U javnom diskursu Bosne i Hercegovine kraj mjeseca maja označava ponovno otvaranje teme rata u Prijedoru i svega šta ona sa sobom nosi. Obilježavanje Dana bijelih traka je postao događaj koji već tradicionalno izaziva različite reakcije u Bosni i Hercegovini i regionu. O ovoj i drugim temama koje se tiču odnosa bošnjačke politike prema kulturi sjećanja i njenog opstruiranja pričali smo sa Edinom Ramulićem, bosanskohercegovačkim aktivistom za ljudska prava, novinarom i bivšim logorašem.

Mislite li da je došlo do jedne vrste evolucije kulture sjećanja u Prijedoru u posljednjoj deceniji? Jesu li mladi ljudi Prijedora oni koji su uspjeli u određenoj mjeri izgraditi drugačiji pristup prema dešavanjima koja su zadesila Prijedor devedesetih godina?

Iskorak je napravljen 2012. godine, kada su nakon policijskih zabrana komemoracija žrtvama aktivisti za ljudska prava iz Bosne i Hercegovine i susjednih država došli u Prijedor da probiju tu blokadu. Tog 5. augusta 2012. na komemoraciju ubijenoj djeci Prijedora došlo je više od 200 mirovnih i aktivista za ljudska prava s područja bivše Jugoslavije. Od tada i kultura sjećanja u Prijedoru postaje drugačija, postaje zajednička, udružuju se ljudi različitih identiteta i sudbina, i tako nastaju komemoracije poput Dana bijelih traka i Noć u Trnopolju, koje su na jedan originalan način uvele i započele novu kulturu sjećanja na ratne devedesete. Javljaju se i organizacije i inicijative poput Centra za mlade Kvart i Jer me se tiče, koje postaju lideri u izgradnji kulture sjećanja. Ipak, možemo konstatovati da mladi ljudi generalno nisu zainteresovani za kulturu sjećanja, i pogrešno je misliti da, recimo u Prijedoru mladi Srbi nisu za to zainteresovani, ništa veću zainteresovanost  ne pokazuju ni djeca bivših logoraša, ubijenih ili nestalih civila.

Koji su ključni elementi koji opstruiraju uspostavljanje kulture sjećanja kao norme pomirenja u Prijedoru i u Bosni i Hercegovini inače? Kako se ljudi koji su preživjeli strahote logora i rata trebaju postaviti prema tim elementima?

U javnom prostoru najčešće političare vidimo kao prepreku uspostavljanju zdrave kulture sjećanja jer oni imaju suštinski interes da kroz podjele, nastavak rata drugim sredstvima i odvojene narative svoje glasačko tijelo drže stalno budnim. Nažalost, nisu usamljeni u tome. Postoje cijeli sistemi koji su usmjereni na održavanju strogih etničkih i vjerskih podjela, pa im je od najveće važnosti da zadrže primat u tumačenju svojih istina o ratu. Tu mislim na ljude iz naučne zajednice, akademije i institute, pa cijela jedna armija kulturnih radnika upregnuta u njegovanje tekovina rata, pa službenici vjerskih konfesija, sva ona silna udruženja proistekla iz rata i finansirana iz budžeta, pa desničarske ekstremističke skupine, i na kraju, sa možda i najviše štetnog uticaja, tu su i mediji. Mediji imaju tu moć da filtriraju i smanje štetni uticaj svih ovih prethodno nabrojanih, ali većina medija ne samo da to ne čini nego i proizvodi i potpisuje sadržaje koji su direktno usmjereni protiv izgradnje zdravog i pravednijeg društva, što je preduvjet za dugoročni mir na ovim prostorima.

Jedini način da se ljudi koji su doživjeli rat u njegovoj punoj strahoti sačuvaju svih tih štetnih uticaja jest da napuste ovu zemlju, nažalost oni su to u velikoj mjeri već učinili ili planiraju otići. Otud ono čuveno pitanje kako naši ljudi u dijaspori sjajno sarađuju bez obzira na identitete kojima pripadaju, a u Bosni i Hercegovini su u stalnoj tenziji, pa upravo zbog tog štetnog uticaja kojem su izloženi u zavičaju.

Slučaj poslijeratne Njemačke već odavno se navodi kao primjer koju ulogu obrazovanje ima u pomirenju i razvijanju kulture sjećanja. Da li ste mišljenja da je obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini u posljednjih 30 godina barem malo napredovao u ovom smislu?

Postojao je period napretka, to su ujedno bile i zlatne godine obnove bosanskohercegovačkog društva. Počeo je nekih pet godina nakon rata, kada su se neki ljudi počeli u značajnijem broju vraćati u mjesta iz kojih su morali otići u ratu, samim tim je i sastav učenika u nekim školama postajao multietničan. Međunarodni faktori u BiH su nametnuli određene intervencije u obrazovni sistem, poput one da se zabrani izučavanje ratova iz devedesetih jer nije postojao ni minimum konsenzusa među zaraćenim stranama. Značajna je bila i uspostava komisije koja je imala zadatak da ukloni nacionalističke simbole iz škola, da se promijene nazivi škola koji su proistekli iz posljednjeg rata, a bilo je i određenih intervencija kod tekstova na spomenicima koji su podignuti u školskim dvorištima. Nažalost, te mjere nisu bile dovoljne, spomenici su morali biti uklonjeni iz tih dvorišta a udžbenici i ono što se predaje morali su biti pod konstantnim monitoringom. OSCE, koji je jedno vrijeme bio zadužen za obrazovni sistem, nije bio u stanju riješiti ni problem dviju škola pod jednim krovom.

Naš osnovni problem s obrazovnim sistemom je to što imamo tri odvojena obrazovna sistema. Kako se udaljavamo od rata, taj rat u obrazovanju postaje prisutniji, najavljuju se nove intervencije, poput one kada je u entitetu Republika Srpska uveden novi udžbenik istorije za deveti razred koji učenike pretvara u jednu od zaraćenih strana. Ni druge strane neće se držati postrani, a učenici u oba entiteta su ionako već za temu pismenih radova imali političke i vojne prvake iz svog naroda povezane s ratnim zločinima, a svakodnevno svjedočimo da se ti učenici izvode na stratišta, naravno samo tamo gdje su stradali ili bitke vojevali pripadnici njihovog naroda.

Koji su, po vašem mišljenju, glavni elementi zbog kojih se obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini ne može porediti s njemačkim obrazovnim sistemom u kontekstu holokausta i genocida?

Sve što se u Njemačkoj desilo na polju denacifikacije, između ostalog i kroz obrazovni sistem, desilo se zahvaljujući tome da je nacizam pobijeđen i da je strana uprava diktirala te procese. I mi u BiH imamo stranu upravu, ali kod nas ta uprava nikada nije ni imala namjeru da se ozbiljnije pozabavi nacionalizmom i preuzme svoj dio međunarodne odgovornosti za lokalne obrazovne sisteme. Stvari u Njemačkoj, iako ona jest najbolji  primjer u svijetu, nisu baš onakve kakvim ih mi ovdje doživljavamo. Brojne su pukotine bile i u tom sistemu, i nije se baš sve odvijalo onako kako se to danas voli predstavljati.

Učenici nisu masovno odvođeni u logore da se uvjere šta je nacizam, jer ti logori u prvih dvadeset godina nakon rata nisu ni postojali kao uređena memorijalna mjesta. Ipak, da je proces denacifikacije u dijelovima Njemačke imao uspjeh najbolje pokazuju posljednji  izbori, kada se pokazalo da su tamo gdje je bila sovjetska zona uticaja na cijelom tom prostoru pobjedu odnijeli desničari iz AFD-a, koji baštine „vrijednosti“ nacizma. Iz toga se izvodi zaključak da je tamo gdje su zapadne zemlje vodile proces denacifikacija bila uspješnija. Nažalost, mi smo i o pitanju Drugog svjetskog rata bili bliži sovjetskom modelu, tako da sada imamo problem ne samo s ratom devedesetih nego nam se cijela istorija postavila kao prepreka za uzajamno razumijevanje i saradnju.

Koje pogreške je bošnjačka politika napravila u procesu izgradnje kulture sjećanja u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini?

Teško bi bilo navesti makar i jedan pozitivan potez bošnjačke politike kada je riječ o   kulturi sjećanja. Čak i ono što je možda i najpoznatiji brend kulture sjećanja kod Bošnjaka, a to je memorijalni centar u Potočarima, nije nastao zahvaljujući bošnjačkoj politici, koja je zagovarala da se srebreničke žrtve kopaju na prostoru Federacije BiH, nego je uspostavljen intervencijom tadašnjeg visokog predstavnika. Suštinski propust, mada sam uvjeren da se to desilo s namjerom, napravljen je odustajanjem da se izvrši popis žrtava kroz sve kategorije. Mi do danas nismo saznali koliko je civila stradalo u posljednjem ratu i ta siva zona je postala prostorom političkih, naučnih i medijskih manipulacija. Drugi važan propust, a opet smatram da je bio namjeran, bio je kada su civilne žrtve rata uvedene u pravo tek 11 godina nakon rata, 2006. u Federaciji a 2007. u RS-u. Vojna prava bila su uvedena još dok je rat trajao, pa se tako desilo da su brojne civilne žrtve tretirane kao vojne, i kada se to jednom sve činjenično iznese na sto karakter rata neće biti onakav kakvim ga sada tumačimo. A sve zato što su se favorizirale vojne žrtve naspram civilnih, iz opet razumljivih predizbornih razloga.

Treći problem bi bio islamizacija žrtava, i to ne samo kroz institut šehida nego i kroz sve druge manifestacije, propise i pojave, poput one najnovije da je Memorijalni centar u Sarajevu dobio sredstva i dopuštenje da napravi popis žrtava, ali samo onih ukopanih u mezarja, dakle strogo da se odvoje muslimani od svih onih koji su se našli u Armiji RBiH ili u masovnoj grobnici Tomašica a da nisu muslimani. Kult bošnjačke žrtve, kojem svjedočimo još iz vremena rata, zapravo je te žrtve pretvorio u brojke, a i te brojke su sumnjive i često višestruko preuveličane, oduzeo im je bilo koji drugi identitet, osim da su bili muslimani odnosno Bošnjaci i da je to jedino bilo bitno u njihovim nasilno prekinutim životima. Žali ih se kolektivno i svaki Bošnjak doživljava to stradanje kolektivno. Međutim, kad dođemo do prava, onda vidimo da silovana Bošnjakinja koja živi u Prijedoru ne može ostvariti nikakvo pravo, a ona koja živi u Sarajevu imala je veliku šansu da pored primanja invalidnine riješi i svoje stambeno pitanje. Bošnjaci u Konjicu ne mogu baš tvrditi da je nad njima izvršen genocid, a često se čuje „nad nama Bošnjacima izvršen je genocid. Bošnjaci u Konjicu imali su logor Čelebiće, imali su Bradinu, Musalu, oni u Zenici su imali Muzičku školu, oni u Tarčinu Silos… Kad se sve to stavi u isti koš, ili zajednički kult žrtve, onda Kazani, Trusina, Grabovica idu na teret srebreničkog genocida ili istrebljenja u Prijedoru. Bošnjačka politika je najosjetljivija na izjednačavanje žrtava, ali oni su u najvećoj mjeri i nanijeli štetu u izjednačavanju.

U Prijedoru na gotovo svim spomenicima su o istom trošku ispisana imena i poginulih vojnika i ubijenih civila, poništavajući nedužnost žrtve kod civila, a oduzimajući značaj onima koji su poginuli s puškom u ruci.  Pa kad tome dodamo primjere poput onog da je Mušan Topalović Caco ukopom na Kovačima izjednačen sa svima koji su tamo ukopani, odnosno svi oni koji su časno poginuli u odbrani zemlje izjednačeni su s Cacom. Bošnjaci su u dirigovanoj izgradnji kulta žrtve propustili najvažnije – da izgrade ustanove i centre koji će se na naučan, objektivan i studiozan način baviti teškim naslijeđem rata. U Prijedoru se tako gradi memorijalni centar za cijelu jednu regiju, kojim će u cijelosti upravljati Islamska zajednica, koja u svojoj tradiciji nema ništa slično. Spomenuti Memorijalni centar u Sarajevu primarno je bio namijenjen da vodi brigu o šehidskim mezarjima u Kantonu Sarajevo, a sada mu se dalo u amanet da vodi brigu o svim bošnjačkim šehidima gdje god da se nalaze. Niti imaju kapaciteta niti dobre namjere, ali imaju političko zaleđe, budžet i zadatak da Bošnjake zauvijek odvoje od drugih identiteta.

Svakog proljeća Prijedor je u centru javnog diskursa zbog obilježavanja Dana bijelih traka. S druge strane, kroz bosanskohercegovačke medije u ovo doba godine kontinuirano se prožima tema (ne)izgradnje spomenika ubijenim u Prijedoru u ratu. Ako ih ima, da li ste upoznati s novitetima koji se tiču izgradnje spomen-obilježja u Prijedoru?

Spomenik nije još izgrađen jer ono što mi tražimo u Prijedoru ne želi nijedna strana, narod, vjerska zajednica ili politička stranka u Bosni i Hercegovini. Mi tražimo nemoguće, da se podigne spomenik ubijenoj djeci, zajednički, koja ne pripadaju jednom identitetu i čiji je najistaknutiji identitet bilo to da su bili djeca. Niko ne želi takve spomenike koji bi nas podsjetili da ova zemlja i u tragediji ima poveznice. Preduvjet da se izgradi taj spomenik je da to dopuste lokalne srpske vlasti. To bi bio iskorak koji niko ne želi u Bosni i Hercegovini, jednako ga ne žele ni Bošnjaci, i nije slučajno da su glavni kočničari izgradnje spomenika bili lokalni političari iz Demokratske fronte i SDP-a.

Imali smo određeni napredak do momenta kada je za gradonačelnika izabran Slobodan Javor iz SNSD-a, koji je odbio svaki pokušaj, i domaći i međunarodni, da se nastave pregovori o spomeniku. Tu se pokazala potpuna nemoć i međunarodne zajednice, dolazili su ambasadori, reagovale brojne organizacije za ljudska prava, ali Slobodan Javor ne popušta. Svejedno je omiljen među bošnjačkim političarima u RS-u, rado se slikaju s njim na raznim druženjima.

Prilikom obilježavanja Dana žalosti i sjećanja na žrtve u Bosni i Hercegovini, svjedoci smo da veoma često političari ustvari budu oni koji na sebe skrenu svu pažnju i ovakve događaje iskoriste za vlastitu promociju i interese. Mnogi novinari se pitaju kako onda pravilno izvještavati o ovom danu i da li je situacija drugačija u slučaju Prijedora?

Političari će uvijek željeti da se dokopaju mikrofona ili stanu pred kameru na komemoracijama, uvijek će postojati i njihovi simpatizeri koji vode udruženja žrtava koji će im rado ustupati te mikrofone. Jedini koji bi mogli da naprave rez jesu mediji da ne prenose takve poruke i obraćanja, a pogotovo da ne traže dodatne izjave od političara. Član Predsjedništva Bećirević je prošle godine dobio na javnom servisu najveću minutažu na temu obilježavanja Dana bijelih traka a da nije izišao iz svog kabineta. Mediji su odgovorni za to.

Pravilno bi bilo istražiti svaki put činjenice o zločinu koji se komemorira, pa javnost pravilno izvijestiti, a ne prenositi ono što im predstavnici žrtava interpretiraju. Političare se može pitati na tu temu, ali nikada na komemoracijama i ne u danu kada se komemoracija dešava. Neko tu mora napraviti rez, a mediji su tu najpozvaniji. No većina medija, javni servisi pogotovo, ovise o tome koliko će na ratnim temama dati prostora političarima, pa smo tu u nerješivoj pat-poziciji i pomoći nam nema.

Ovaj tekst je urađen u suradnji sa Tačno.net