“Sanjala sam da me ganjaju i žele me ubiti…” – mogla bi biti izjava nekoga ko je preživio strahote rata, ko nosi traume koje se nikad ne zaboravljaju, i kome je to iskustvo urezano u najdublje pore svijesti. Moje ime je Mirela, živim i radim u Srebrenici, i nažalost, to su upravo moji snovi. Rođena sam dvije godine poslije rata, u porodici u kojoj je PTSP bio sveprisutan. Moje traume dolaze iz događaja koji su se desili prije nego što sam uopšte postojala. Kako je to moguće? Kako je moguće da vam nedostaje neko koga ne poznajete? Kako je moguće da nekoga ubiju samo zato što se drugačije zove ili pripada drugoj nacionalnoj, vjerskoj grupi? I tako u nedogled “kako je moguće” pitanja… 

Jedna od najtežih stvari koje sam morala naučiti jeste kako se nositi sa vlastitom tugom i tugom drugih. Sjećam se kako bih, po povratku iz škole, često kasnila na autobus u 12:20 iz Vogošće, ali to za moju mamu nije bilo puko kašnjenje. Njena prva pomisao nije bila da sam zakasnila na autobus, već da je u pitanju užasan, stravičan događaj. Nisam je tada razumjela. Nisam znala zašto paniči kad se ne javim na telefon iste sekunde. Kad si mlad i ne možeš da pojmiš cijelu historiju sebe, svoje porodice i okoline, a želiš da živiš kao i sva druga djeca, nejasne su ti određene reakcije i strahovi tvojih roditelja. Nejasno ti je zašto su previše zaštitnički nastrojeni prema tebi pa se pitaš je li stvar nepovjerenja. Zapravo je i bila stvar nepovjerenja ali ne u mene nego u društvo u kojem živimo.   

Odrastajući u sjeni rata, nisam mogla u potpunosti razumjeti težinu koja je ležala na ramenima mojih roditelja. Tek kasnije, kada sam spoznala da su mami iz ruku oteli a potom brutalno ubili dvoje djece, shvatila sam njen strah. Imali su samo 15 i 17 godina. O mojoj ubijenoj braći nisam mnogo znala tada. Nismo smjeli pitati, nije se pred nama pričalo. Sklapala bih priču kao slagalicu ako nešto čujem ali nikad mi nije imalo smisla. Sjećam se da dugo nismo slušali muziku. Nismo se smijali glasno. Svaki osmijeh bio je težak, ako ga je uopšte bilo. Kuću je ispunjavala tišina, ali ne i mir, već napeta tišina. 

Dešavalo se da me prepoznaju školski drugovi mog starijeg brata. Kažu, ličimo. Nekad me to činilo sretnom, a nekad tužnom, jer nisam znala kakvu bol to izaziva kod mojih roditelja. Nismo imali nijednu njihovu fotografiju, bar ne na vidnom mjestu. Roditelji vrlo često spomenu da je stariji brat upisao ekonomsku školu, mlađi je čini mi se još bio u osnovnoj. Imali su ambicije, dječačke snove i želje koji su prekinuti na najbrutalniji način.

Pojam transgeneracijske traume nisam dugo razumjela. Nisam ni znala da su mi roditelji traumatizirani. O tome se nije govorilo, niti su moji roditelji, kao ni mnogi drugi, željeli prihvatiti ili zatražiti psihološku pomoć. Bilo je riječi o ratnim danima, raznim situacijama u kojima su mi se roditelji našli i sjećanja na rodbinu i komšije, ali nikad o tome kako to utiče na nas danas. To je bilo “normalno” stanje, toliko normalno da se ne sjećam jutarnje kafe s roditeljima u kojoj babo nije spomenuo da su ga “ganjali srpski vojnici” cijelu noć. Živjeti s traumama je teško, i treba puno vremena i snage da se shvati da živiš s traumom. Još teže je odgajati dijete i pokušati nastaviti sa životom, u novoj sredini, daleko od kuće iz koje si protjeran, bez svojih najbližih koji su ubijeni, u društvu koje te ne prihvata jer si iz “tamo neke Istočne Bosne.” Ovo posljednje je posebna tema o kojoj ću možda neki drugi put.

Kad god imam priliku, govorim o snazi mojih roditelja. Njihova snaga postala je i moja snaga. Uprkos svemu, započeli su novi život. Da budem precizna, započeli su tri života, za koja ja znam – prvi onaj prije rata u Srebrenici, drugi u izbjeglištvu u Vogošći, i treći kad su se vratili u Srebrenicu. Svaki put su krenuli od nule i unatoč svemu su nam obezbijedili život dostojan čovjeka. Kao jedan mali primjer očevog “otpora” svim tragedijama i nepravdama koje je doživio, je činjenica da je u 41. godini života upisao kurs engleskog jezika.To je uradio nakon što je proveo gotovo 60 dana skrivajući se u stijenama i pećinama kanjona rijeke Drine, na rubu smrti. Kada je napokon stigao na slobodnu teritoriju, 12. septembra 1995. godine, saznao je da su mu sinovi ubijeni. Svaki put kada izgovorim ove riječi budem potresena, tužna i ljuta, a ne mogu ni da zamislim kako je mojim roditeljima. Poslije tog saznanja, koje ni u najgorim noćnim morama običan čovjek ne može ni zamisliti, moj otac nam je pružio ljubav, sigurnost……. Odškolovao nas je, odgojio da znamo ko smo i da budemo pristojni ljudi, i stajao uz nas kao što i danas stoji. Samo jak i hrabar čovjek, poput mog oca, mogao je uprkos takvim užasima nastaviti živjeti. 

Nemoguće je normalnom čovjeku ostati ravnodušan kada su ti oni najbliiži u bilo kakvom problemu, behutu, nepravdi ili patnji. Nažalost, transgeneracijska trauma je stvarna i niko vas ne pita želite li ju ili ne. Manifestuje se u raznim oblicima. Ne krivim svoje roditelje zbog nje, već želim da je kanališem, i na koncu pobijedim. Značajan dio svog odraslog života sam uložila u pobjeđivanje korijena te traume. Svakodnevno dajem svoj doprinos u borbi protiv negiranja genocida i drugih zločina, protiv narativa koji ih prizivaju, i za budućnost u kojoj će ova trauma biti prekinuta mirnim i zdravim okruženjem. Želim da u čast onih koji su ubijeni u Srebrenici uradim sve što mogu da sjećanje na njih živi, da nisu samo brojka, i da njihovi životi budu zapamćeni i zabilježeni u historiji. To nije samo historijski događaj, to je dio mog identiteta, dio mene. Bez obzira koliko vremena prođe, bez obzira koliko se svijet promijeni, ja ću uvijek nositi tu priču sa sobom. Želim i da bude ogoljena sila zla koja im je oduzela živote. Ista ta sila je i moj život obilježila. Suočavam se s njom svaki dan, na poslu i privatno.  Smatram da je gledam direktno u oči, bez treptaja, jer sam jedino tako odgojena i naučena. 

Mirela Osmanović diplomirani je pravnik. Po završetku studija započinje svoju profesionalnu karijeru u Memorijalnom centru Srebrenica, gdje stiče iskustvo radeći na očuvanju sjećanja. Kroz svoj rad na različitim projektima, posvetila se borbi protiv zaborava. Nakon angažmana u Memorijalnom centru, nastavlja profesionalni razvoj na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje započinje i master studij iz oblasti međunarodnih odnosa. Trenutno je angažovana kao vanjski saradnik u Memorijalnom centru Srebrenica, obavljajući poslove asistenta za međunarodnu saradnju. U toj ulozi aktivno doprinosi povezivanju Memorijalnog centra s međunarodnim partnerima, čime dalje promoviše kulturu sjećanja i izgradnju trajnog mira, što je njen životni poziv.