Genocid je zauvek

Srbija je dočekala presudu Ratku Mladiću, najvećem među zločincima u novijoj istoriji na evropskom tlu. Građani Srbije su tu presudu dočekali sa protagonistima genocida i ratnih zločina na vlasti, politički, takođe, najaktivinijih u vreme ratova i agresije Srbije na susedne države. Njihove stranke, karijere i “ugled” su zapravo na ratu i ratnim zločinima i nastale. Ta okolnost govori da građani Srbije nisu ništa naučili iz sopstvenih grešaka, odnosno da su više od njih naučili i napredovali oni koje su birali tada, kao i danas, da ih predstavljaju i njima vladaju. Ratni i politički profiteri iz devedesetih i danas čuvaju i zgrću svoja bogatstva preko njihovih leđa, na sreću, ne više preko mrtvih, jer su u svim ratovima, nakon što su u smrt odneli stotine hiljada života, ipak pobeđeni.

Suočavanje sa presudom Ratku Mladiću stoga nije suočavanje sa onim što u toj presudi piše, već sa interpretacijom koje im ispostavljaju upravo politički inspiratori osuđenika Haškog tribunala. Zbog poštenja, trebalo bi naglasiti da su građani Srbije, nakon petooktobarske revolucije, koja se dogodila neposredno po završetku ratova, odahnuli od današnjih vlastodržaca, ali ih je tadašnji njihov izbor osudio na relativizatore strahota koje su ovi pre njih počinili. Tako je nakon perioda podrške genocidima, ratnim zločinima i etničkim čišćenjima, nastupilo doba čuvara i zataškavanja tih zlodela. Jedanaest godina su Ratka Mladića čuvali i ideološki opravdavali upravo oni predstavnici građana Srbije koji su percipirani kao lideri navodnog oporavka srpskog društva od ratnih grehova. I to je građanima bila prva kazna, kao zapravo jedina moguća posledica ponašanja društva koje je bilo u stanju da stane iza genocida i vidi ga kao legitimnu borbu za svoj nacionalni ponos i opstanak. Sledeća jedina logična posledica takvog ishoda bila je povratak na vlast upravo onih koji nisu lustrirani i iza čije je politike, u novim, mirnodopskim okolnostima, stala i vlast koja ih je smenila.

 I danas oni, legitimno predstavljajući građane Srbije, dočekuju presudu Ratku Mladiću, da je potom isporuče u društvo. Način na koji su to učinili opet je sasvim očekivan i u skladu sa tom ogromnom količinom vremena koje je u međuvremenu proteklo. Šesnaest godina se Mladić navodno skrivao, a bio je samo brižljivo čuvan uz pomoć najvažnijih institucija srpskog društva. Suđenje mu je trajalo šest godina, a genocide i druge ratne zločine je počeo da čini pre 25 godina. Posle skoro tri decenije podrške, pravdanja, relativizacije, svaljivanja krivice i izbegavanja odgovornosti, društvene okolnosti su takve da je malo koga briga da to i dalje radi sa onom žestinom kao što je činio ranije. Neprekidno ponavljanje jednih istih reakcija i ispostavljanje površnih i idiotskih argumenata u krug, unazad decenijama, ispraznilo ih je od žara gluposti i nasilja karakteričnih za njihove burne političke početke i zenite mržnje koju su pred kraj rata u Bosni dostigli. U početku zapravo retko ko je imao nešto da zameri genocidima, to je bila pobeda «nebeskih» Srba nad «poganim nevernicima», zlim muslimanima. Njihovi zločini bili su način i put da se postigne «pravda za sve grehe prema Srbima». Pravdanje genocida išlo je smeru odbrane golog života i opstanka, jer da «nismo to mi njima uradili, oni bi nama», dok je u suštini, iz svega kuljao najobičniji rasizam i mržnja prema Bošnjacima, koja se u srpskom društvu sejala decenijama pre početka ratova. U sledećoj fazi, tada već postgenocidne refleksije, karakteristične za prestanak sukoba i prvih naznaka mirnodopskih prilika, nastala je prirodna potreba za negacijom onoga što je učinjeno. Od genocida kao preke potrebe i jednog uzvišenog čina za preživljavanje i opstanak, kojim su se naše elite svakodnevno javno hvalile, prešlo se na njegovu relativizaciju i lažiranje događaja koji su ga odredili. Od umanjivanja broja žrtava do bavljenja pojmom genocida i njegovog značenja. Bio je to, ustvari, najduži period, koji traje i danas, ali je sve manjeg inteziteta.

Na kraju, nalazimo se, čini se, na pragu nove faze u našem postgenocidnom društvu, takođe, sasvim logične i prirodne imajući u vidu sve ono što je prethodilo. To je faza u kojoj će prevlast uzeti već postojeći i paralelno prisutan pristup sa svim prethodno navedenim – «nemamo mi ništa sa tim». Niti imam veze sa genocidom, niti imam veze sa Ratkom Mladićem, nisam podržavao, nisam učesvovao, štaviše, borio sam se protiv svega toga. Ono što takav odnos duboko razotkriva, međutim, jeste sam pristup savremenika u pokušajima da “gledaju u budućnost i prošlost ostave iza nas.”

 To je nemoguće, jer njihova prošlost, naša prošlost, je toliko bolna i traumatična za sve, uključiv tu i njene kreatore, da upravo insistiranjem na tome da sa genocidom “nemaju nikakve veze” i naši vladari i naši građani se zapravo sasvim spontano razotkrivaju – ko god danas ima potrebu da uverava javnost da sa genocidom nije imao nikakve veze, pozivajući se na pogled u budućnost, upravo je priznao da sa genocidom ima suštinsku i neraskidivu vezu. Zauvek. 

Snežana Čongradin, novinarka dnevnog lista Danas