Bilo jednom i ne ponovilo se

Rečima „Bilo jednom“ obično počinju bajke, međutim u ovom slučaju tako počinje ratna priča. Više od izložbe, ovo je memorijal posvećen svoj deci ubijenoj i nestaloj kao rezultat rata na Kosovu. Preko njihovih ličnih stvari bacamo pogled na njihove mlade živote i nailazimo na okolnosti njihove prerane smrti. Između metaka i bajki, izložba otkriva svet koji je sličan bajki i nikada ne bi trebao da bude deo naše stvarnosti.

Malo je urađeno na memorijalizaciji prošlosti na Kosovu jer država nije posvetila značajniju pažnju komemoraciji civilnih žrtava. Jedna ugrožena grupa nije spominjana dve decenije – deca. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Fonda za humanitarno pravo Kosovo (FHPK), 1.133 dece je ubijeno ili nestalo kao rezultat rata na Kosovu. Ova brojka čini 10% ukupnog broja civilnih žrtava.
Pamćenje ubijene i nestale dece

Prepoznajući značaj pamćenja dece, FHPK je počeo da stupa u kontakt sa decom ubijene i nestale dece i zajedno su uspostavili koncept onog što se danas naziva izložba „Bilo jednom i ne ponovilo se“.

FHKP je već imao lične podatke sve dece (imena, prezimena, datume rođenja i smrti, a u većini slučajeva i fotografije), kao i činjenične informacije kako su ubijena, kao rezultat Kosovske knjige pamćenja – zajedničkog projekta sa Fondom za humanitarno pravo.

Dok su porodice podelile životna sećanja sa njima, a u određenim slučajevima, čak i lične stvari, koje od tada čuvaju s velikom pažnjom.

Kako bi se objedinila činjenična strana i emotivna strana na simboličan i umetnički način, mi smo sarađivali sa Blertom Hociom, kustoskinjom. Dok se je izložba oblikovala, na videlo su izašla četiri elementa: lista imena, audio Gramoza Berishe, Staklena soba i Zid portreta.

Izložba „Bilo nekad i ne ponovilo se“

Prva stvar sa kojom se suočimo kada uđemo na izložbu je lista imena. Suočeni sa zidom od 16 metara, masa brojki i imena počinje da ima većeg smisla dok se približavamo bliže i počinjemo da čitamo imena 1.133 ubijene i nestale dece kao posledica rata na Kosovu.

I dalje se trudeći da obradimo ono u šta gledamo, našu pažnju obuzima nešto što možemo da čujemo u daljini. To je glas Gramoza Berishe, jednog od preživelih masakra u piceriji „Kalabria“, deleći njegovu priču preživljavanja i gubitka. Dok se Gramoz, koji je tada bio dete, podseća kako se je pravio da je mrtav kako ga ne bi primetile srpske snage koje su prevozile tela članova njegove porodice koji su upravo bili ubijeni, prostorija ispunjava biće praznom svetlošću, koja je neophodna kako bi se zamislila tama njegovog putovanja. Pošto se njegova priča ponavlja, a reči počinju da se gube, dok izlazimo iz tamne prostorije, mi opet prolazimo uz zid. Međutim, ovom prilikom 1.133 utiče na nas da razmišljamo o pojedinačnim okolnostima svake njihove smrti.

Iz tame prostorije ulazimo u miran svetao prostor gde vidimo stvari pokrivene staklom, neke od njih usnulo trepereći kao da su unutar bajke – kako bi nas podsetile da smo stupili u dečji svet. Predmeti i tkanina unutar staklenih kutija prestaju da predstavljaju samo puke predmete i tkaninu. Transformišu se u lične priče koje prate sámo prisustvo dece.
Između stvari, pažnju nam hvata zid portreta, te odjednom zurimo u osmehujuća lica više od 500 fotografija dece, koje vise u neizvesnosti. Ovo je poput scene iz snova, svaka fotografija se projektuje na zidu, dajući nam osećaj kao da nosi senku nedostajućih portreta.

FHPK je ovom izložbom stvorio fizički prostor kako bi se održalo živim pamćenje na ubijenu i nestalu decu kao rezultat kosovskog rata. Služi kao podsetnik na posledice rata.
Informacije o izložbi

Od otvaranja u 2019. na zahtev i interesovanje porodica, izložbi su dodate nove stvari i priče dece. FHPK istražuje mogućnosti institucionalizacije izložbe pronalaženjem stalnog javnog prostora gde bi se moglo predstaviti više priča dece, a time postane jedini ratni muzej na Kosovu.

Uz podršku forumZFD je 2020. objavljen katalog izložbe. Ovde možete pročitati katalog. Za sve osobe koje nisu u stanju da lično posete izložbu, ovo je link za virtualnu turu.


Dea Dedi je studirala krivično pravo na Univerzitetu u Prištini, a trenutno radi na MA u filozofiji. Skoro 10 godina radi na temama u vezi rata. Dea je radila na raznim pozicijama u FHPK-u, a radila je i za EULEX dok je trenutno upravnica Dokumentacionog centra Kosova (DCK), koji je javni prostor FHPK.