Na mapama gdje su nekada bile ucrtane granice nekada zajedničke države Jugoslavije, sada puna debela linija crta granice suverenih država, puna tanka linija njihove unutrašnje jedinice (entiteti, županije, pokrajine). Nedoumice se još vide u debljini linije koja uokvire Kosovo i da li se ta nedoumica može ‘preliti’ na granične linije BiH. Kosovo, koje se očito i dalje tretira kao ‘otvoreno’ pitanje i nezavršena stvar (ako pogledamo politički diskurs), je sveprisutno – ali i mimo svojih granica, kao povremena potreba da se spotaknemo o pitanje BiH i njenog unutrašnjeg uređenja. Ako se desilo Srbiji, može se desiti i Bosni. Prekrajanje, da budemo precizni. Otcjepljenje, da budemo još precizniji. Kada se ovakva konstrukcija izvuče na svjetlo dejtonske države, gotovo po obrascu se čeka na reakciju nacionalističkih (vladajućih) stranaka. Ova analiza bi, suprotno tome ali uvažavajući i taj realitet, pokušala istražiti pitanje granica i odnosa država-granica-narod-suverenitet, te odnose jedne države sa državama u okruženju.
U nastavku će biti obrađene teme bitne za razumijevanje ne samo postojećih diskursa o bh granicama i njihovoj stabilnosti, već i koje podrazumijevaju različite perspektive: uzroke važnosti granica za BiH, utemeljenje zahtjeva za državom i njenim granicama, te pravni osvrt na to šta granice jesu i gdje smo mi zapravo sada. Odgovarajući na pitanja „Čije“ je nešto, pokušavam zapravo doprijeti do toga zašto imamo linije sa početka ovog teksta uopšte i šta one, ogoljene od dodanih (nerijetko nacionalističkih) slojeva znače.
Čiji rat?
Posmatrajući konflikte u ovom dijelu Evrope (devedeste godine), odmah možemo uočiti vezu između rata i granica: ne samo da je jedan od ciljeva ovih ratova bilo pomjeranje granica već su ratovi i okončani izmjenama granica. Ako su uzrok i posljedica konflikta nove granice – jesu li one garant novouspostavljenog mira? U našim (specifičnim) slučajevima rekla bih da postoje dva odgovora: jesu na nivou država kao takvih, čija teritorija u konfliktima postaje bojno polje i gotovo se stavlja na raspolaganje onima koji tu ratuju (značeći da je državna teritorija predmet osvajanja i pregovaranja). Uspostavom granica nakon ratova, država potvrđuje svoj legitimitet kroz teritorij, ucrtavajući na mape, ne samo svoju za sebe, već i svoju za sve druge, granicu. Time osigurava državnost i svoj identitet (države) o kojem se više na nivou prava stiče stabilnost. Sa druge strane, drugi odgovor na pitanje jesu li takve granice garancija za mir – naša iskustva nas uče da na nivou društva, baš i nisu. Iako svjesni državnih (vlastitih i susjednih) granica, i dalje živimo u strahu od rata (koji se nerijetko spominje kao opcija), stalne političke napetosti koja uključuje i uplitanje drugih država, a konflikt se opisuje kao zamrznuti i u principu život u državi čije su granice ucrtane u zvanične mape, se svodi na „samo nek’ ne puca“. Odnos rata i države BiH možemo ovdje koristiti kao primjer: „Ratno stanje i rezultati rata predstavljaju jedinu socijalnu konstantu koja nudi konkretan okvir za tumačenje i objašnjenje ustavnih konstrukcija – osim teritorijalne komponente i ostala obilježja bosanskog ustavnog modela će se moći razumjeti tek na osnovu rata. Prema tome, rat za Bosnu i ustavne specifičnosti stoje u uskoj stvarnoj ovisnosti tako da se jedno bez drugog ne može ni objasniti, ni dovesti u racionalno prihvatljiv odnos“ (Šarčević 2009 :67).
Ratovi su uvijek teški, još su svježa stradanja i traume, a ono što smo svi ‘dobili’ iz njih se može svesti na – granice. Ili su odbranjene, ili su osvojene (zavisi od ugla gledanja) ali u konačnici, to je produkt rata kroz koji smo kao društva prošli. I zato je bitno čiji je ovo bio rat. Onih koji su bili na prvim linijama borbe; onih koji su pretrpili raseljavanja, mučenja, zatvaranja; onih koji su bili kolateralne civilne žrtve; onih koji su završili na svim stranama svijeta …okončanje istog čini smislenom njihove, najrazličitije, žrtve – imaju državu za koju su se borili. Granice takve države nisu onda više samo puna debela linija na mapi, one su bitne na mnogo više ljudskih i društvenih nivoa. I tu perspektivu moramo uzeti u obzir kada govorimo o granicama u ovim državama. Zbog toga one jesu garant državne neovisnosti ali i stalni predmet prijepora u prihvatanju jer se, u BiH i na Kosovu, još uvijek dijelom živi kroz ‘nezavršenu’ prošlost, osporavajući sve osim činjenice da se konflikt uistinu desio.
Čija zemlja?
Unutar granice imamo zapravo zemlju – domovinu, državu, teritoriju. Poimanje šta je čije ucrtava granice, sada već one tanke linije, u unutrašnjem uređenju zemlje. Dejtonskim mirovnim sporazumom BiH potvrđuje vanjske granice i dobija unutrašnja razgraničenja – da li je moglo ili trebalo biti drugačije nema svrhe ovdje propitivati, no da li je ovakvo uređenje dobro, nisam sigurna. Ne govorim ovdje o brisanju unutrašnjih granica (isto tako ne govorim niti o upisivanju novih unutrašnjih granica) već o tome šta je unutrašnja podjela donijela BiH. Isuviše glomaznu administraciju, suludo komplikovan sistem nadležnosti koji pokazuje slabosti u realizaciji osnovnih prava građana/ki, plodno tlo za korupciju svake vrste, sa jedne strane čini ovu državu tromom. Sa druge strane pak, unutrašnje granice su zabetonirale podjele u društvu koje su nastale u ratu i vrlo živim održavaju dominantne narative o ratu, nastavljajući tako politiku: ‘svako u svoj (etnički) tor’.
U radu „Ustav kao domovina – O njemačkome potiskivanju države“, Josef Isensee smatra da je riječ domovina nestala iz političkog jezika i da je zamjenjuje nepolitička riječ: identitet. Ovim se otvara pitanje: što je Nijemcu identitet ako ga država ne može ponuditi? Autor nadalje razmatra posebnosti njemačkog ustavnopravnog sustava kojim je stari državni rezon zamijenjen “ustavnim rezonom”. Na ovaj način patriotizam postaje “ustavni patriotizam”, a ustav domovina. Danas još mogući patriotizam je “ustavni patriotizam” (Isensee 2001.). Naše pitanje bi ovdje uključivalo i spremnost vlastitog određenja/identiteta vezati za ustav, odnosno potražiti domovinu u granicama koje ima.
Čija granica?
„Je li regija pred novim prekrajanjem granica[L1] “ i slični naslovi koji u posljednje vrijeme ispunjavaju medijski i politički prostor upozorenjima o uticaju ‘kosovskog pitanja’ na konkretno BIH je bio svojevrstan povod za ovaj tekst. Kako se paušalno i zapaljivo govori o dvije zemlje regiona (BiH i Kosovo), stalno ih dovodeći u međusobno zavisnu vezu, čime se produžava i potiče diskurs o krhkosti granica i država, i ujedno opravdava uplitanje i propitivanje suverenosti od strane susjednih zemalja prikladno obučeno u zabrinutost za stabilnost regije! U tom slučaju, o čijim granicama i kako govorimo? Da li su ove dvije zemlje u regiji obilježene kao one kojima trebaju skrbnici ili one to zaista jesu? Jesu li BiH i Kosovo u istom državno-pravnom položaju, je li postoji njihova povezanost odnosno uslovljenost? Koliko su njihove pune debele linije na mapi sigurne i stabilne?
Iako obje teritorije kroz historiju imaju jako bitne kontekstualne elemente, zbog konciznosti rada fokus će biti stavljen na period od Socijalističke federativne republike Jugoslavije (dalje: SFRJ), odnosno zadnjih izmjena u nihovoj samostalnosti.
Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost od SFRJ 1992.godine (prvobitno, Skupština BiH je 1991.godine usvojila Memorandum o nezavisnosti; iste godine je Evropska zajednica usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom se pozivaju sve jugoslavenske republike da izjave žele li biti priznate kao neovisne države; referendum o nezavisnosti je održan 29.2. i 1.3.1992.godine), te zvanični naziv nove države glasi Republika Bosna i Hercegovina a teritorija je ista koju je kao federativna republika imala u sastavu SFRJ. Evropska zajednica i Sjedinjene Američke Države su 1992.godine donijele odluku o priznavanju BiH kao nezavisne države. Iste godine je država primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda. Proglašenje neovisnosti prate oružani sukobi na teritoriji proglašene države. Dejtonskim mirovnim sporazumom se okončavaju oružani sukobi a član 4. Sporazuma je Ustav BiH u kojem se navodi: „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama“ (član I/1. Ustava).. Granice BiH i u Dejtonskom mirovnom sporazumu/Ustavu ostaju u postojećim međunarodno priznatim granicama, a unutrašnje uređenje je organizovano u dva entiteta: Federacija BiH i Republika Srpska. Naknadno, Aneksom na Ustav je uređen i status Brčko distrikta (2000.godine). „Očuvanjem teritorijalne cjelovitosti BiH potvrđena su stajališta međunarodne zajednice u kojima se isticalo načelo teritorijalnog statusa quoa svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije“ (Miljko 2006: 76).
Unutrašnje granice utvrđuju granice entiteta – iako formalnopravno entiti nemaju granice već linije međuentitetskog razgraničenja (razgraničenja između entiteta su utvrđene u Dodatku uz Aneks 2. na Dejtonski mirovni sporazum), te nemaju status ‘granice’ koja onemogućava slobodu kretanja na teritoriji države („Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta“). Stepen autonomije entiteta i Brčko distrikta je uređena samim ustavom: entiteti imaju relativnu ustavnu autonomiju (imaju vlastite ustave koji moraju biti usklađeni sa ustavnim tekstom države), što znači da da ustavi entiteta imaju pravo da razrađuju detaljno ono što propisuje Ustav BiH, već da samostalno uređuju ona pitanja koja Ustav BiH nije dodijelio državnom nivou vlasti i na način koji nije suprotan onom što propisuje Ustav BiH (Ademović 2012: 107). Nadalje, imamo podijeljene nadležnosti između države i entiteta/BD, a entiteti imaju svoje zakonodavne, sudske, izvršne vlasti. Entiteti po članu III/2.a) Ustava BiH imaju pravo na uspostavljanje posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama iako to ne znači nadležnost za vanjske poslove, u koje se ubraja i ugovorni odnos sa susjednim državama, koja pripada državi.
„Dva entiteta i BD su konstitutivni elementi države. Ovakva definicija državne teritorije je tipična za složene države i ima dva značenja: 1) S jedne strane, to znači da je entitetska teritorija ujedno i državna teritorija. Oba nivoa vlasti imaju pravo da provode vlast na toj teritoriji. Pravo državnog nivoa vlasti da na entitetskoj teritoriji provodi suverena državna ovlaštenja, kao i pravo entiteta da na svojoj teritoriji provode svoja ovlaštenja zavise, u principu, od ustavnopravne podjele nadležnosti između ova dva nivoa vlasti, kao i drugih akata koji regulišu ove odnose. 2) S druge strane, to znači da ne postoji teritorija države koja ne pripada barem jednom od entiteta. Drugim riječima, državni nivo vlasti ne raspolaže isključivom državnom teritorijom, koja bi pripadala isključivo nivou vlasti koji je iznad entiteta pri čemu entiteti ne bi imali bilo kakve nadležnosti.“ (Ademović 2012: 101).
Nakon 23 godine, i vanjske i unutrašnje granice su iste, jednako kao što je živ i prisutan narativ o odcjepljenju i trećem entitetu. Nesavršena država, sa svim svojim kompleksnostima, prosto se ušuškala u dejtonsko uređenje, a još uvijek svježi razlozi ‘čijeg rata’ i ‘čije zemlje’ mogu proći kao potrebno gorivo za održanje statusa quo.
Kosovo se nalazilo u sastavu SFRJ, a Ustavom iz 1974. godine, Kosovo je steklo široku autonomiju i status federalne jedinice SFRJ. Kosovski parlament donosi Ustavnu deklaraciju (1990.), kojom se Kosovo proglašava republikom, ravnopravnom sa ostalim jugoslovenskim republikama (Pavlica[L2] 2011). Ono što je uslijedilo su paralelni procesi: iz Srbije raspuštanje kosovskog parlamenta, uskraćivanje finansijskih sredstava a sa druge strane se radi na tajnoj izgradnji institucija Republike Kosovo i novog ustava. Nezvanični referendum o nezavisnosti se održava 1991.godine kojim „nepriznata Republika Kosovo je proglašena nezavisnom od Jugoslavije…U periodu 1990-ih, Kosovo je postalo policijska država pod upravom Beograda.“ (Pavlica 2011). Oružani sukob (Kosovski rat) obilježava i ovu teritoriju: intervencijom međunarodne zajednice zaustavljen je sukob, Rezolucijom 1244 Kosovo ostaje dio SR Jugoslavije, ali pod kontrolom Ujedinjenih Nacija.
Faza pregovora o statusu Kosova počinje 2006.godine, a 2008.godine Skupština Kosova proglašava nezavisnost Kosova koju Vlada Srbije proglašava protupravnom. Prva priznanja Kosova kao države stižu iste godine od Kostarike, Afganistana, SAD, Francuska, Velika Britanija, Albanija i Turska. UN i EU, ne donose zajednički stav već ostavljaju odluku svakoj od svojih članica da samostalno odluči hoće li priznati neovisnost Kosova (većina članica EU je priznala Kosovo). Međunarodni sud u Haagu donosi savjetodavno mišljenje prema kojemu jednostrano proglašenje neovisnosti Kosova ne krši međunarodno pravo. Nizom sporazuma Srbija ‘priznaje’ određene elemente Kosovu, a potrebno je naglasiti da ti isti elementi čine odlike državnosti (teritorij, dokumenti, državljanstva, institucije). U ovom trenutku, čini se da iz pozicije Srbije više ne govorimo o istom sporu o uopšte postojanju nove države, već prije o zaključnim pregovorima koliko čvrste nove granice jesu.
U oba slučaja put do neovisnosti je bio težak, nasilan, ispisan žrtvama oko kojih se teško sklapaju sporazumi. Dok se borba za nezavisnost Kosova dugo vodila, i uključivala reperkusije i mimo oružanog sukoba, dotle je kontinuitet BiH kao teritorijalno određene jedinice duži i stabilniji kroz historiju – ovo jeste važna odrednica jer ideja o unutrašnjoj entitetskoj liniji postoji tek od devedesetih godina. Proces potvrde teritorija i uspostavljanja jedinstvene državne granice se nekako čini gotovim u BiH: formalno utvrđen mirovnim sporazumom i stavljen u funkciju post-konfliktnim izgradnjem države. Za Kosovo se stiče dojam da taj proces još uvijek traje, čemu doprinose i stajališta o razmjeni teritorija koja stižu sa kosovske strane. Ovakav pristup ostavlja dojam i dalje otvorenog prostora o daljim prijeporima oko (ne)postojanja Kosova kao države sa granicama, teritorijom. U okolnostima fragilnosti mira, pregovori o granicama ne unose nemir samo u Srbiji i Kosovu, oni često prizivaju sjećanja na to kako su granice uspostavljane. Čiji rat i čije zemlje?
Ako ovu raspravu vratimo u okvire pravnih definicija države i državnosti, onda vrijedi podsjetiti na osnovne elemente koji državu čine državom: vlast, teritoriji, stanovništvo, pravni poredak. Upravo na spomenutim primjerima BiH i Kosova vidimo koliko se svi ovi elementi preplići, uslovljavajući jedni druge, crpeći legitimitet iz sopstvenog bivstva, u kontekstima u kojima nastaju države. Fokusiramo li se na, tek prividno ‘samo’ pitanje teritorija i granica, potrebno je istaknuti:
„Državna teritorija je bitan ustavnopravni pojam. On je, osim „državnog naroda” i „državne vlasti” jedan od tri pojma koji su nezaobilazni elementi svake države u mađunarodnopravnom smislu. U pravnom smislu riječi, pojam „državna teritorija” podrazumijeva prostor u okviru kojeg država ima ovlaštenje da provodi svoju suverenu vlast…državna teritorija predstavlja liniju do koje se prostire njen suverenitet. Provođenje suverene vlasti države i pravo da se raspolaže državnom teritorijom nazivaju se teritorijalni suverenitet. Teritorijalni suverenitet u smislu raspolaganja državnom teritorijom uživa samo državni (savezni, centralni) nivo vlasti, a ne i niži administrativno-teritorijalni nivo vlasti. „ (Ademović 2012: 101)
Zbog čega se posljedice ‘separatističkih tendencija’ smatraju bitnim/opasnim za BiH? Rekla bih, zbog diskursa o kojem se govori o unutrašnjem uređenju, interpretirajući jedan entitet kao dio BiH koji je stalno na rubu otcjepljenja. Ova retorika, u postdejtonskoj državi, se pokazala kao efikasan alat za podgrijavanje masa, dobijanje izbora, ideološko povezivanje sa Srbijom. Ista ta retorika koristi se i u drugom entitetu, kao alat za obrnut diskurs. I tako se tanke unutrašnje linije uspješno održavaju u BiH. A na svaki pomen otcjepljenja bilo gdje u Evropi, sa zebnjom se pitamo hoće li to biti okidač i za naše prekrajanje. Vrijedi ovdje podsjetiti da eniteti ipak u BiH nisu „države članice čijim je spajanjem nastala BiH i time nemaju status države u međunarodnom pravu“ (Sahadžič 2006: 25).
Međutim, ono što istinski jeste tema o kojoj treba razmisliti, u svjetlu ideje o srbijansko-kosovskoj razmjeni teritorija, jesu društva unutar granice. Prema iznesenoj ideji [L3] za Kosovo, razmijenile bi se teritorije koje većinski naseljavaju Srbi i Kosovari, što bi značilo kreiranje etnički jedinstvenijih država. Opasnosti tendencije kreiranja jednonacionalnih država, u ovakvom regionu, nikada nisu zanemarivi.
Unutar granica, izvan pripadnosti
„Ustav ne sadrži definiciju Bosne i Hercegovine“ (Marković 2009: 68), ali je opisuje kao državu demokratsku, sa modifikovanom unutrašnjom strukturom i državno-pravnim kontinuitetom. Definiciju BiH kao države je bitno gledati iz dva ugla: prema vani je jedinstvena država, a prema unutra – složena (Ademović 2012: 101). Još uvijek su žive rasprave o kvalifikaciji njenog državnog uređenja (unitarna decentralizirana, konfederacija, federacija) ali čvrste su granice i međuentitetska razgraničenja. Dok se čuju različite interpretacije o tome šta je nastalo prije: entitet ili država, dotle se i preispitujemo o tome čemu pripadamo – debeloj ili tankoj granici? Koliko stabilnost granica ovisi o društvenom poimanju pripadnosti njima, odnosno da li bismo bili zaista spremni za nova prekrajanja? Ako debelu bh crtu prema vani ne drži nacionalni (ne nacionalistički!) identitet, onda je ucrtava/potvrđuje mirovni sporazum. Moje pitanje, kao odgovor na sve uzročno-posljedične veze Srbije – Kosova – BiH, bi bilo: možemo li bolje (drugačije)?
„Gotovo svuda je sve teže osmisliti i individualnu i kolektivnu ‘pripadnost’ – sporne su postale veze između građana.“ (Muller 2010: 15). Da li uopšte postoji drugačiji pravac za unapređenje država u kojima živimo, a da se ne temelji na otcjepljivanju? U razmatranju koncepta ustavnog patriotizma, isti se predlaže i kao oblik pripadanja u duboko podijeljenim poratnim društvima – „mogao bi biti važan za uspostavljanje demokratskog uređenja u društvima sa sve većim razlikama među stanovništvom koje teži da uspostavi neku vrstu ‘građanskog minimuma’ ne bi li odredilo kako hoće da živi zajedno“ (Muller 2010: 11). Sa svim podjelama koje nosimo ucrtane, i dalje tragamo za onim što je ‘naše’. Unutar međunarodno priznatih granica.
[L1]Link na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/je-li-regija-pred-novim-prekrajanjem-granica-ovo-sto-se-na-kosovu-sprema-bio-bi-opasan-presedan-koji-bi-unistio-jedinstvenu-bih/7773033/
[L2]https://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/
[L3]Link na: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/srbija-i-kosovo-dakle-zele-prekrajati-granice-kako-bi-uspostavili-mir-koliko-je-to-opasno-za-europu-i-balkan/
………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….
Izvori korišteni u radu Ucrtavanje pripadnosti
Ademović, N., Marko, J., Marković, G., Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Fondacija Konrad Adenauer e. V. Predstavništvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.
Bieber, F., Power Sharing as Ethnic Representation in Post-Conflict Societies: The Cases of Bosnia, Macedonia and Kosovo, u A. Mungiu-Pippidi i I. Krastev, Nationalism after Communism. Lessons Learned, CEU Press, Budimpešta, 2004, str.231 – 247
Dejtonski mirovni sporazum
Gavrić, S., Banović, D., Krause, C. (ur), Uvod u politički sistem Bosne i Hercegovine – Izabrani aspekti, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo, 2009.
Hambo, S., Florian Bieber za Klix.ba: Promjenom granica na Kosovu i BiH bi mogla osjetiti posljedice, Klix, 28.08.2018., dostupno na https://www.klix.ba/vijesti/bih/florian-bieber-za-klix-ba-promjenom-granica-na-kosovu-i-bih-bi-mogla-osjetiti-posljedice/180828099 (pristup 21.10.2018.)
Isensee, J., Ustav kao domovina, Polit. misao, Vol XXXVIII, br. 2, 2001., str. 137–156
Isense, J., Država,Ustav, Demokracija, Politička kultura, Zagreb, 2004.
Je li regija pred novim prekrajanjem granica?, Jutarnji list, 29.08.2018., dostupno na https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/je-li-regija-pred-novim-prekrajanjem-granica-ovo-sto-se-na-kosovu-sprema-bio-bi-opasan-presedan-koji-bi-unistio-jedinstvenu-bih/7773033/ (pristup 21.10.2018.)
Miljko, Z., Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.
Muller, J.W, Ustavni patriotizam, Fabrika knjiga, Beograd, 2010.
Pavlica, D., Savremena istorija Kosova, Peščanik, 19.09.2011., dostupno na https://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/ (pristup 21.10.2018.)
Perić, B., Pravna znanost i dijalektika, 3.izdanje,Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1976.
Pleše, M., Koliko je za Europu i Balkan opasna ideja Srbije i Kosova da do mira dođu prekrajanjem granica, Telegram, 27.08.2018.godine, dostupno na: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/srbija-i-kosovo-dakle-zele-prekrajati-granice-kako-bi-uspostavili-mir-koliko-je-to-opasno-za-europu-i-balkan/ (pristup 21.10.2018.)
Šarčević, E., Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Fondacija Konrad Adenauer e. V. Predstavništvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009.
