Zamislite kada bi se u regionalnom centru bosanske Posavine, na zidu nekadašnje policije postavio spomenički objekt. Na kojem bi bilo uklesano da su u zgradi, posebno u sobi broj trinaest, maltretirani brčanski Bošnjaci i Hrvati. Samo zato što su nosili drugačija imena neki su u stanici javne bezbjednosti ostali bez života. Petoro je ubijeno. Drugi su proživljavali ispitivanja, maltretiranja, zlostavljanja i prisilni rad. Privođeni su oni koji su nešto značili. Poznatiji, školovaniji i uticajniji.[1] Ili da ovu istinu još više ogolimo. Kada bi se nekom igrom slučaja ispred fiskulturne dvorane Partizan postavilo obilježje. Koje bi kazivalo da je pripadnik Teritorijalne odbrane bosanskih Srba, Ranko Češić, na tom mjestu zlostavljao nesrbe u sportskom domu njihove mladosti. Osuđeni ratni zločinac je pred Haškim tribunalom priznao da je ubio ukupno deset osoba. Osuđen je na osamnaest godina zatvora.[2]
Na nepunu trideset prvu godišnjicu od početka rata protiv Bosne i Hercegovine, u Brčkom je februara mjeseca otkriven spomenik civilnim žrtvama rata. Daleko od očiju javnosti, monument je predstavljen u prisustvu političara lokalne zajednice. Imalo bi se mnogo toga o memorijalu reći. Na primjer, zašto su žrtve Drugog svjetskog rata sa žrtvama posljednjeg rata? U gradu već postoje obilježja koja svjedoče o stradanjima tokom holokausta. Ućutat ćemo. Možda to i nije loš projekat. Međutim, kad je grad tako otvoren za empatiju prema nevinim žrtvama, zašto onda ne postave spomen-ploču na mjestu ubistva Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića?
U prvom tomu publikacije Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996, koju su 2022. objavili sarajevski TPOS i banjalučki CDTP, a na inicijativu REKOM mreže pomirenja, navodi se da su na području grada Brčkog pripadnici Vojske Republike Srpske, Teritorijalne odbrane i paravojnih formacija zatvarali civile bošnjačke i hrvatske etničke pripadnosti. Započeli su to početkom maja 1992. U svrhe protivpravnog zatočenja korišteni su mnogi improvizovani objekti. Sportska dvorana Partizan, Policijska stanica, Dom zdravlja, bolnica, Hadži Pašina džamija, hotel Evropa, restoran Vestfalija, kasarna, autobusko preduzeće Laser i Luka.[3] Mjesta na kojima se na najgori mogući način iživljavalo, ponižavalo i vrijeđalo dojučerašnje komšije. Brčaci su, također, zatočavani i u privatnoj kući dr. Jusufa Sajdovića u mahali Kolobara, te u kući Frane Jurića u naselju Gluhakovac.[4]
Nakon što je grad od Bošnjaka i Hrvata očišćen, logoraši su prebačeni u Brezovo Polje. Polovinom aprila iste godine, mjesto je stavljeno pod kontrolu raznih srbijanskih paravojnih formacija. Arkanovaca, Šešeljevaca, Belih orlova i specijalne brigade Vojske Republike Srpske – Panteri. Petnaest kilometara udaljeno od Brčkog, Brezovo Polje je među prvima korišteno kao mjesto zatočenja starosjedilaca, te civilnog stanovništva grada i okoline.[5] Bio je to logor na otvorenom.
Istraživači publikacije o logorima i drugim mjestima zatočenja, na terenu su kroz utvrđene činjenice došli do informacija koje potkrepljuju tvrdnje da su pojedini objekti korišteni za silovanje. U pitanju je bar Doma kulture, hotel Jelena, kino Oslobođenje, kuća iza zgrade policijske stanice i privatna kuća u naselju Grčica, te tvornica konfekcije Interplet.[6] Postoje lokacije na kojima su zatvarani i Srbi. Radi se o mjestima koja se nalaze izvan grada. Grad Ede Maajke, Bekima Sejranovića, Rizaha Štetića i drugih bio je pod kontrolom srpskih snaga. Duboko odanih ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.
U Brčkom je nekada postojala sinagoga. Sve do maja 1941. Zapalili su je Nijemci nakon što su u kinu pogledali jedan antisemitski film.[7] Nakon više od šezdeset godina nemali broj građana ne zna da se iza nekadašnje zgrade policije, a današnjeg inspektorata, nalazila jevrejska bogomolja. Nema ni obilježja koje bi svjedočilo o postojanju svetišta. No, to je naša historija. Propuste možemo nabrajati unedogled. Zato su svi ovi navedeni podaci iznimno važni. Za trajno sjećanje na mjesta zatočenja. Vječno pamćenje za nauk budućim generacijama. Da se historija ne bi ponovila. No, bojim se da izvršna ne bi imala podršku zakonodavne vlasti kada bi slušala ono što joj aktivisti već treću deceniju poručuju. Zato je sve polovično. Površno.
Da ne bismo olako šetali stazama šehera na kojima je krv Brčaka tokom maja 1992. prolivana, bilo bi najsolidarnije da se to mjesto masakra obilježi pločom na zidu zanatskog centra. Tu je Bojan Stojanović snimio monstruoznu likvidaciju Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića. Ubio ih je Goran Jelisić. Poznatiji kao srpski Adolf. Pod vedrim nebom njihovog grada. Sve da se to na jednom obilježju kaže u nekoliko rečenica. Ako ne zbog mrtvih, onda zbog živih koji tim putem svakodnevno prolaze.
Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[1] Vanja Stokić, Sjećanje je ujedno i opomena, etrafika.net, 9.3.2022. (https://www.etrafika.net/drustvo/85168/sjecanje-je-ujedno-i-opomena/ Preuzeto: 21.2.2023)
[2] Ranko Češić prebačen u Dansku na izdržavanje zatvorske kazne (https://www.icty.org/bcs/press/ranko-%C4%8De%C5%A1i%C4%87-preba%C4%8Den-u-dansku-na-izdr%C5%BEavanje-zatvorske-kazne Preuzeto: 21.2.2023)
[3] Logori i mjesta zatočenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godine, I tom, TPOS-CDTP, Sarajevo-Banja Luka, 2022, str. 44.
[4] Logori i mjesta zatočenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godine, ibid, str. 44.
[5] Logori i mjesta zatočenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godine, ibid, str. 44.
[6] Logori i mjesta zatočenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godine, ibid, str. 45.
[7] Edvin Kanka Ćudić, Narod koji nedostaje, Oslobođenje, 27.1.2023. (https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/narod-koji-nedostaje-829760 Preuzeto: 28.2.2023)
