Empatija kao važna komponenta suočavanja s prošlošću

Odavanje počasti žrtvama ratnih zločina treba biti tendencija koja se njeguje na kritički način. Međutim, ova praksa je često subjektivno tretirana, naročito u manjim lokalnim sredinama gdje je politička situacija – situacija rivalstva, a ne suradnje. Polazeći od obrazovnog sustava, djeca i mladi se uče najprije emocionalnoj povezanosti s etničkim i nacionalnim identitetom, pa onda s žrtvama „svojeg“ naroda. No, je li to treba biti učeno iz udžbenika ili društva u kojem se odrasta ili mladi trebaju sami razviti svijest kritičkog suosjećanja prema svim žrtvama, bez obzira na njihov etnički ili bilo koji drugi identitet?

Velika je korelacija između sustavnog učenja o suosjećanju najprije s „vlastitim“ žrtvama ratnih zločina s izvorom nacionalizma. Ne postoji suosjećanje koje razlikuje ljudske živote po etničkoj pripadnosti. Svrha emocionalne povezanosti prema žrtvama ratnih zločina je neutralizacija svih identiteta jednog života osim onog ljudskog. Tu je naglasak na empatiji i želji za sjećanjem na te izgubljene živote zbog kulture sjećanja.  Ipak, suprotna slika se nalazi u medijima, a ponajviše i na profilima mladih na društvenim mrežama.

Važnost sjećanja izgubljenih ljudskih života ne smije biti na vagi. No, izmanipulirana emocionalna povezanost s žrtvama se najčešće javlja onda kada je potrebno da se stvori lažna slika ili osjećaj pripadnosti nekom narodu. Nažalost, osobe na javnim funkcijama teže ka priklanjanju „svojoj grupi“ ljudi i onda kada se nužno ne osjećaju povezani s njom. No, kada se želi brzo profesionalno napredovati, taj osjećaj pripadnosti se naglo pojačava upravo jer donosi financijsku i grupnu sigurnost. Stoga pojedinci koji možda ne žive život s mržnjom prema drugom narodu, postanu dio nacionalističkih političkih stranaka upravo zbog ekonomske sigurnosti, ali i prihvaćanja od njihove lokalne zajednice. Da je neformalno obrazovanje prva dodirna točka mladih s emocionalnim povezivanjem s žrtvama drugog naroda, pokazuju brojne radionice na ovu temu gdje podijele ovaj stav i gdje imaju priliku da odaju počast žrtvama iz „drugih etničkih grupa“.

Nažalost, poštivanje svih žrtava ratnih zločina bez obzira iz kojeg naroda dolaze se najčešće opravdava ili povezuje sa onima koji s nostalgijom gledaju na prošli sistem jer je tada bio narod ujedinjeniji. Uobičajena je misao u javnom prostoru da je potreban dodatni razlog za nešto što znači biti čovjek. Tako onima koji imaju empatiju prema svim žrtvama dajemo naziv ljudskih heroja, humanista, međutim, to bi trebalo da je jedna od karakteristika ljudskog postojanja, da suosjeća i biva empatičan. No, naše društvo to ne prepoznaje kao „normalnu“ karakteristiku čovjeka, pa je ili osuđuje ili slavi. To svjedoči da će teško doći do normalizacije u percepciji da se na isti način poštuju sve žrtve ratnih zločina i da se stvara jedna inkluzivna kultura sjećanja.

Iako su obljetnice često predmet manipulacija onih koji to žele iskoristiti da bi se približili određenom narodu, treba se staviti jasna razlika između onih koji to rade prema svim narodima i onih koji svoju kulturu sjećanja iskazuju u pronacionalnom kontekstu. Nepostojanje mirovne politike dovodi do subjektivne percepcije mira, točnije zagovaranje mira koji odgovara interesu pojedinca ili grupi kojoj pripada – koji može samo omalovažiti žrtvu, a ne odavati joj počast. Mladi su nasljednici takvog razmišljanja i preslikavaju to na, često drastičniji način. Potreba da se nastavlja ono što je uzrokovalo „tragični sukob u regiji“, kako to navodi Daytonski mirovni sporazum, trajno truje nove generacije i ne omogućava im da kritički razmišljaju. Pronalazak alternative je za njih sve teži jer im je dostupno sve suprotno i podložno mainstreamu. U konačnici, ova tematika je doista individualistička, ali dopire do svakog čovjeka. Iako se emocionalna povezanost ne može i ne treba učiti, ona se ne smije manipulirati radi određene dobiti.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.