Trideset godina od Daytona meni ne zvuči kao obilježavanje, nego kao tiho podsjećanje koliko dugo stojimo na pola puta. Kao stanje produženog daha u kojem formalno živimo u miru, ali iz rata nikada nismo do kraja izašli, jer nas prošlost stalno sustiže, a budućnost ostaje više projekcija nego stvarnost. Svaki put kad se približi datum potpisivanja sporazuma, u javni prostor se vrate iste izjave, isti rituali, iste slike. A ono što nedostaje jeste osjećaj da smo se, između dvije godišnjice, zaista pomjerili naprijed.
Evropska unija je to nedavno sažela vrlo jasno: Bosna i Hercegovina još nema uspostavljen politički okvir za tranzicijsko pravosuđe, niti strategiju koja bi povezala pravdu, reparacije i kulturu sjećanja u jednu smislenu cjelinu.[1] U prevodu, još uvijek nemamo zajednički odgovor na pitanje šta za nas zapravo znači suočavanje s prošlošću, niti kako taj proces treba izgledati u stvarnom životu, a ne samo u dokumentima. A dok tog odgovora nema, ni mir ne može biti stabilan, ostaje nedovršen, lomljiv i stalno izložen vraćanju unazad.
U svakodnevnici se to vidi na sitnicama: na tome šta se (ne) uči u školama, kako obilježavamo datume, o čemu šutimo za porodičnim stolovima. Zvanična politika često pokušava ostaviti utisak da je „rat iza nas“, ali se to ne poklapa s iskustvima ljudi koji još vode sudske sporove, traže nestale, ili svaki put kad upale vijesti čuju kako se oni koji su odgovorni relativiziraju ili prećutkuju.
Tranzicijska pravda nikada nije bila samo pitanje presuda. Ona podrazumijeva priznanje patnje žrtava, pravo na reparaciju, zaštitu dostojanstva ljudi koji su preživjeli nasilje, ali i spremnost cijelog društva da se pogleda u ogledalo vlastite prošlosti. Ona podrazumijeva i jasnu poruku da se zločin ne isplati, da je patnja prepoznata i da se pravila ne mogu mijenjati od slučaja do slučaja. Sve dok ti elementi stoje nepovezani i razbacani po entitetskim zakonima, pravilnicima i beskrajnim administrativnim ladicama, proces ostaje nepouzdan, spor i neujednačen, baš kao i država u kojoj živimo.
Zato i imamo paradoks: formalno smo godinama u „fazama tranzicije“, ali za mnoge ljude koji su direktno pogođeni ratom tranzicija nikada nije zaista počela. Njihova priča ostaje na marginama, dok se u prvi plan guraju dnevno-političke teme koje traju dok traje jedan mandat.
Strategija koja stalno ne stiže
Jedan od najboljih pokazatelja tog institucionalnog oklijevanja jeste Revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina. Kada je usvojena 2020. godine, predstavljena je kao pokušaj da se konačno ubrza ono što se godinama razvlačilo – da se preciznije raspodijele nadležnosti, ojačaju tužilaštva i sudovi i završi velika većina predmeta.[2] U to vrijeme se govorilo o „realnim rokovima“ i „novoj energiji pravosuđa“. Mnogi su, s pravom, željeli povjerovati da će se konačno napraviti rez.
Ipak, umjesto ubrzanja dobili smo nova čekanja.
Rok za realizaciju strategije bio je kraj 2023. godine. Produžen je do 2025, a sada se već govori o novom produžavanju.[3] Svaki put se navode isti razlozi: preopterećenost tužilaštava, nedostatak kadra, osumnjičeni koji su van domašaja bh. pravosuđa i prespora regionalna saradnja. Sve su to problemi koji nisu nastali juče, ali se i dalje rješavaju stidljivo i bez prave sistemske težine. Umjesto da se postave kao prioritet, oni se tretiraju kao hronični problem na koji smo se, čini se, svi pomalo navikli.
Za porodice žrtava to znači isto ono što su slušale godinama – „još malo strpljenja“. Ta rečenica, koja je možda nekada zvučala kao obećanje, vremenom je postala uvreda. Za svjedoke to znači ponovno odlaganje suočavanja s traumama, vraćanje u sudnice u dubokoj starosti ili uopšte ne dočekivanje poziva na svjedočenje. Za društvo u cjelini to znači navikavanje na ideju da se pravda uvijek pomjera za kasnije, da je normalno da „sve ide sporo“ i da se s tim nema šta uraditi.
Strategija postoji, ali sistem koji bi je proveo ne djeluje kao da ima dovoljno snage ili odlučnosti da izdrži tempo koji bi zaista zahtijevao zatvaranje ratnog poglavlja. Umjesto da ona vuče institucije naprijed, čini se da ju je praksa povukla unazad – na nivo još jednog dokumenta koji se povremeno spomene u izvještajima, ali rijetko postane tema ozbiljne javne rasprave.
Kada prava zavise od mjesta boravka
Najbolniji dio tranzicijske pravde uvijek su bili životi ljudi koje bi taj sistem trebao štititi. Evropska komisija jasno upozorava da Bosna i Hercegovina još nema jedinstvene kriterijume za ostvarivanje prava civilnih žrtava rata – i da nivo zaštite uveliko zavisi od toga u kojem dijelu zemlje žrtve žive.[4]
Ni danas nije proveden program reparacija koji je državi preporučen još 2019. godine – program koji bi podrazumijevao stvarne oblike pomoći, odštete, ali i institucionalna izvinjenja. [5] Bez toga sve priče o tranzicijskoj pravdi ostaju prazne parole. Žrtve su u praksi ostavljene da „same rješavaju“ ono što je zapravo obaveza države: da prizna, zaštiti i, koliko je moguće, sanira posljedice onoga što su preživjele.
U Republici Srpskoj žrtve i dalje plaćaju sudske takse da bi uopšte mogle pokrenuti postupke protiv odgovornih – što mnoge dodatno finansijski iscrpljuje i obeshrabruje.[6] U Federaciji BiH i Brčko distriktu zakoni koji bi djeci rođenoj iz ratnog seksualnog nasilja osigurali status civilnih žrtava rata i dalje se ne primjenjuju dosljedno.[7] Kada znate sve to, teško je govoriti o tranzicijskoj pravdi, a da ne osjetite određenu dozu cinizma prema izrazu „sistemska podrška“.
Sve to ostavlja gorak osjećaj da pravda u BiH zavisi više od administrativne adrese nego od potrebe za dostojanstvom i zaštitom. Jedna ista priča – silovanje, mučenje, gubitak najbližih – može biti potpuno drugačije tretirana u zavisnosti od toga da li žrtva živi „ovdje“ ili „tamo“. A u pozadini toga stoji poruka da država još nije našla način da na sve te priče odgovori jednako ozbiljno.
Iza statistika i formulacija stoje stvarni ljudi: žene koje su odustale od tužbi jer nisu imale novca za takse, djeca koja nikada nisu dobila formalno priznanje da su rođena kao posljedica ratnog zločina, stariji ljudi koji više nemaju snage obilaziti institucije. Njihova stvarnost ne staje u izvještaje, ali se upravo na njima testira istinska vrijednost pojma „tranzicijska pravda“.
Evropski put – više od tehničke reforme
Često govorimo o „evropskom putu“, ali zaboravljamo da se upravo u oblasti tranzicijske pravde mjeri da li smo kao društvo ozbiljno shvatili ideju vladavine prava. Evropska komisija jasno podvlači da bez efikasnog procesuiranja ratnih zločina i stvarne podrške žrtvama nema stvarnog napretka prema članstvu.
Ali iza tog formalnog jezika stoji jednostavno pitanje: može li država biti funkcionalna ako ne zna kako da se odnosi prema vlastitoj prošlosti? Može li graditi budućnost na temeljima koji nikada nisu do kraja očišćeni od nepravde? Evropska integracija se često svodi na diskusije o fondovima, infrastrukturnim projektima i rokovima, dok se suštinska pitanja – kao što je odnos prema žrtvama rata – guraju u fusnote.
Bez odgovora na to pitanje, evropski proces ostaje politička ambicija, a ne društvena transformacija. Možemo usvajati zakone, strategije i akcione planove, ali ako se oni ne pretoče u stvarnost onih koji i dalje žive sa ratnim posljedicama, onda su to samo dobro sročeni papiri.
Čuvari mira – oni koji nose tišinu
U ranijem tekstu „Čuvari mira u vremenu krize“ pisala sam o ljudima koji svakodnevno rade na pomirenju bez velikih govora i bez institucionalne podrške. Danas bih taj tekst mogla napisati gotovo bez izmjena.
To su žene koje organizuju komemoracije kada niko drugi ne dođe. To su veterani koji u školama govore o potrebi za mirom, a ne o pobjedama. To su mladi koji kroz umjetnost pokušavaju razumjeti društvo koje nikada nije prošlo kroz stvarno suočavanje s traumom. Često rade u malim prostorijama, sa skromnim budžetima, ali s uvjerenjem da se o prošlosti mora razgovarati, da se bol ne smije prećutiti, ali ni pretvoriti u gorivo za nove podjele.
Njihov rad je tih, ali uporan. Bez reflektora. Bez velikih scena. Bez obećanja da će stvari promijeniti preko noći. Oni rade upravo suprotno od onoga što nameće logika brzih političkih poena – ulažu se u procese koji traju godinama i čiji se rezultati ne vide odmah, ali se osjećaju u načinu na koji ljudi sjede jedni pored drugih, slušaju se i ostaju u istom prostoru uprkos razlikama.
I dok se strategije produžavaju, oni ne pomjeraju rokove – oni jednostavno nastavljaju raditi ono što država nije u stanju preuzeti: čuvati prostor međusobnog dijaloga. Ako postoji stvarni temelj mira, onda se on danas najviše vidi upravo u njima.
Gdje smo trideset godina kasnije?
Dayton je završio rat, ali pravdu nije privodio kraju. Mir bez pravde ostaje ranjiv. Tranzicijska pravda danas nije akademska tema – ona je pitanje društvene zrelosti: jesmo li sposobni zatvoriti teško poglavlje prošlosti bez guranja pod tepih, i možemo li to uraditi na način koji neće ostaviti ljude iza nas.
Dok institucije i dalje produžavaju rokove, stvarni čuvari mira ostaju građani – ljudi koji bez zvaničnih nadležnosti rade na povjerenju, razgovoru i priznavanju patnje. Oni su ti koji svaki dan biraju da ne odustanu od dijaloga, iako za to često nemaju nikakvu formalnu podršku.
I možda je upravo to naša najveća istina: mir ne opstaje zahvaljujući strategijama, nego zahvaljujući ljudima koji odbijaju da zaborave, ali i da mrze. Onima koji istrajavaju u uvjerenju da se prošlost ne može promijeniti, ali se način na koji o njoj govorimo i kako iz nje učimo – itekako može.
Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.
[1] Izvještaj Evropske komisije o BiH za 2025. godine
https://enlargement.ec.europa.eu/bosnia-and-herzegovina-report-2025_en
[2] https://detektor.ba/2025/08/26/moguce-produzenje-roka-revidirane-strategije-za-rad-na-predmetima-ratnih-zlocina/
[3] Ibid.
[4] Izvještaj Evropske komisije o BiH za 2025. godine
https://enlargement.ec.europa.eu/bosnia-and-herzegovina-report-2025_en
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Ibid.
