Haustorče ili mahalac?

Haustorče

Biti protjeran, ili kako to neki u mom slučaju nepravilno zovu „izbjeglica“, u svom gradu je dovoljno stresno iskustvo bez daljnjeg dijeljenja na „naše“, „njihove“, „moje“ i „tvoje“.
Međutim, tih ratnih godina saznao  sam za još jednu podjelu, do tada za mene nepoznatu.

Od momenta kada sam protjeran iz svoga doma na Grbavici zajedno sa roditeljima i nanom bio sam „svugdje pomalo“.
Većinom smo boravili kod rodbine koja nam je svesrdno pomagala da se smjestimo, da jedemo, da imamo šta obući, jer smo izašli iz kuće u onom što smo trenutno imali sa sobom i par albuma sa fotografijama.
Majka je smatrala da svoj dom nosimo sa fotografijama.
Gdje smo sretni, zadovoljni i sigurni. Na neki način bila je u pravu.
Prva noć izvan mog doma mi je pala najteže, iako sam bio sretan što smo izašli iz naselja koje je bilo pod okupacijom, jer je to značilo da napuštamo sve što smo imali.
„Živa glava moja draga ženo vam je bitnija od bilo čega“, tješila je moju majku komšinica u zgradi naše dajidžince, teta Bahra, krišom gledajući u mom pravcu dok je pričala sve tiše, valjda da je ne čujem.
Govorila je to na način da ni ona sama nije ubjeđena u to što govori.
„Ne brinite teta Bahro, preživio sam ja i gore“, uvijek bih joj htio odgovoriti, ali nisam.
I već sam odrastao, teta Bahro.
Preko noći. Ali jesam. I razumijem. Razumijem šaptanja, već sam navikao na njih u dugim noćima kada su vrata naše zgrade i našeg stana morala biti otvorena. Tako su tražili.
„Nek je živa glava“ je nekako bila tokom i poslije rata izreka koja je trebala da olakša tvom sagovorniku situaciju u kojoj se nalazi. U mirnodopskom periodu kada neko ostane bez posla, bez kredita u banci, bez novčanika, bez žene.
U našem slučaju bez doma.
Prvi dan našeg „izbjeglištva“ u kako kažu neobično mirnom julskom danu, bez granatiranja i pucnjave, pojavili smo se ispred zgrade naše dajidžince.
Zbunjeni, umorni, dezorjentirani, pomješanih osjećanja, sretni što smo došli.
Ispred je sjedila teta Bahra, vidjevši nas sa rancima i torbama, ostacima naših života, pušeći smotanu cigaru i kroz oblak dima prokomentarisala „Kako bi na planini?“
Kasnije, kada je saznala odakle smo i kako smo došli, izvinjavala se danima.
Tako je moj stari danima tješio i uvjeravao da joj nije niko zamjerio, nije znala i to je to, dok je ona nemoćno širila ruke i svaku rečenicu počinjala sa „a nisam znala“.
„Nije niko“ završavao bi stari priču.
Pokušavala je da nekako popravi atmosferu kada bi pola ulaza sišlo u podrum zbog granatiranja.
Nevješto bi „izgorila“ u želji da popravi utisak od prvog dana.
„Čim ovo stane malo, ovih dana idemo na ćevape“
Čuo sam priče da su neki u ratu jeli meso i da ga je bilo.
Ja ga nisam vidio ni tad ni do kraja rata.
Družio sam se sa svojim novim prijateljima po haustorima i podrumima, ponekad bi otišli do bolničarke Elme koja bi nam davala neraspakovane šprice koje su nam koristile kao prskači pištolji, napunjeni tehnološkom vodom.
Rijetko smo izlazili napolje, naselje je bilo relativno blizu prve linije, pa smo uskladili svoje igre u sigurnost haustora, podruma ili iza vreća ratne ambulante.

Mahalac

Krajem 1992, u decembru bilo je vrijeme da idemo dalje.
Na Vratnik, u kuću nanine rodice koja je bila u Njemačkoj.
Sad sam već bio iskusni nomad, koji je navikao da se seli iz naselja u naselje, iz mahale u mahalu.
I nije to bilo kao što su neki govorili (opet pogrešno) „tamo se manje puca“…
Ako je naselje ili mahala bila u Sarajevu, isto se pucalo, ako si bio Sarajlija imao si iste šanse da pogineš.
Tad sam saznao da u životu ništa ne moraš, osim umrijeti.
I ići po vodu.
Kao da je lakše bilo stradati od vrelog čelika nego od žeđi ili gladi. Dolazimo ispred kapije našeg novog, znamo, privremenog doma, za kojeg opet ne znamo do kada.
Kad sam vidio kuću u kojoj trebam živjeti, prvi put u životu saznao sam značenje riječi „depresija“.
Stara je dan prije nego što ću doći stavila i zavjese da ublaži izgled stare čerpičare kroz koju bi metak prošao kao kroz papir.
Ipak, jedna od rijetkih kuća koja je imala moderne i za čudo čitave prozore.
Dočekala nas je kuja Goldi, mješavina škotskog ovčara i neke vratničke lutalice, koja je ostala da čuva ono što je ostalo od kuće u kojoj ćemo izgleda živjeti. Tu sam upoznao novu raju.
„E nek je i nama haustorče došlo“ pružajući mi ruku govori, kasnije jedan od mojih najboljih prijatelja, Amar. Vidjevši moj izraz lica, požurio je da objasni : „Ma znaš ono, zgrade pa haustor, haustorče, ma bolan, nije bitno to hajde da upoznaš raju“  uz širok osmjeh potapša me po ramenu.
Druženja u mahali nisu se razlikovala od onih u zgradama, osim što sam bio više napolju nego u podrumu.
Simpatije, stidljivi pogledi, pisanje pjesama.
Prvo repanje ispred svoje raje, prvi ritam udaranja u prazan kanister.
Okupljali smo se ispred trafo stanice ispred Doma kuluture. Ako zapuca, prva magaza bila je i sklonište.
U pauzama između granatiranja, zimi nam je blagi pad prema glavnoj cesti bio izvrstan teren za spuštanje sankama, skijama, kartonima skoro do Kovača, ako se ne znaš zaustaviti.
Ljeti košarka ispred trafo stanice na kojoj je visila košarkaška tabla koja se ljuljala na svaki dodir vjetra, a opasno prijetila da padne nakon svakog dodira lopte.
Nakon nešto više od godinu dana dolazi vrijeme da idemo dalje, vraćamo se u grad, kuća više nije bila uslovna za život i sljedeća zima bi, pored granata, bila možda i opasnija za nas.
Stari je uspio da organizuje prevoz i par litara benzina koji su bili  dovoljni da opet pakujemo stvari.
Ispred zgrade me dočekao drug Amir. Ugledavši me razvuče osmjeh, pokaza glavom prema meni i reče „ E ba raja, vratio nam se mahalac“
Nasmijah se i samo slegnuh ramenima.

Mahir Džonlić rođen je u Sarajevu 1979. godine. Ljubitelj knjiga, pisanja i umjetnosti. Od 1993. godine pa do danas najveća ljubav mu je rep muzika. Antifašista. Volonter.