Domaća muzika i algoritmi

Prepoznavanje žanra „domaća muzika“ na internetskim muzičkim servisima YouTube i Spotify

Balkanski mix, Domaća muzika, Domaći rock, Domaćica, Ex-yu hitovi… na hiljade play-listi sličnih naziva pronalazimo na muzičkim servisima poput YouTubea ili Spotifyja. To su kolekcije rado slušanih pjesama koje kreiraju korisnici s različitih područja bivše Jugoslavije ili dijaspore, a obuhvaćene su zajedničkim imeniteljem „domaćeg“, tj. muzike koju doživljavaju kao svoju.

Muzički afinitet moćno je sredstvo identifikacije i povezivanja s kolektivom. Za potvrdu pripadnosti naciji, kao masovnom kolektivitetu koji je intenzivno promoviran u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, često se poseže ka produktima kulture. Mnogi teoretičari, spomenimo Wachtela, saglasni su da „suštinski važne cigle u zidu nacionalnog identiteta nesumnjivo dolaze iz oblasti kulture“.[i]

Međutim, očigledni trendovi prisutni na internetskim muzičkim servisima egzaktan su dokaz da muzika, kao sredstvo identifikacije, nadilazi nacionalne okvire. Ovdje se ne radi samo o svojevoljnim i svjesnim izborima pojedinaca, već se posljedično može pratiti i u djelovanju algoritama koji prate i predviđaju korisnička ponašanja. U praksi to izgleda ovako: korisnicima koji slušaju određenu vrstu muzike servisi će davati prijedloge slične vrste. Na ovaj način postupci stvarnih korisnika i umjetna inteligencija utiču na popularizaciju i distribuciju određenog žanra.  

Da bismo shvatili kako to poimanje i korištenje „domaće muzike“ ruše fizičke granice na Balkanu, te ujedinjuju generacije korisnika rođene čak i nakon raspada Jugoslavije, vratimo se nekoliko decenija u prošlost.  

Muzička industrija u bivšoj Jugoslaviji

Prosječan slušatelj pop muzike iz bivše Jugoslavije kroz svoj muzički identitet referirao se prvenstveno na neki od žanrova u širokom dijapazonu popularne muzike, a tek nakon toga, eventualno, na geografski lokalitet. Svima je poznata sada već legendarna podjela na „narodnjake“ i „zabavnjake“.

Prije raspada bivše SFRJ početkom devedesetih muzičko tržište protezalo se cijelom njenom teritorijom, od Slovenije na zapadu do Makedonije na jugoistoku, a obuhvaćalo je publiku od preko 22 miliona. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća cvjetala je diskografska industrija, u kojoj su se isticale diskografske kompanije Jugoton iz Zagreba, Produkcija gramofonskih ploča RTV Beograd, Diskoton iz Sarajeva i druge. Najzastupljeniji žanrovi u diskografskom izdavaštvu mogli su se svrstati u dvije velike kategorije – tzv. narodna i zabavna muzika, unutar kojih je postojao čitav niz potkategorija – od izvorne, tradicionalne muzike, novokomponirane narodne, šlagera, festivalske i tzv. obiteljske pop muzike, pa sve do bogate produkcije rock skupina s najšireg prostora.

Diskografske kuće nisu nužno zastupale samo izvođače sa svojih geografskih prostora, već su, po principu otvorenog tržišta i jedinstvenog kulturnog prostora, ugovore sklapale s autorima i izvođačima iz svih krajeva zemlje. Zagrebački Jugoton, naprimjer, bio je izdavač nekih od najznačajnijih predstavnika sarajevske scene, kao što su Plavi orkestar, Bijelo dugme, Zdravko Čolić ili Crvena jabuka. Urednici ove izdavačke kuće, među kojima i znameniti Siniša Škarica, imali su „nos“ za prepoznavanje potencijalnih hitova pop muzike.

Diskografske kuće su svoja izdanja distribuirale u prodajnu mrežu nosača zvuka (prodavnice gramofonskih ploča i kaseta), te kroz uhodanu mrežu radijskih i televizijskih kanala tadašnjeg JRT-a (Jugoslavenska radio-televizija). Tim kanalima muzika je dolazila do domova slušatelja širom zemlje. Jezičke barijere, praktično nisu postojale, s izuzetkom slovenskog, makedonskog i albanskog jezika, čiji su istaknuti predstavnici također bili zastupljeni jedinstvenim tržištem (npr. Pepel in kri, Lačni Franz, Leb i sol, makedonska narodna muzika).

U ovako uređenom muzičkom tržištu kulturni identitet prosječnog korisnika muzičkih dobara imao je široko područje iz kojeg je mogao crpiti svoje potvrde.

Kulturni identiteti u jačanju nacionalnih

Raspad bivše Jugoslavije desio se na najdrastičniji način, kroz rat i krvoproliće. Novouspostavljena politička karta sada, umjesto jedne, podrazumijeva sedam država,[ii] a nekada jedinstveno tržište rascjepkalo se na dijelove. Nacionalne politike podjela i svježe traume od ratova devedesetih dovele su i do porasta napetosti među državama.

Šta se dešava s kulturnim identitetima stanovnika novonastalih država? Uslijed kompleksnih geopolitičkih promjena, trauma i dominantnih ideologija kulturni identiteti podvrgnuti su  korekcijama i prilagođavanjima novim potrebama. U pomoć se prizivaju povijest, mitovi i zaboravljene kulturne forme. 

Teoretičari podvlače činjenicu da se svijest o identitetu često zasniva na razlici između „nas“ i „drugih“, pri čemu je granica često „arbitrarna“, kako kaže Edward Said: „Za ‘nas’ je dovoljno da postavimo (te) granice u svom duhu; ‘oni’ u skladu s tim postaju ‘oni’, i njihova teorija kao i njihov mentalitet označeni su kao različiti od ‘naših’.“ [iii]

Shodno tome, kulturna roba za široku potrošnju, kakva je popularna muzika, pokušava se svesti u kulturološke granice novonastalih država. Scena je lokalizirana i sužena, a samim tim svedena je i ponuda prema korisnicima.

Globalne promjene i demokratizacija muzičke industrije

Međutim, dok novouspostavljene države i njihove institucije počinju graditi svoje kulturne scene, dešavaju se globalne promjene u muzičkoj industriji koje vode ka demokratizaciji.  

Prvo – dolazi do korjenite tehnološke transformacije u diskografskoj industriji: umjesto nekadašnjih gramofonskih ploča i kaseta, najzastupljeniji nosači zvuka tokom devedesetih godina dvadesetog stoljeća postaju jeftiniji  kompakt diskovi (CD) . Oni će u dvadeset prvom stoljeću postepeno gotovo izlaziti iz masovne upotrebe u korist digitalnih servisa. 

Drugo – s pojeftinjenjem radiodifuzne tehnike  dolazi do hiperprodukcije radijskih i televizijskih stanica, te one više nisu ekskluzivno predstavnici određenog geopolitičkog centra, već sve češće komercijalni kanali u privatnom vlasništvu pojedinaca.

Ovo je važan moment u kojem se dešava krucijalna izmjena prakse korisnika muzike: s obzirom na tehnološka dostignuća i multipliciranje izvora iz kojih se muzika može slušati, korisnik sve manje ovisi o ulozi kuratora, odnosno muzičkog urednika. U prethodnom sistemu iza muzičkih urednika stajale su velike institucije, ali paralelno s demokratizacijom muzičke ponude korisnik u sve većoj mjeri postaje i kurator. Muzički izbor sada zavisi od korisnika, njihovih afiniteta, ponude kojom raspolažu ili raspoloženja. 

Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je kulturni prostor bivše Jugoslavije i dalje povezan zajedničkim jezikom te kompleksnim isprepletenim vezama u mrežu kulturne ponude. U namjeri da sebi stvori idealnu muzičku ponudu, korisnik poseže za elementima koje osjeća kao svoje, među kojima se osjeća „na domaćem terenu“.

U sklopu istraživanja koje je autorica, za potrebe svog magistarskog rada, provodila ranih 2000-ih među pripadnicima bh. dijaspore, poimanje „domaće“ muzike uveliko je nadilazilo muziku koja je dolazila s prostora Bosne i Hercegovine, obuhvaćajući i niz imena iz Hrvatske i Srbije, te pojedine izvođače iz Makedonije ili Slovenije (npr. Toše Proeski ili Robert Magnifico).

Satelitski TV programi, mnoštvo radiostanica te razvoj interneta učinili su muziku značajno dostupnijom nego što je to bilo u prethodnom stoljeću. Zanimljivo da se u ovom tranzicijskom periodu popularna muzika i žanrovski konsolidirala, te da je sve manja diversifikacija između nekada uvriježenih naziva „narodna“ ili „zabavna“.  

Algoritmi kao muzički urednici

U dvadeset i prvom stoljeću, s razvojem internetskih servisa i društvenih mreža, prosječan korisnik, potpuno besplatno, na raspolaganju ima muzičku biblioteku iz čitavog svijeta i potpunu slobodu da odlučuje o svojim play-listama, uz nenametljivo algoritamsko djelovanje. Umjesto nekadašnjih muzičkih urednika koji su kreirali diskografsku i medijsku ponudu u skladu s konvencijama, sada muzički prijedlozi dolaze od umjetne inteligencije.

Algoritmi servisa  YouTube u kreiranju takvih sugestija oslanjaju se na mjerljive elemente koji se tiču pojedinačnog korisnika, ali i praksu svih drugih korisnika kojima je zajednička tačka određeni videozapis, vrednujući jezičku prepoznatljivost, frekvenciju i vrijeme zadržavanja, angažman i slična korisnička iskustva. Po sličnom principu, popularni algoritam „Spotify radio“ osmišljava i nudi svakom korisniku jedinstvenu personaliziranu listu od 50 sličnih pjesama povezanih samo s jednom, odabranom pjesmom koju korisnik izabere.

„Identifikacija se konstruira na osnovu prepoznatljivih elemenata zajedničkog podrijetla ili zajedničkih karakteristika koje pojedinac dijeli s drugom osobom, s grupom, ili pak idealom, uz prisustvo bliskosti, solidarnosti, ili vjernosti ovom odnosu“, upozorava Stuart Hall.[iv] 

S obzirom da identiteti nisu fiksne kategorije, već prije proces koji nikada nije završen, jasno je da masovna konzumacija kulturnih proizvoda pod pojmom „domaća muzika“ ima snažan utjecaj na kulturne identitete nove publike.

Domaća muzika tako postaje sredstvo identifikacije i raspoznavanja, jezik komunikacije i zajednički imenitelj za generacije milenijalaca i zumera čiji kulturni prostor nije limitiran fizičkim granicama, već se proteže uzduž i poprijeko interneta.


[i] Wachtel, Andrew. (2001). Stvaranje nacije, razaranje nacije: književnost i kulturna politika u Jugoslaviji. 

[ii] Računajući i Kosovo kao državu koja postoji na političkoj karti, ali nije članica UN-a.

[iii] Said, Eward W. (2000) Orientalism.  

[iv] Hall, Stuart. (1996). Questions of Cultural Identity

Vesna Andree Zaimović medijska je ekspertica i muzikologinja iz Sarajeva, sa više od 30 godina rada i rezultata u tradicionalnim i novim medijima: TV, radio, print, dokumentarni film, web i društvene mreže. Posebno je istaknuta po svom novinarskom radu na polju kulture i umjetnosti te ljudskih prava, za što je nagrađivana. Magistrirala je muzikologiju u oblasti sociologije muzike te završila niz dodatnih edukacija i treninga iz oblasti medija. Vodila je na desetke velikih projekata i kampanja, koristeći se ekstenzivnim medijskim iskustvom, vještinama i znanjima u komunikaciji, novinarstvu, digitalnim medijima, odnosima s javnošću i zagovaranju. Bila je u timu koji je osnovao BH Radio 1 – prvi javni radijski servis u poslijeratnoj BiH. Dva puta je bila rukovoditeljica državnog projekta i delegacije na Eurosongu – 2004. i 2005. godine. Jedna je od pokretačica portala Radiosarajevo.ba, koji je trenutno među najposjećenijim nezavisnim medijima u BiH, gdje je već 15 godina angažirana kao projektna menadžerica i jedna od urednica.  Objavljuje stručne članke u inozemnim i domaćim muzikološkim publikacijama.