Svako sjećanje na ratni zločin nosi svoju težinu, ali težina patnje Grabovice daje dodatni aspekt gorčine zbog konteksta u kojem se desio ovaj zločin. Ovo selo nije bilo poprište borbi, žrtve nisu nastradale u unakrsnoj vatri, već su ubijane u svojim kućama, dvorištima od onih koji su ih trebali zaštititi. Ratni zločin u Grabovici ostaje zapisan kao jedan od najsramnijih ratnih zločina za koji nikakva vrsta isprike nije dovoljna.
Selo Grabovica smješteno je nedaleko od Jablanice, koja je u to doba bila jedan od centara izbjeglica hercegovačke regije. Pripadnici Armije RBiH su 8. i 9. septembra 1993. ubili 33 civila dok je na tom području trajala vojna akcija Armije RBiH “Neretva 93”.
Dodatna težina koju sa sobom nosi zločin iz Grabovice jest činjenica da je ovo selo bilo pod kontrolom Armije RBiH duži period, i da je ovo slučaj ratnog zločina u kojem je zločinac prvobitno uživao u gostoprimstvu onih koje će kasnije ubiti. To je moment koji mu daje još jednu dimenziju jezivosti i brutalnosti nakon prividnog mira i suživota koji su vladali. Ovo je jedan od onih zločina čija odgovornost nije dokraja utvrđena i, unatoč tome, Grabovica nije dobila publicitet koji bi trebala dobiti.
Posmrtni ostaci mnogih žrtava još uvijek nisu pronađeni, a najmlađa žrtva je bila Mladenka Zadro, koja je imala četiri godine, dok je najstarija žrtva bio djed Marko Marić, koji je na dan pogibije imao 87 godina. Na domaćim sudovima osuđeno je sveukupno pet osoba. Mustafa Hota osuđen je na devet godina zatvora, Enes Šakrak na deset godina zatvora, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina zatvora. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju za slučaj „Grabovica“ pravomoćno je oslobodio načelnika Glavnog štaba Vrhovne komande Armije RBiH Sefera Halilovića jer nije mogao dokazati njegovu krivicu za ovaj masakr. Neutvrđivanje komandne odgovornosti svim ljudima, a posebno porodicama žrtava, ostavlja osjećaj nedovršene pravde koja u Bosni i Hercegovini nije tako rijetka.
Ipak, onaj dio Bosne i Hercegovine koji radi na izgradnji kulture sjećanja je aktivan i željan razgovora o našoj prošlosti na kolektivnoj razini. Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) igraju veoma važnu ulogu u plasiranju ovog procesa na makronivo bosanskohercegovačkog društva s nižih nivoa na kojima se sada nalazi. Obrazovanje novih generacija jedini je put kojim se može uspostaviti solidarno društvo i toga su svjesni mladi aktivisti YIHR-a i sličnih organizacija.
S istoka Bosne i Hercegovine, grada koji je prošao sve moguće strahote rata koje je bilo moguće proći, također dolaze napori za izgradnju kulture sjećanja. Memorijalni centar Srebrenica je prije par godina uvrstio masakr u Grabovici u Dane sjećanja Memorijalnog centra, čime se na oficijelni način pokazuje empatija na djelu iz Potočara prema ovom hercegovačkom selu.
Suočavanje s prošlošću jest i treba biti imperativ Bosne i Hercegovine prvenstveno zbog kreiranja pravde i ljudskog dostojanstva. Priznanje patnje kroz koju su prošle sve žrtve rata devedesetih može dovesti do izgradnje zdravog identiteta kako na individualnom tako i na kolektivnom nivou.
To nije samo pitanje etike, nego temeljni uslov za mir i prosperitet, tj. put koji nema alternativni pravac. Činjenica je da je izgradnja takvog društva težak i dugotrajan proces, ali je isto tako potreban kako bi se zatvorio krug sukoba, nepovjerenja i nacionalnih previranja. U suprotnom, možemo ovako još 30 godina ukrug.
