Arhitektura kupole Muzeja afričke umetnosti u Beogradu: mašinerija za sećanje na devedesete godine

Istorija muzeja od njihovog nastanka do danas svedoči o tome kako su oni redovno uključeni u proces formiranja i stalne reizgradnje nacionalnih identiteta. Međunarodni odnosi i sukobi između različitih zajednica u njima obično su potpuno zamaskirani, jer je cilj stvoriti idealnu sliku o nama, tj. o društvu u kome živimo, a ne njegova problematizacija ili težnja da se stvarni, vanmuzejski život učini boljim. Zato muzeji neretko ostavljaju utisak „pasivnih/mrtvih i elitističkih ustanova koje pokušavaju da nas vrate negde gde zapravo nikada nismo ni bili“ (Gavrilović, 2009). Govoriti o vezi nacionalizma i Muzeja afričke umetnosti – zbirke Vede i dr Zdravka Pečara u Beogradu (MAU), na prvi pogled možda zvuči čudno, ali pogled iznutra, na one vidljive i nevidljive istorije i svedočanstva, zapravo ukazuje na to da nas čak i taj naizgled „stran, dalek i nepoznat“ muzej može odvesti baš tamo gde jesmo bili, u različitim vremenskim periodima, pa i onom koji se tiče ratova i sukoba tokom devedesetih godina dvadesetog veka.

Zahvaljujući osnivačkoj zbirci koju su oformili Veda Zagorac i Zdravko Pečar, ovaj muzej se od samog otvaranja (1977) pa i danas aktivno bavi izazovom ostvarenja antikolonijalnog mišljenja i rada. Otvoren kao prijateljski muzej, uz isticanje pravične nabavke predmeta koji su u njemu izloženi (Epštajn 2021), i njihovog karaktera poklona „za daleku i prijateljsku Jugoslaviju“, kao i zbog čitave istorije legatorstva i darovanja predmeta duge 45 godina, MAU danas teži da u skladu sa savremenim trenutkom ostvari potencijale jednog autorefleksivnog, antikolonijalnog i na probleme sadašnjice osetljivog muzeja. U tome katkad uspe usmeravajući se upravo na pitanja savremenih migracija, na prisustvo ili pak odsustvo afričkog online sveta, na obznanjivanje nejednakosti, na važnost pamćenja antikolonijalizma, solidarnosti i nesvrstavanja, te na kritiku stereotipne slike Afrike i ljudi koji u njoj žive, sveprisutnog rasizma i diskriminacije. Pa ipak, katkad isti taj muzej ne uspeva da ostvari navedene potencijale i ostaje nepomičan i smrznut u slici Afrike stvorenoj na ovim prostorima pre gotovo pola veka.

U tom slučaju, to je muzej koji naciju (bilo koju) može da primeti i uopšte prepozna tek onda kada uspe da se odmakne od ponavljajućih, petrifikovanih i sada već dosadnih slika afričkog kontinenta kao monolita i tipičnih simbola koji tu sliku prate. Odnosno, kada se aktivno seti najpre razloga svog nastanka, vremena Pokreta nesvrstanih i aktivne uloge SFRJ u njegovoj politici, a onda i značaja i značenja istorije antikolonijalne borbe (Radonjić, 2020). Aktivno sećanje i izvlačenje iz pasivnih skladišta pamćenja, te prepoznavanje da se u tom „predmetu“ zvanom Afrika koji MAU baštini nalaze neke nacije, neki ljudi s kojima smo se povezivali, te da su oni živeli i danas žive svoje živote, svakako za jedan muzej koji ima volje da stvarni, savremeni život danas i ovde učini boljim nije dovoljno. Pored napora da se nakon preživljavanja devedesetih godina setimo osnovnih društvenih vrednosti, prepoznamo značaj antikolonijalizma, solidarnosti, jednakosti, antirasizma i izvučemo ih iz prašnjavih muzejskih kutija (Epštajn, Sladojević, 2017), te ih istaknemo kao naše značajno i važno nasleđe vredno čuvanja, bilo je neophodno takođe skrenuti pažnju na to da ni ono nije neupitno, nedodirljivo nasleđe i da je podložno kritici (Sladojević, 2022). Rečju, bilo je važno istaći i obznaniti da su ono što se u MAU vidi i ono što se o njemu (sa)zna(je) i pamti u koliziji.

 Zahvaljujući dominantnom zaboravu i o(p)stajanju na marginama, MAU je preživeo devedesete, a u prethodne dve decenije značaj njegovog nasleđa aktivno se istražuje i kritički se preispituje njegova i jugoslovenska izuzet(n)ost radom na čitavom nizu izložbi i publikacija različitih autora/ki, među kojima je i trenutno otvorena izložba Antikolonijalni muzej.

*

Pored toga što dokumentarni materijal koji ovaj muzej čuva može ponuditi pogled u istoriju afričkih/nesvrstanih nacionalizama i njihovog sloma nastalog, između ostalog, usled pojave tzv. nacionalne buržoazije, istorija arhitekture ovog muzeja takođe pamti epizodu nacionalističkih sukoba u javnom prostoru i dnevnoj štampi prilikom raspada Jugoslavije, kojima očito nije izmakao ni ovaj jedan tobože „nevažan i neinteresantan“ muzej. Preko jednog parčeta muzejske arhitekture – njene kupole – lomila se, kulminirajući, šira slika o društveno-političkim sistemima i njihovim smenama, o raspadu SFRJ, idejama nesvrstanosti i solidarnosti čiji su se obrisi gubili kako unutar tako i izvan zemlje. Hemeroteka i dokumentacija MAU iz vremena gradnje kupole (1989) i čitave naredne decenije pružaju uvid u sled događaja koji ću ovom prilikom nazvati memorijskom dramom. Drama je u književnom pripovedanju redovni postupak, a prisutna je i u mitu, Bibliji, kao i kod kolektivnog pamćenja (Kuljić, 2012). Kako funkcioniše kupola MAU kao mašina za sećanje (Pint, 2013) predstaviću kroz strukturu drame, tj. kroz jedan mogući prolog, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet.

*

Prolog: kao jedna od tek nekoliko beogradskih muzejskih zgrada, MAU je adaptacijom i nadogradnjom nekadašnjeg umetničkog ateljea (Moša Pijade, Zora Petrović, Boško Karanović) otvoren 23. maja 1977. godine. Nazivan je „divnom muzejskom zgradom“, „samoniklom“, namerno „nemonumentalnom“, onom koja na ulazak poziva ne samo diplomate, nastavnike i đake, „obavezne muzejske posetioce“, već i one „obične“ ljude. Zapamćena je kao nenametljiva zgrada ne samo prema društvu već i prema istoriji i prirodi: arhitekta Slobodan Ilić s pažnjom i poštovanjem je inkorporirao prostor ateljea (1952) u novu građevinu, sačuvavši prostornu strukturu, stari kamin, klupu, potpis graditelja, a od bogate bašte i zelenila oduzeo je, kako se beleži u projektu, samo dva stabla da bi se izgradila ova izrazito niska, betonska zgrada sa ravnim krovom, sistemom prirodnog osvetljenja, lanternama, betonskim cilindrima i krovnom livadom. Rečju, kao zgrada svesna važnosti očuvanja kulturnog i prirodnog okruženja, kao primer arhitekture koja rado prihvata ono što joj istorija i priroda ostavljaju u amanet.

Krov prvobitne zgrade, fotodokumentacija MAU, 1977, arhitekta Slobodan Ilić

Zaplet: Nije mnogo vremena prošlo, a ta divna muzejska zgrada počela je da prokišnjava. Solidarnost je ponovo na ispitu, beleži tadašnja štampa. Godine 1989. Beograd je bio domaćin IX samita nesvrstanih. Usmene istorije pamte i predloge da se taj samit održi upravo u MAU i njegovom novom, potkupolnom prostoru. Međutim, to se nije dogodilo – planirani radovi i izgradnja počeli su suviše kasno, a činjenica da je i danas, 2022. godine, ovaj prostor u izradi, svedočanstvo je memorijske drame koja je njegovim povodom usledila.

Kulminacija: Samit je prošao, i sa i bez MAU, u duhu gašenja optimizma povodom politike nesvrstavanja i otvorenog nepoverenja u dalji život bratstva i jedinstva. MAU je ostavljen sa drvenom konstrukcijom, skeletom krova da se bavi saniranjem vlage i generalnog stanja objekta. Na bojnom polju imaginarnog života kupole MAU, izrazito od 1992. do kraja 1994. godine, sukobljavale su se pojedinačne sudbine, želje i interesi. Za Zdravka Pečara, jednog od osnivača MAU, muzej je bio „žrtva grabežljive otimačine u okolnostima kada propada jedan društveni sistem“, a kupola je u javnoj raspravi dobila funkciju sinegdohe koja se odnosila na „podmukli vid rasprodaje društvene imovine, na proces nalog odumiranja, potrebu da MAU uđe u deobni bilans SR Jugoslavije sa Hrvatskom, a Beograd označen kao grad koji uništava i degradira muslimansku umetnost“ (vidi više: Knežević, 2021). Paradoks nacionalističkog tona, kome je pripisana i neprijatna i nečasna politička konotacija, poprimio je i geografski šire dimenzije člankom objavljenim u Jean Afrique, na koji je reagovao i UNESCO. U arhitekturi kao mašineriji za sećanje ovaj sukob pokreće onu prustovsku mèmoire involontaire oličenu u novinskom naslovu o (i dalje) afričkom krovu od (novog) hrvatskog drveta u Beogradu, a raspad jugoslovenske federacije, smatralo se, direktno je vodio do ugrožavanja ove kolekcije.

Peripetija: u ovoj bedi i neimaštini održati se, preživeti, živnuti, pa se čak i podmladiti – to je za naše uslove podvig bez presedana, zapisao je maja 1994. prof. dr Mihailo Čanak kada se oveća grupa maturanata neopaženo uvukla u potkrovlje zdanja kako bi se pripremala za prijemni ispit na Arhitektonskom fakultetu.

Afrička umetnost kao inspiracija, 1994, dokumentacija MAU

Rasplet: u ritmu muzike za ples i artworld-a. Početak 2000-ih beleži ulogu ovog prostora u scenografijama edukativnih, ali i zabavnih, muzičkih emisija i spotova. Da je reč o impresivnom enterijeru, svakako dokazuje i neretka fascinacija umetnika ovim enterijerom i čitav skup instalacija, performansa i umetničkih radova koji su nastali inspirisani njime i/ili u njemu od tada do danas.

*

Epilog: priča otvorenog kraja. Godina je 2022. i MAU čeka na građevinsku dozvolu i rekonstrukciju. U tom procesu, predviđa se da će pomenuti potkupolni prostor, kao i čitava zgrada koja dobro pamti stari umetnički atelje iz 1952, prema prirodi i istoriji senzitivnu adaptaciju iz 1977, i ovde predstavljenu arhitektonsku mašineriju za sećanje od 1989. do danas, dobiti novo obličje i dizajn. Taloženjem arhitektonskih slojeva više od pola veka trenutna muzejska zgrada s punim pravom se može shvatiti kao značajno mesto sećanja, a njen afrički krov od hrvatskog drveta jeste epizoda koja jasno pokazuje kako se i preko parčeta muzejske arhitekture, jednog skrajnutog „afričkog muzeja“, može razumeti, videti i napisati istorija raspada SFRJ i njenih unutrašnjih sukoba.

Potkupolni prostor MAU, levo rad Saše Tkačenka Ekstremno siromaštvo (2019), foto: Ivan Zupanc

Ono što se u delu otvorenog kraja, u kojem se čitaocima (odnosno nama svima) ostavlja na razmatranje, jeste rasprava o tome kako te sukobe razumeti, sačuvati i upotrebiti zarad boljeg, vanmuzejskog, stvarnog života u budućem vremenu. Kako razumeti slike u kojima je isti prostor ujedno sklonište, kutak za beg od realnosti u koji se neopaženo uvučemo, mesto u kome se jedva može živnuti u bedi, i sa druge strane parče grabežljive otimačine i nečasnih političkih konotacija? Kako postaviti u prvi plan slike nastale grasruts putevima, spontanim i iskrenim naporima, u odnosu na one planirane, formirane u redovima političkog i medijskog establišmenta? Za jedan novi, istinski antikolonijalni muzej, čija se realizacija planira, svakako će biti od velike važnosti obznaniti i sve ovde navedene živote zgrade. Za razliku od one stare, reprezentativne i nepromenljive muzejske slike, ova koja je kadra da pomno pročita povest nastanka muzeja, njegove istorije, ali i arhitekture i nasleđa koje se za nju vezuje, moći će da umesto „kutka, oaze ili bega“ negde gde nikada nismo ni bili, ili što na kraju krajeva – ni ne postoji, ponudi prostor za raspravu o, suočavanje sa i razumevanje vremena i problema koje živimo kako u muzeju tako i, što je još važnije – i van njegovih zidova, bili oni od slonovače ili betona.

Preporuke za čitanje:

Epštajn, Emilia, Sladojević, Ana (ur.) 2017. Nyimpa kor ndzizi – Čovek ne može opstati sam. (Re)konceptualizacija Muzeja afričke umetnosti – zbirke Vede i dr Zdravka Pečara. Beograd: Muzej afričke umetnosti.

Epštajn, Emilia, 2021. „PRIČE O AUTENTIČNOSTI. Poreklo predmeta u Muzeju afričke umetnosti i kako je nastala zbirka Pečar“, habilitacioni rad, e-publikacija dostupna na mau.rs

Gavrilović, Ljiljana. 2009. O politikama, identitetima i druge muzejske priče. Beograd: Etnografski institut SANU.

Knežević, Ana. „Imaginarni i realni život jednog prostora: kupola Muzeja afričke umetnosti u Beogradu“, Godišnjak za društvenu istoriju br. 2 (2021), 43-64.

Kuljić, Todor. 2012. Kultura sećanja. Beograd: Čigoja štampa.

Kris Pint, ʺIf These Walls Could Walk: Architecture as Deformative Scenography of the Pastʺ in Performing Memory and Art in Popular Culture. ed. Liedeke Plate and Anneke Smelik (New York: Routledge, 2013).

Radonjić, Nemanja. 2020. Slika Afrike u Jugoslaviji (1945-1991), doktorska disertacija, Odeljenje za istoriju, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu.

Sladojević, Ana. 2022. Antikolonijalni muzej. Beograd: Muzej afričke umetnosti.

Ana Knežević (1993), doktorantkinja muzeologije i heritologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, od 2016. angažovana kao kustoskinja, spoljna saradnica u Muzeju afričke umetnosti. Deo je kustoskih timova sledećih izložbi: Nezaštićeni svedok br. 1: Afrodizijak (2019), Reflect – Namibija 30 godina nakon oslobođenja (2020), Nezaštićeni svedok br. 2: MMM (2020), Nesvrstani svet (2021), ‘Ovo nije rat’ – oslobođenje duha i zemlje, u mastilu i na delu (2021), Reflect #2 – fragmenti, fragilnosti, sećanja (2022). Trenutno je stručna saradnica na projektu Rekonceptualizacija Muzeja afričke umetnosti. Autorka je i urednica onlajn heritološke mape (https://nesvrstani.rs/) i deo uredničkog tima sajta (https://um.edu.rs/html/). U procesu je rada na doktorskoj tezi na Seminaru za muzeologiju i heritologiju u kojoj istražuje problem kulturnog pamćenja u sajber prostoru na internet mimovima kao studiji slučaja,, a zanimaju je, pored nezaobilaznog humora, i usmene istorije, problemi digitalne humanistike, kultura sećanja, studije medija, filma i arhitekture.