O ratnim zločinima i ratnom periodu u pravilu pišem sa distance, ne samo one očigledne vremenske nego i lične.

Nastojim da istražujem i pišem objektivno i pravno, bez emocija i iznošenja ličnih iskustava; nastojim da to bude izlaganje činjenica i donošenje zaključaka isključivo na osnovu pronađenog materijala. Više je razloga za to, od onog da je i samo pravo takvo, zasnovano isključivo na činjenicama i onome što se može dokazati, preko cilja poduzimanja tog pisanja – da dođem do istine a ne istine jedne strane, do toga da sam mišljenja da je unošenje patetike i bavljenje ovom tematikom od različitih kvazistručnjaka koji su se u pravilu koristili nacionalističkom retorikom i onih koji su se ratnim zločinima bavili primarno iz finansijske koristi uveliko doprinijelo stanju kakvo imamo danas. Ipak, najvažniji razlog za to proizilazi iz straha. Kako je Meša Selimović jedne prilike rekao u čovjeku koji se bavi pisanjem uvijek postoji strah od nepoznatog svijeta u koji ulazi pišući, to je strah od sebe kojeg ne poznajemo, otkrivamo sebe kakve nismo poznavali, ali i, svjesna, odluka da se uđe u taj svijet. Kako je forma ovog članka zahtijevala nešto drugačiji pristup, svjesno sam ušla u taj svijet.  

Nisam sigurna kada sam prvi put postala svjesna činjenice šta je to ustvari rat. Rođena u turbulentnom periodu jačanja nacionalističkih struja i ideja, 1987. godine, nakon čega su uslijedile godine neizvjesnosti, nemira i straha, prije sam doživjela i osjetila rat nego saznala šta on to ustvari znači.

Haos, nemiri, neredi – bilo je to skoro pa prirodno stanje; kada su te godine neizvjesnosti kulminirale ratom bio je to kao neki prirodni slijed događaja.

Sjećanja na rat imam u fragmentima, kao dijelove filma koji je na mene ostavio jak utisak pa mu se u mislima iznova vraćam. Sve ono što se dogodilo kao da je bilo u nekom paralenom svijetu, sivoj replici grada u kojem sam rođena.

Prvo sjećanje na rat je ono zvučno: sjećam se jačine zvuka ispaljivanih granata. Potom u sjećanje dolazi mrak i šaputanje dok smo se skrivali u podrumu. Dana kada smo istjerani iz kuće u sklopu „etničkog čišćenja“, krajem maja 1992, sjećam se gotovo cijelog: sjećam se bijelog čaršafa istaknutog na kući, užurbanog napuštanja kuće, hodanja u koloni i dolaska na livadu ograđenu žicom koju su čuvali naoružani vojnici. Sjećam se starice srpske nacionalnosti dok mi krišom daje krišku kruha. Sjećam se pretresa, pucnjave, plača, razdvajanja muškaraca i žena i, kasno u noć, odvoženja u Sportsku dvoranu koja će poslužiti kao logor. Sjećam se, kroz prozor autobusa, grada u plamenu.

Ostalih šest mjeseci u opkoljenom Sanskom Mostu sjećam se onoliko koliko je umu petogodišnje djevojčice u stanju traume bilo dozvoljeno da pamti. Postoje određeni „trigeri“ koji mi vrate djelimično sjećanje, više u formi osjećaja nemira nego slike određenog događaja.

Primjerice, crna putna torba me uvijek podsjeti na rat. Sjećam se kada je mama, saznavši da je otac uhapšen, uspjela da nagovori vojnika na punktu, držeći u jednoj ruci veliku crnu putnu torbu a mene u drugoj, da nas pusti da prođemo iz naselja, svojevrsnog geta u kojem smo držani nakon puštanja iz dvorane, u očevo rodno mjesto. Ta torba bit će naša jedina konstanta u naredne dvije godine: mene i nju mama bi vukla svako malo (nakon što smo protjerani i iz očevog rodnog mjesta) u potrazi gdje ćemo prenoćiti.

Bicikl me također podsjeća na rat: u ljeto 1992. gotovo svakodnevno sam, na svom minijaturom BMX-u, s mamom prelazila 6 kilometara u jednom pravcu kako bismo posjetile oca u logoru; zbog „kupljenja“ stanovništva nije smjela da me ostavi kući da ne bi bile razdvojene.

Posjeta logoru se ne sjećam. Dugo vremena imala sam iskontruisanu, izmišljenu sliku u glavi. Mama bi mi govorila da je otac na poslu i da mu zbog toga idemo u posjetu. Ona bi mu krišom ispod stola davala slatkiše koje bi mi on potom davao. U glavi sam razvila sliku oca kako naslonjen na kiosk, dok priča s kolegama, kupuje te slatkiše, čak sam ga obukla i u plavo radno odijelo; u tim izmišljenim sjećanjima uvijek je bio nasmijan i okupan suncem.

Negdje krajem ljeta, prestale smo ići u posjete; otac je bio prebačen na novo radno mjesto – logor Manjača, Banja Luka.

Sjećam se i dana kada je djed poslije 3 mjeseca pušten sa te iste Manjače; u kosturu koji se približavao kući prepoznala sam djeda jedino po plavim očima.

U sjećanje mi dolazi još granata, još pucnjave, skrivanja u podrumu, spavanja u odjeći, trčanja u gluho doba noći iz kuće kada zapuca i vraćanja u zoru kada bi sve utihnulo. Sjećam se kada sam, decembra ‘92, sjedeći na prvom mjestu prepunog autobusa kojim ćemo biti protjerani iz grada, najednom shvatila zašto moram da idem: moje ime je pogrešno.

Naredne dvije godine prisustvo oca osjećat ću samo kroz poruke MKCK koje ću od kraja 1992. slati na novu adresu: „Koncentracioni logor Batković, Bijeljina“. Opisivala bih mu svoje dogodovštine, rođenje sestre, dočekivala s njim rođendane, dobijajući čak i s tog udaljenog radnog mjesta poklone: Priručnik za učenje engleskog jezika „stigao je“ baš na vrijeme za moj šesti rođendan.

Sjećam se, dvije godine poslije, mršavog nepoznatog čovjeka koji se približavao dok sam stojala s grupom djece ispred izbjegličkog kampa u Splitu: „Poznaje li neko od vas djeco Anidu?“, „Ja sam Anida“, „Ja sam tvoj tata.“ Sjećam se osjećaja otuđenosti.

—

Kada je rat završio, malo ko se bavio njegovim posljedicama po stanovništvo, a pogotovo na djecu. Nama je bilo normalno da znamo šta je to rat, kojeg je izgleda, pa čak i kako miriše. Dok su neka druga djeca, u sretnijim državama svijeta, prizivala maštu da bi crtala rat za školski projekat, mi smo znali sve njegove boje i konture. Bilo je normalno da sa 7,8,9.. godina starosti znamo šta su logori, mučenja, ubijeni, pokolji, identifikacije, masovne grobnice..

Bilo je normalno da i mi djeca imamo ratne priče. Bilo je normalno da se u jednom razredu nađe 10, 15 učenika kojima je neko, najčešće otac, ili poginuo ili ubijen. Bilo je normalno da moji vršnjaci pričaju kako nisu imali šta jesti ili da mi prijateljica s fakulteta opisuje rute kojima je u opkoljenom Sarajevu sa šest godina išla po vodu krijući se od snajpera. Možete li danas zamisliti šestogodišnje dijete koje se, noseći kanistere, skriva od snajpera. Ne možete? I bolje.

Bili smo generacija kojima su djetinjstvo i igra zamijenjeni podrumima, granatama, glađu i užasima, od kojih neki i danas kao odrasli ljudi ne mogu nastaviti iole normalan život, oni koji su zbog nebrige institucija i paušalnog bavljenja ovom tematikom i dalje prisiljeni da žive te užase.

Sve nenormalno mi smo živjeli kao normalno. Uz to, niko se nije nama bavio i radio na našem ozdravljenju, sve je prepušteno slučaju, uz očekivanja da izrastemo u generaciju koja će nešto mijenjati i koja neće dozvoliti ponavljanje sukoba. Možda baš namjerno, možda baš da se takvi sukobi ponove.

Život je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo iako se dogodilo normalnom umu nepojmljivo. Stručnjaci kažu da treba da prođu tri generacije u državi koja posvećuje pažnju ovoj tematici da dođe do iscjeljenja. Koliko vremena je potrebno u državi u kojoj, ne samo da je to pitanje ignorisano, nego i iskorišteno u različite manipulativne svrhe?

Ipak, iako su bile sastavni dio nas i našeg iskustva, svi smo bježali od ovih tema, pa tako i ja iako je to u okruženju u kojem sam odrastala i s ocem koji je nakon izlaska iz logora život posvetio upravo ovoj tematici bili skoro pa nemoguće. Kada sam upisala studij prava nisam niti pomišljala na bavljenje ratnim zločinima. Ipak, istraživanje ratnih zločina i pisanje bili su moj put suočenja. Ni sama ne bih znala opisati put koji me doveo na ovu stazu ali znam zbog čega se ovom tematikom bavim: ne želim da se naša prošlost ponovi.

Ne želim da se oni koji su devedesetih godina bili u položaju žrtve, kolektivno ili individualno, svete „onim drugima“. Ne želim da nacionalne istine budu ono što će učiti buduće generacije. Ne želim da ovi koji se sada bave ovom tematikom uz instrukcije predsjednika stranaka i koverte ispod stola, koji fabrikuju istine, koji  23 godina od završetka rata pred izbore govore o dvostrukom broju ubijenih, koji skrivaju masovne grobnice do prigodnog trenutka njihovog otkopavanja budu ti koji će pisati našu prošlost. Ne želim da ikada više, zbog teritorijalnih pretenzija drugih država i izabranog metoda genocida kao ostvarenja tog cilja, bilo koje dijete odrasta sa mišlju da je rat prirodna pojava. Ne želim da u ime odbrane od tih pretenzija civili i djeca bivaju ubijani i da godinama ti zločini bivaju gurani pod tepih jer ipak „mi smo se branili i mi smo žrtve“. Ne želim da odlučuju o tome kakav je neko čovjek tek nakon što čuju njegovo ime. Ne želim da se ratni zločinci nazivaju herojima i da ispoljavaju svoje sadističke porive pod krinkom da to čine u njihovo ime. Ne želim da podizanje spomenika tim zločincima bude pravilo a da se podizanje spomenika ubijenoj djeci opstruira godinama. Ne želim da i iz tog rata iznjedre ratni profiteri i kriminalci, oni koji će godinama dizati nacionalne tenzije i na tim pričama dobro živjeti dok oni kojima je obećana nezavisna i demokratska država, država svih ravnopravnih građana, kopaju po kontejnerima. Ne želim da oni koji su se borili za takvu državu u pokušaju borbe za svoja prava bivaju pretučeni. Ne želim da ratni zločinci uslijed korumpiranog sudstva umiru nekažnjeno dok žrtve sve svoje nade polažu u neku Božiju pravdu, da i iz tog rata na pozicije budu postavljeni nepismeni i podobni, oni koji će opstruirati suočavanje s prošlošću i ozdravljenje jer znaju da bi to značilo njihovu propast.

Ne želim da nijednom djetetu godinama poslije slika nasmijanog oca dok okupan suncem kupuje slatkiše naprasno bude zamijenjena slikom isprebijanog muškarca kojeg u hladnu prostoriju uvode dva stražara.

_____________________________________________________________

Anida Ključanin završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Nakon diplomiranja opredjeljuje se za teorijski smjer i istraživanje različitih pravnih pojava. 2011. godine zapošljava se u Fondaciji Centar za javno pravo gdje radi na istraživanju ustavne reforme. 2013. godine uspostavlja saradnju sa Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu iz koje se javlja interesovanje za tematiku ratnih zločina. Iz ove saradnje nastaje projekat o naučnom istraživanju i dokazivanju krivičnog djela genocida na teritoriji opštine Sanski Most.Sa YIHR BiH (Inicijativom mladih za ljudska prava u BiH) angažuje se na borbi za ustavne promjene i zakonskim izmjenama vezanim za krivična djela počinjena iz mržnje. Od 2014. do 2016. godine radila je u Savezu logoraša u BiH na poslovima istraživanja ratnih zločina. 2016. godine zapošljava se u medijsko-izdavačku kompaniju (TBT), na čijem je danas čelu. Napisala je veliki broj kolumni i članaka na temu ratnih zločina, kao i veliki broj kritičkih osvrta na temu neadekvatnog pristupa ovoj tematici nakon završetka rata, korupciji i nenamjenskom trošenju sredstava organizacija koje se bave ovom problematikom, te drugim sličnim temama. Zbog doprinosa istraživanju tematike ratnih zločina, imenovana je članom Internacionalnog ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada, čiji je i danas član. Nakon pet godina naučnog rada na istraživanju krivičnog djela genocida na teritoriju opštine Sanski Most približava se završetku ovog istraživačkog procesa i objavljivanju knjige. 

Veliki je ljubitelj životinja i posvećena je borbi za njihova prava.