteri dokumentarnog filma “Maglaj, rat i mir”. EP248-07. Youtube. https://www.youtube.com/watch?v=PS2E1x8zDvs&t=1210s

Prosecutor v. Blaškić. (2004). ICTY, Case no. IT-95-14-A.