Garancija ponavljanja

Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača… Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.

Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane 06.11.1993.

U periodu od 12. do 16. lipnja 1993. godine jedinice Hrvatskog vijeća obrane izvršile su napade u selima Grahovci, Han Ploča, Tulica i Radanovići. Ova sela bila su dio općine Kiseljak, a nalaze se petnaestak kilometara južno od Kiseljaka, u smjeru Sarajeva. Prvo je napadnuto selo Tulica 12. i 13.06, žestokim granatiranjem nakon čega su pješadijske jedinice HVO-a Apostoli i Maturice ušle u selo. Svjedoci opisuju kako su vojnici HVO-a pjevali i vikali dok su palili kuće, pljačkali imovinu, ubijali civile (među kojima su bili i penzioneri i žene) i tjerali stanovništvo. Preživjeli su ukrcani u kamion i odvezeni u kasarnu u Kiseljaku gdje su trpjeli torturu, a kasnije su odvođeni na front da kopaju rovove izloženi unakrsnoj vatri.

Han Ploča i Grahovci su povezana sela koja se također nalaze južno od Kiseljaka prema Sarajevu. Nakon Tulice napadnuta su i ova sela na isti način, započevši granatiranjem. HVO je u ovom slučaju uspostavio suradnju s Vojskom Republike Srpske koja se nalazila s druge strane ovih općina te su jedinice dviju vojski sinkronizirano granatirale selo i pritom zapalili veći broj kuća. Poslije toga po istom principu u selo ulaze pješadijske jedinice HVO-a, stijeljaju zateknute civile i pljačkaju stanovništvo, a svjedoci tvrde da su zapalili i jednu garažu u kojoj su se nalazili ljudi. U Han Ploči uništena je i opljačkana džamija, a žene i djeca odvedeni su u zatočeništvo u kasarnu u Kiseljaku.

U napadima na ove općine ubijeno je 78 osoba, a mnogi od njih su priije smrti mučeni i zlostavljani.

Kapetan UNPROFOR-a Jean Marc Lanthier koji je posjetio brojna sela u enklavi Kiseljak nakon ofenziva u lipnju 1993. ovako je svjedočio pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju:

U kiseljačkom džepu se ustvari dogodilo ono što se zove etničko čiscenje, budući da su napadnuti samo građani muslimanskog etničkog porijekla, u druge se nije diralo…Te operacije izvedene su na sličan način. Taktike koje su se koristile, korištenje terena i svi ostali faktori koje sam već spomenuo, jasno pokazuju da se tu nije radio o seljaku koji je odlučio ubiti komšiju…Historija je pokazala da se ista stvar dogodila i u Stupnom Dolu. To se provodilo sistematski, organizirano i za mene nema nikakve sumnje: radi se o vojnoj operaciji usmjerenoj protiv civilnog stanovništva.

Kaznena i politička odgovornost

Zločini južnih Kiseljačkih sela bili su tema istraživanja u predmetima Blaškic i Kordić pred MKSJ-om. U ovim presudama utvrđeno je počinjenje zločina kao i to da su napadi bili usmjereni protiv civila te nisu imali vojne razloge jer u ovim selima nije bio vojnih objekata i vojne opasnosti. Napadi su bili vođeni prema prethodno smišljenom planu vojnog i političkog vrha, rasprostranjeni i sistematski s ciljem progona i uništenja muslimanskog stanovništva na tom području. Ofanzive je uglavnom vodila ista brigada, a hrvatski stanovnici su bili upozoreni na napade te su napustili mjesta prije neprijateljstava. 

Dario Kordić je pred MKSJ osuđen na kaznu od 25 godina zatvora za zločine počinjene u Srednjoj Bosni medu kojima se nalaze i zločini u Tulici, Han Ploči i Grahovcima. Kao značajan politički lider unutar struktura HVO-a i Herceg Bosne (predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva samoproklamirane HR HB) bio je povezan s naređenjima da se napadnu ova sela i bio je prisutan u Kiseljaku za vrijeme napada. 

U presudi u predmetu Rajić potvrđeno je da je Ivica Rajić bio zapovjednik postrojbi HVO-a koje su sudjelovale u napadu na sela u općini Kiseljak i da su počinile zločine uključujući ubojstva, silovanja, uništavanje imovine i fizičke napade.

Osim haškog tribunala za zločine u južnim kiseljačkim općinama u lipnju 1993. sudilo se i pred sudovima u BiH. Najvažnija presuda koja se tiče ovih dogadaja je ona Miroslavu Aniću, zapovjedniku voda u specijalnoj jedinici Maturice na 15 godina zatvora. Anić je osobno priznao krivnju za ubojstvo 25 civila u Tulici, Han Ploči i Grahovcima te je potvrdio da je naređenje za napad na ove općine izdao Ivica Rajić. Ističe se da su zajedno s Anićem zločine činili i Marinko Ljoljo, Dominik Ilijašević Como, Ljupko Anić Šmrljo, Marinko Stojanović i drugi pripadnici “Maturica” i ostalih jedinica HVO-a. Osim Anića za zločine u Tulici, Grahovcima ili Han Ploči osuđeni su i Dominik Ilijašević, Zdravko MIhaljević i Tibor Prajo. 

Sudski procesi pred MKSJ potvrđuju možda i najvažniji segment zločina u kiseljačkim općinama, a to je da su oni počinjeni u okviru međunarodnog sukoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U obrazloženju to znači da je tadašnje rukovodstvo RH imalo efektivnu kontrolu nad političkim i vojnim vrhom Herceg Bosne i HVO-a te da je u Zagrebu smišljen plan sustavnog progona bošnjaka s teritorija Srednje Bosne i zapadne Hercegovine koji bi prema ideji bio etnički čist i politički tijesno povezan s Republikom Hrvatskom. Ovaj plan u djelo su provodili politički i vojni predstavnici HDZ-a BiH, HVO-a i tzv. Herceg Bosne. 

Glas zločina

Hrvatska danas odbija prihvatiti činjenicu da je u BiH 1993. i 1994. djelovala agresivno i da su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, general Janko Bobetko i drugi zlorabili hrvatske institucije i vojsku kako bi provodili plan uklanjanja bošnjaka s područja koje su htjeli kontrolirati. I nakon završetka rata službena politika se opredijelila za ignoriranje ovog sukoba pa čak i slavljenje i pomaganje zločincima i optuženicima koji su bili dio mehanizma progona. Dobar primjer je Dario Kordić kojem se u presudi spominju zločini u Tulici, Han Ploči i Grahovcima, a danas je nositelj odlikovanja Red kneza Branimira s ogrlicom, Red Nikole Šubića Zrinskog i Red Ante Starčevića.  Osim njega zanimljiv je i Dominik Ilijaševic osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina u kiseljačkim općinama i Stupnom Dolu, a istaknuo se posebno brutalnim iživljavanjem nad civilima. On je 2013. pobjegao iz BiH u Hrvatsku s odsluženja kazne u mostarskom zatvoru. S obzirom da ima državljanstvo Hrvatske nije mogao biti izručen BiH, a tu je pronašao utočište kako bi nakon dvije trećine odslužene kazne mogao ranije izaći iz zatvora što dopušta hrvatsko pravosuđe za razliku od onog u BiH. Ilijaševića je također 1996. odlikovao predsjednik Franjo Tuđman redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. 

Glas žrtava 30 godina od zločina u Grahovcima, Han Ploči, Tulici i Radanovićima ne čuje se daleko. Unatoč navedenim presudama i dokazima osjećaj odgovornosti kod političkog vrha predstavnika Hrvatske i bosanskih hrvata za zločine u kiseljačkim općinama, ali i drugim mjestima u BiH ne postoji. Službena isprika nikada nije upućena, a žrtve nemaju mogućnost potraživanja reparacija temeljem hrvatskog Zakona o civilnim stradalnicima jer on isključuje sve osobe koje nisu državljani RH.

Umjesto toga politički predstavnici pridružuju se poniženju žrtava među kojima prednjači predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. On je u više navrata umanjivao i negirao karakter zločina pripadnika HVO-a, odlikovao je optuženike za zločine nad Bošnjacima u BiH te se hvalio kako će u svoj ured ugostiti osuđenike odgovorne za njihov progon. Nadogradnju ovih aktivnosti pokazuje i potpredsjednik Vlade RH Tomislav Medved čije ministarstvo zaduženo za vojne veterane trenutno financira gradnju muzeja HVO-u na mjestu bivšeg logora Heliodrom gdje su bili zatočeni Bošnjaci. Zato nije čudno da je podsvijest ovakvog odnosa prema prošlosti možda najbolje opisao i podcrtao Dario Kordić u svojoj recentnoj izjavi. U videu koji su prenijeli mnogi regionalni mediji na pitanje koje mu postavlja sugovornik Je li vrijedilo zatvora i rata? odgovorio je Rekao sam, sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila.

Nikola Puharić rođen je 1990. godine, a diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao savjetnik u odjelu za kulturu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu.