Haške presude i medijski ratovi

Piše: Nidžara Ahmetašević

Dugo smo čekali, i napokon smo čuli osuđujuću presudu i za Radovana Karadžića (40 godina) i za Ratka Mladića (doživotna). Dugo, predugo za neke, ali napokon je tu i oni su proglašeni krivim.

Ova presuda je osuda zlodjela osmišljenih u glavama ove dvojice monstruma, ali i svih onih koji su s njima učestvovali u “udruženom zločinačkom poduhvatu”, što nisu samo oni čija imena su navedena u presudama, nego i brojni drugi koji su sudjelovali u osmišljavanju zločina, širenju propagande mržnje, podržavali ih i provodili njihove politike.

Presuda bi trebala biti i poruka za budućnost, da zločini takve vrste ne mogu i neće proći nekažnjeno. Pravda dođe, kakva-takva, kad-tad, ali dođe. Mi sada moramo da nađemo način da živimo sa takvom presudom i takvom pravdom. I moramo pronaći način kako da pričamo o onom što smo proživjeli proteklih skoro 30 godina, sa nadom da smo naučili neku lekciju. Kultura sjećanja je proces koji se gradi, a odavno je bilo vrijeme da počnemo. Sada je kranji čas za to.

Sudeći po medijskim natpisima u regiji, naučili smo malo. Senzacionalizam je ponovo nadvladao sve drugo, i sa naslovnica štampanih medija, sa portala i ekrana, zasipaju nas podsjetnici na mržnju i strah.

Umjesto da traže način na koji “prevesti” ono što je ova presuda donosi, veliki broj regionalnih medija, samo je ukazivao na ono što je mržnja i budio nelagodu koja ionako nam stalno diše za vratom.

Tokom čitanja sažetka presude, sudija u Haagu je nekoliko puta spomenuo Mladićeve manipulacije medijima. Već smo trebali naučiti do sada kako katastrofalne posljedice imaju medijske manipulacije i propaganda mržnje, ali nekako nikako da naučimo kako da pružimo otpor tome.

Samo jedan od primjera su natpisi u brojnim medijima o tome kako navodno Srbi u BiH slave Mladića kao heroja. Sigurno ima takvih ljudi. Ali taj stepen generalizacije je opasan i lažan. I vrlo je lako razbiti tu laž. Samo pogledajmo oko sebe. Nema masovnih izljeva podrške za Mladića, nije ga bilo ni za Karadžića, niti će biti. Pojedinci kao papagaji ponavljaju parole koje su čuli tokom proteklih 20 i nešto godina o njemu i junaštvu i ratu, a često se čini da ni sami ne vjeruju u to što govore. Istovremeno, tek rijetki mediji su se potrudili da nađu one koji osuđuju njegova zlodjela, ili koji njega i njegove sljedbenike ne doživljavaju kao heroje. A puno ih je.

Političari se igraju, kao i obično, istim tim parolama, ali mediji umjesto da prilaze obazrivo takvim izjavama, ih prenose kao neupitne, i ustvari se ne bave novinarstvom nego propagiranjem.

Mediji u Bosni i Hercegovini su nekada, a u ovim prilika se to dobro vidi, mnogo bliži onima na vlasti nego građanima, javnosti, čiji interes bi im trebao biti osnovna vodilja u radu. Izvještaji koje možemo pratiti nekada izgledaju kao da su ih pisali ljudi koji nikada nisu izašli na ulicu bilo kojeg grada ili mjesta u BiH, kao da nikada nisu upoznali nijednog stanovnika ove zemlje, još manje počeli neku vrstu razgovora.

Ostaje nam da sada nađemo način da živimo nakon presuda. Ovakvi mediji kakve imamo trenutno nam neće pomoći da kreiramo društvo u kojem će taj život biti možda ne lagan, ali barem pristojan. Ili moramo naučiti kako da se branimo od medijskoj zla posijanog tokom rata, koje nikako da iskorijenimo.