(Zasnovano na izlaganju pod naslovom “The Museum from the Frontline. The power of museums in dealing with the difficult past: The case of History Museum of Bosnia and Herzegovina“, Generalna konferencija ICOM-a, Prag, august 2022)
„Mi smo bili kako ste vi, a vi ćete biti kako smo mi sada…“, pokušala sam nespretno parafrazirati natpis s bosanskog srednjovjekovnog stećka obraćajući se kolegama iz Ukrajine na godišnjoj međunarodnoj konferenciji ICOM-a (International Council od Museums) koja je ove godine u Pragu okupila više od dvije hiljade muzejskih radnika iz cijelog svijeta. U fokusu konferencije bila je solidarnost prema Ukrajini i izlaganja o ugroženoj i stradaloj kulturnoj baštini u ratom zahvaćenoj zemlji. Pozitivno je da je svjetska muzejska zajednica reagirala na društvenu stvarnost i posvetila pažnju temi rata u Ukrajini, no nije suvišno spomenuti i da konferenciji nisu prisustvovali muzealci iz Rusije iako nije bilo zvanične zabrane njihovog učešća. Dirljivo je bilo pratiti i ukrajinske kolege koji su, za bosansko iskusno uho, pomalo naivno (imaju vremena da se osvijeste), ali s mnogo energije i angažiranosti prenosili podatke o stradalom naslijeđu, o ugroženim zbirkama, o potrebi dokumentiranja, mapiranja, spašavanja, očekujući razumijevanje i podršku od međunarodnih kolega iz struke. „Mi smo bili kako ste vi, mi smo bili kako ste vi…“, odzvanjalo je u mojoj glavi, a nisam si mogla pomoći, te sam dodala i „da ne samo da razumijemo vašu sadašnjost nego moguće i da naslućujemo vašu budućnost, jer to vjerovatno neće biti vaš mir, ne oslanjajte se previše na međunarodnu zajednicu, pitanje je šta će biti s vašim muzejima i kulturnim blagom“, samo se nizalo. Međutim, ideja nije bila da se širi defetizam, nego da se opravda poziv na konferenciju koji je stigao s ciljem da se podijeli iskustvo kako jedan muzej koji se i sam nalazio na prvoj liniji fronte u opkoljenom Sarajevu danas muzeološki obrađuje taj period i na koji način djeluje na polju suočavanja s prošlošću. Ali odmah se u startu, kao odraz samorefleksije i stalnog propitivanja, nameću posve legitimna i logička pitanja i dileme: da li je uopće realno očekivati da muzeji mogu ponuditi drugačiji pristup od onoga što predstavlja dominantni narativ za kreiranje političkog/nacionalnog identiteta jedne zajednice, koliko se muzeji, koje osnivaju i podržavaju političke elite koje kreiraju politike sjećanja i memorijalizacije u postkonfliktnim društvima, mogu zaista baviti kritičkim odnosom prema prošlosti, da li stvarno muzej može biti u službi društva, kako mu nalaže i nova definicija ICOM-a, ili je ipak logičnije da bude u službi države koja ga hrani, i nakon svih tih pitanja koja jasno aludiraju na neoptimističan odgovor pitanje koliko onda muzej uopće može biti relevantan faktor u društvu kad je riječ o procesu suočavanja s prošlošću.
Muzej narodnog oslobođenja, kasnije Muzej revolucije, a danas Historijski muzej Bosne i Hercegovine, osnovan je s ciljem da na osnovu narativa o netom završenom Drugom svjetskom ratu posluži državi u izgradnji identiteta nove jugoslavenske zajednice. Taj narativ jeste bio zasnovan na principima i vrijednostima antifašizma, bratstva i jedinstva naroda, tj. zajedništva i solidarnosti, dakle pozitivnih vrijednosti, no ipak nije dozvoljavao da se otvaraju i propituju osjetljive teme iz prošlosti i sve ono što se nije uklapalo u službenu politiku jugoslavenske države. [1] Onog trenutka kad je nestala jugoslavenska država, sa svim tragičnim posljedicama ratova na ovim područjima, prestala je i potreba za postojanjem muzeja koji je stvorila. Muzej revolucije ostao je bez države, svrhe postojanja i potpore. Ali koliko god su muzeji kao institucije često tromi i konzervativni, teško se prilagođavaju i otvaraju za promjene, ipak se u praksi pokazuje da su kad je riječ o opstanku izuzetno vitalni i da zapravo nadžive sisteme, ideologije i politike zbog kojih su osnovani (najčešće ako sistem sljednika pronađe interes za novu funkciju i ulogu muzeja, te ako je uopće moguće učiniti transformaciju). Takav je i primjer Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji je ne samo preživio nego i evoluirao usprkos napuštanju od oficijelnih politika. Ili možda baš zahvaljujući napuštanju od oficijelnih politika. Taj faktor se ispostavio kao presudan da institucija krene u potragu za alternativnim mogućnostima i pronađe put koji ne odbacuje prošlost, ali na njoj i ne profitira. Na politici otvorenosti, transformaciji iz „ničijeg“ u svačiji, tj. muzej za sve, te kreiranju prostora za konstruktivan dijalog o prošlosti, Muzej već cijelo desetljeće strpljivo gradi svoju poziciju i reputaciju institucije relevantne ne samo na lokalnom planu nego i na regionalnoj te međunarodnoj sceni.[2] Internacionalizacija, tj. oslanjanje na međunarodna partnerstva, razmjenu znanja i iskustava drugih postkonfliktnih društava i njihovog procesa suočavanja s prošlošću, uveliko je pomogla da se izađe iz lokalnih, sputavajućih, okvira i sagleda šira perspektiva.
Prije više od dvadeset godina Historijski muzej Bosne i Hercegovine počeo se baviti novijom historijom Sarajeva i Bosne i Hercegovine, tačnije periodom 1992–1995, što ga čini pionirom u istraživanju i muzeološkoj obradi opsade Sarajeva. Kao nasljednik muzeja koji se od 1945. godine kada je osnovan pa skoro pedeset godina bavio proučavanjem i prezentiranjem Drugog svjetskog rata, logičnim se nastavkom rada činilo bavljenje ratom devedesetih i prikupljanjem i istraživanjem nove građe. Tako je već 2002. godine nastala kolekcija i postavka „Opkoljeno Sarajevo“, otvorena u aprilu 2003. godine. Ali samo polazna osnova je bila ista, rat kao tema, sve ostalo je bilo potpuno različito. Za razliku od master-narativa o herojskoj borbi u Drugom svjetskom ratu, izložba „Opkoljeno Sarajevo“ fokus stavlja na život građana u toku opsade, njihovu svakodnevnicu, kreativnost, snagu i volju za preživljavanjem, na kulturni i građanski otpor pojedinaca i kolektiva. To čini izlaganjem primarnih historijskih izvora, autentičnih predmeta, fotografija, dokumenata i pričama građana koji su donirali predmete muzeju. Fokus na svakodnevnici i životu običnih ljudi, umjesto na političku i vojnu historiju, bio je svjesna odluka u određivanju pristupa teškoj i traumatičnoj prošlosti i jedna od strategija za konstruktivno djelovanje.[3] Prikupljanje originalnih predmeta i priča direktno od građana Sarajeva (u međuvremenu i od članova njihovih porodica, tj. pripadnika druge generacije) o životu pod opsadom učvršćuje veze s lokalnom zajednicom, pojačava osjećaj pripadnosti, učešća i vlasništva nad historijskim narativom. Ovakav proces rada ima i terapeutsku ulogu te doprinosi ozdravljenju društva.
Druga važna smjernica u procesu rada na osjetljivim temama, pitanjima genocida, zločina, žrtava i zločinaca je oslanjanje na utvrđene činjenice, korištene kao dokazni materijal (nama historijski izvori) na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnim sudom pravde i nacionalnim sudovima te istraživačima i partnerima koji se bave arhivskim istraživanjem. Jedan od takvih primjera je obilježavanje dvadesetpete godišnjice genocida u Srebrenici; „Srebrenica 25: zajedno protiv virusa poricanja“ bio je slogan velike regionalne kampanje koju je predvodio jedan od strateških partnera Muzeja i možda ponajbolji poznavatelj rada Haškog tribunala i arhiva, SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, koja je okupila organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Kosova (Historijski muzej BIH je bio jedini muzej među partnerima), rezultirala je sinhroniziranim djelovanjem u regiji i izložbom „Srebrenica: Genocid u osam činova“ u Historijskom muzeju BiH (i Puli). Korištenje dokumenata, izvještaja sa suđenja, materijala koji svjedoče o tome kako su stručnjaci MKSJ-a istraživali, rekonstruirali i procesuirali zločine i genocid počinjen u Srebrenici, muzeološki obrađen, daje potpuni legitimitet za obradu teme i ne ostavlja mnogo prostora za manipulaciju, zloupotrebu i poricanje.[4] U posljednje vrijeme Muzej se upušta i u samostalne istraživačke projekte oslanjajući se na ojačale vlastite kapacitete, s ciljem da pokrije određene teme iz novije historije Bosne i Hercegovine. Najsvježiji primjer je obrada političke historije i uloga institucije Predsjedništva RBiH u periodu 1992–1995, predstavljen kroz dokumente i drugu izvornu građu na izložbi „Kako sačuvati cjelovitu i multietničku Bosnu i Hercegovinu. Ratno predsjedništvo RBIH 1992–1995“, postavljenoj u velikoj galeriji Muzeja u julu ove godine. Nešto ranije na sličan način je obrađena i tema o međunarodnoj solidarnosti prema BiH i njenim građanima od 1992. do 1995. godine.[5]
Još jedna od važnih strategija koju Muzej nerijetko primjenjuje u svom pristupu je rad s umjetnicima i korištenje umjetnosti u procesu suočavanja s prošlošću.[6] Primjera za to je mnogo, neovisno o tome da li su umjetnici dobili priliku da rade s historijskim izvorima i muzejskom građom (npr. Vladimir Miladinović, kolektiv Crvena i dr.) ili su tražili svoj vlastiti umjetnički izraz kako bi otvorili neka od osjetljivih pitanja iz prošlosti (Adela Jušić, Lana Čmajčanin, Aida Šehović i dr.), ili promijenili perspektivu gledanja na rat (izložbe „Mir sa ženskim licem“, „Umetnost antirata“ i dr.). Pokazalo se da moćni i senzibilizirani jezik umjetnosti omogućava snažan poticaj na promišljanje, a posjeduje i značajnu terapeutsku moć.
Vraćajući se na početna pitanja o ne/moći muzeja, kao institucija koje djeluju u zadatim političkim i društvenim okvirima i odraz su stanja u društvu, da se bave suočavanjem s prošlošću izvodi se zaključak da je nezahvalno govoriti i nerealno očekivati da muzeji mogu dati značajniji doprinos pozitivnim promjenama u društvu kad je riječ o ovim procesima. Međutim, uvijek postoji manji ili veći prostor slobode za djelovanje i pitanje je volje i kreativnosti kako ga zadobiti i konstruktivno iskoristiti. Historijski muzej Bosne i Hercegovine pokušava osvojeni prostor slobode koristiti za dobrobit pojedinca, zajednice i društva u kojem djeluje, vjerujući da iskustva i strategije rada mogu poslužiti kao primjer i drugim zajednicama.
Elma Hašimbegović je historičarka i muzejska savjetnica, rođena u Sarajevu 1977. godine. Diplomirala je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a magistrirala na Odsjeku za srednjovjekovne studije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Na istom univerzitetu je završila i doktorski studij. Od 2001. godine radi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine kao kustosica, učestvujući na različitim projektima i postavkama, uključujući i stalnu muzejsku postavku „Opkoljeno Sarajevo (2002/2003)“. Od 2013. godine obavlja funkciju direktorice Historijskog muzeja BiH, razvijajući i implementirajući nove strategije i politike muzeja, aktivno promovirajući muzej kao mjesto za istraživanje, obrazovanje i konstruktivni dijalog te kao mjesto otvoreno za sve. Urednica je muzejskog časopisa Fakti i artefakti i drugih muzejskih publikacija. Aktivna je članica međunarodnih udruženja koja rade na polju muzeologije, obrazovanja te suočavanja s prošlošću (Balkan Museum Network, Euroclio, Memory Lab i dr.). Dobitnica je francuskog ordena Viteza za kulturu i umjetnost.
[1] Kreiranje Otvorenog depoa unutar Zbirke trodimenzionalnih predmeta predstavlja simboličan korak u otvaranju prostora za kritičko propitivanje vlastite prošlosti i socijalističkog naslijeđa. O Otvorenom depou vidjeti: Hodžić, Elma, „Promocija kulturne baštine kroz koncept ‘otvorenog muzeja’: Otvoreni depo Historijskog muzeja BiH kao prostor kritičkog propitivanja socijalističkog naslijeđa“, Zbornik radova – Asocijacija informacijskih stručnjaka, bibliotekara, arhivista i muzeologa (BAM), 9, 2017, 45-52.
[2] O Historijskom muzeju BiH u svjetlu njegove transformacije i uloge napisano je više disertacija i članaka: Selma Harrington, Other Modernism: Underpinning the Case of the History Museum of Bosnia and Herzegovina, doktorska disertacija (University of Strathclyde, 2020); Lana Balorda, Contested Heritage and Ethics of Care in the History Museum of Bosnia and Herzegovina, MA disertacija (Eberhard Karls University of Tübingen, 2022); Chrzová, Barbora. “Performing a difficult past in a museum: The History Museum of Bosnia and Herzegovina”, Slavia Meridionalis (19), 2019, 1-19; Harrington, Selma, Dimitrijevic, Branka i Salama Ashraf M. “Cracks and light: observing the Resilience of the History Museum of Bosnia and Herzegovina”, Martor 23, 2018, 143-161.
[3] Johanna Mannergren Selimović, “The Stuff from the Siege: Transitional Justice and the Power od Everyday Objects in Museums”, International Journal of Transitional Justice, 16/2, 2022, 220-234.
[4] https://srebrenica.sensecentar.org/
[5] “Wake up Europe. Mobilizacija podrške i solidarnosti za Bosnu i Hercegovinu i njene građane tokom rata 1992–1995”, naziv je izložbe postavljene u Muzeju u oktobru 2021. godine, na osnovu koje je kasnije napravljena digitalna platforma www.wakeupeurope.ba
[6] Tiffany Fairey, Rachel Kerr, “What Works? Creative Approaches to Transitional Justice in Bosnia and Herzegovina”, International Journal of Transitional Justice 14/1, 2020, 142-164.
