Ja sam prvo dijete rođeno u miru. Mislim, nemam nikakav zvaničan dokument koji bi to potvrdio, ali Dejtonski sporazum je potpisan 21.11.1995. u jedan sat poslije ponoći, a ja sam rođena samo pet minuta poslije. Koje su šanse da me je neko pretekao?

Cijeli život su mi kao kroz šalu pričali da se nisam htjela roditi dok se ne potpiše primirje, ali ja sam to ozbiljno shvatila. Štaviše, duboko sam osjećala da zbog takvog rođenja nikada ne mogu imati veze ni sa kakvim ratovima i razdorima, samo s pomirenjem, uprkos svojoj eksplozivnoj prirodi.

Rat je za odrasle uvijek bio bolna tema i svi su je pokušavali zaobići, kad jedno derište poput mene počne da zapitkuje. Dakle, trebalo je zadovoljiti znatiželju negdje drugdje. Tako je rat za mene postao film o Švabama i partizanima, traumatične scene iz najranijeg djetinjstva, kad Slavku Štimcu sijeku nožne prste ili kad Milena Dravić baca Molotovljev koktel koji joj eksplodira u ruci, pa se bacaka po zemlji i viče: „Moje oči! Moje oči!“ Poslije toga sam prestala da se zanimam za ratove.

Međutim, ostaci rata kao velike tajne koja se odigrala tik prije našeg rođenja bili su svuda oko nas. Jedan od tih ostataka bili su sforovci – misteriozni vojnici koji ne govore naš jezik.

Prvu riječ koju sam naučila na engleskom, naučila sam od njih: „Haj!“ Tako su pozdravljali nas djecu svaki put kad bi džogirali kroz selo Ramiće nadomak Banjaluke. Ponekad bi nam dijelili i slatkiše. Najviše smo voljeli kad među njima budu neki crnci, pa vičemo za njima: „Čokolade, čokolade!“ Oni bi se uvijek nasmijali na to.

Ali, nije uvijek bilo tako bajno. Mama mi je pričala: kad su tek došli, išli su kroz selo pod punom opremom i upirali puškama u kuće, ljude i djecu, plašeći se da će im neki bombaš samoubica iskočiti odnekud, neki snajperista pucati s nekog krova ili ko zna kakve su već babaroge zamišljali. Cijelo selo se čudilo: „Zar misle da smo divljaci, teroristi?“

Brzo su shvatili koliko smo bezopasni pa su počeli da džogiraju bez oružja, da izlaze u naše kafane, miješaju se s lokalnim stanovništvom. Zavoljeli nas.

A, bilo ih je raznih rasa i narodnosti. Sjećam se kako je naš pas, Džesi, počeo da laje na jednog Azijata, dok je tata pokušavao da ga zauzda, sve vrijeme govoreći na srpskom, kao da će ga ovaj razumjeti: „Ne boj se, neće on, neće, samo se igra, ‘odi, Džesi, ‘odi ‘vamo, Džesi!“ Za to vrijeme ova vojničina strašne NATO organizacije, pred maleckim kerom i čoporom djece, već mokri u gaće. Do tog trenutka sam zaista vjerovala da su ljudi kojima je profesija ubijanje bez izuzetka hrabri.

Svi su htjeli da rade kod SFOR-a. Imali su ogromne plate za naše standarde. Mojoj babi se posrećilo da dobije posao čistačice kod njih. Tako ih je mogla posmatrati izbliza.

„Nemaju pošteno gaća“, baba je govorila, „sve im gaće poderane, sirotinja teška.“ Tako je u vodu pao još jedan mit u koji sam vjerovala: da su svi stranci bogatiji od nas. Ispostavilo se da su sforovci bili gola sirotinja, ljudi koji su tu došli trbuhom za kruhom, ljudi ne mnogo drugačiji od nas. Čudili su se kako svi ovdje posjedujemo kuće, to im je bilo nezamislivo, oni su svi podstanari. Stalno su govorili: „Vi ste bogati!“ Naši ljudi nisu mogli da vjeruju da su i oni od nekog bogatiji. Čuj, mi, stanovnici zemlje opustošene ratom, bogatiji od tamo nekih ljudi iz zapadne Evrope i Amerike?

Kad su odlazili, plakali su, govorili da bi najradije ostali ovdje zauvijek. Jedan vojnik je poklonio mojoj babi svoj švicarski nož kao suvenir. Ne znam gdje su ih sve slali poslije, ali htjela sam da vjerujem da su i ta mjesta bila opasna samo na vijestima, da su i tamo ljudi bili obični, poput nas i da su ponovo plakali, kad su odlazili.

Kasnije, dok sam odrastala, slušala sam o nekim drugim ratovima po svijetu. Mislila o civilima i djeci u tim zemljama i sjetila se vojnika iz svog djetinjstva koji su plakali kao svi ljudi.

Bilo bi mi lakše da ih nikad nisam upoznala, slušala priče o njima, da mi nisu donosili kikiriki-puter iz Amerike, da nisu mojoj babi poklonili plahte za mene i brata, da mi se crni vojnici nisu osmjehivali najbjeljim zubima na svijetu. Onda bih mogla sve da ih zamišljam kao neke ubice, kao neke demone, bolesne ljude, izobličenih lica, krvoločne, kao nešto što ne sliči nama.

Ovako znam da je svijet pun dobrih Nijemaca koji samo izvršavaju naredbe ljudi „poput nas“.

Vladana Perlić (Banja Luka, 1995) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti, pjesnikinja i spisateljica. Objavila je dvije zbirke poezije: „Kucanje na vrata kule“ (Zaprokul, 2020) i „Isus među dojkama“ (LOM, 2020). Dobitnica je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije „Novica Tadić“ (2020), „Ratkovićeve večeri poezije“ (2020) i „Mak Dizdar“ (2018. i 2020). Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.