Eldar Jahić
Tokom rata u Bosni i Hercegovini nestalo je oko 35 hiljada osoba, od kojih su većina bili civili ili vojnici koji su stradali nakon zarobljavanja kao žrtve ratnih zločina. Od kraja rata institucije BiH uspjele su pronaći i identificirati blizu 28 hiljada osoba pružajući porodicama odgovore o okolnostima nestanka, uzroku smrti i mjestu ukopa njihovog srodnika te prepuštajući pravosuđu da procesuira odgovorne za njihov nestanak i nasilnu smrt. Bez obzira na rezultat od 80 posto pronađenih i identificiranih, prema podacima Instituta za nestale osobe na teritoriji BiH još uvijek se traga za oko sedam hiljada osoba. Porodice ne mogu pronaći svoj smiraj sve dok smiraj ne pronađu posmrtni ostaci njihovih srodnika rasuti po masovnim grobnicama širom zemlje. I dok porodice polako gube nadu zarobljene između iščekivanja i stvarnosti, institucije zadužene za traženje nestalih sve teže dolaze do informacija koje bi ih dovele do lokacija masovnih grobnica.
Svjedoka je svakim danom sve manje ili su nedostupni institucijama BIH, njihove informacije su često namjerno ili nenamjerno pogrešne, materijalna dokumentacija nedostupna, a institucije troše stotine hiljada maraka provjeravajući svaki trag.
Bez obzira na prednosti Zakona o nestalim osobama, koji predstavlja jedan od prvih takve vrste u svijetu, on sadrži određena ograničenja koja onemogućavaju efikasnije traženje nestalih. Prije svega mislim na „skromna“ ovlaštenja data istražiteljima Instituta koji rade na traženju nestalih osoba. Naime, u nedostatku širih ovlaštenja (policijskih i sl.), istražitelji se, u razgovoru s potencijalnim svjedocima, moraju oslanjati na njihovu dobru volju i spremnost na saradnju jer takvi svjedoci, bez obzira na to koliko važne informacije posjedovali, nemaju nikakvu obavezu niti zakonsku dužnost da svoja saznanja podijele s istražiteljima Instituta. Pritom se uglavnom radi o bageristima, vozačima kamiona, direktnim izvršiocima ili drugim osobama koje su na različite načine bile uključene u zločin i koje izbjegavaju svaki razgovor o tim događajima. Rijetko se dešavalo da je masovna grobnica pronađena zahvaljujući svjedoku koji je vođen ljudskim motivima dobrovoljno pristupio institucijama s namjerom da pomogne.
Drugo ograničenje koje prepoznajem kao prepreku u efikasnijem traganju za nestalim osobama je član 231.a) Krivičnog zakona BiH, a koji glasi: Ko zna mjesto gdje se nalazi masovna grobnica, pa to ne prijavi, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine,a čijom inkriminacijom je ograničen prostor za postupanje ovlaštenih službenih osoba SIPA-e i Tužilaštva BiH. Iako je zakonodavac imao najbolju namjeru, a to je da podstakne veći broj svjedoka na prijavljivanje masovnih grobnica, u praksi se to pokazalo kao problematično. S jedne strane, nije zabilježen nijedan slučaj da je neko osuđen za ovo krivično djelo jer je veoma teško dokazati nečije „znanje“ a da pritom nije saučesnik u samom ratnom zločinu, dok s druge strane navedena inkriminacija spriječava ovlaštene službene osobe policijskih agencija i Tužilaštva da ostvaruju kontakt s osobama koje bi uz određenu novčanu naknadu pomogle u otkrivanju masovnih grobnica. Samim tim ove institucije nemaju predviđen fond za nagrade u svom budžetu za ovakve svjedoke/saradnike, dok druge institucije ili pojedinci koji nude novčanu nagradu formalno-pravno sklapaju sporazum sa „izvršiocem“ navedenog krivičnog djela.
Međutim, i pored ovih ograničenja postoji prostor za unapređenje procesa traženja nestalih. Preostalo vrijeme moramo iskoristiti da resurse usmjerimo u pravcu otkrivanja istine i pronalaska sedam hiljada osoba. S tim ciljem moramo se vratiti na početak i posvetiti – ANALITICI. Za svaku nestalu osobu moramo utvrditi tačan/približan datum nestanka, odnosno okolnosti pod kojima je posljednji put viđena, i tu je pomoć porodica neprocjenjiva. Obično su porodice te koje su posljednji put vidjele svoje bližnje i imaju veoma korisna saznanja. Nakon toga moguće je grupisati nestale osobe prema području, datumu, okolnostima pod kojim su „nestali“, kao i drugim kriterijima od značaja za njihovo traženje (spol, dob, svojstvo itd.). Otvaranjem ratnih arhiva i analizom sudskih presuda moguće je utvrditi okolnosti koje su prethodile nestanku ovih osoba. Osim toga, neophodno je utvrditi okolnosti i datum nestanka osoba sa istog područja koje su u međuvremenu pronađene i identificirane. Ove informacije će pomoći u utvrđivanju modusaoperandi, odnosno korištenja određenog obrasca na određenom području. U praksi se često dešavalo da smo masovne grobnice pronalazili u „blizini“ ranije ekshumiranih grobnica vezanih za isto područje i vremenski period. Tek tada možemo analizirati i odrediti svojstvo i ulogu osoba koje bi morale „znati“ lokacije masovne grobnice i prema tome planirati saslušanja svjedoka. Pritom moramo pripremiti i prilikom saslušanja koristiti materijalnu dokumentaciju za kritični period (ratni raspored, radni nalog za vozilo/mašinu, trebovanje goriva i sl.).
Eldar Jahić, istražitelj Tužilaštva BiH, diplomirani kriminolog i magistar pravnih nauka. Radio je kao voditelj različitih projekata iz oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću u Istraživačko-dokumentacionom centru u Sarajevu. Od 2010. godine zaposlen je u Tužilaštvu BiH, gdje je radio na poslovima analitičara a zatim i istražitelja u Odjelu za ratne zločine. Više godina radio je na istragama ratnih zločina i pronalasku grobnica na području Prijedora, dok posljednjih pet godina radi na istragama događaja i procesuiranju odgovornih za genocid u Srebrenici. Radeći na ekshumacijama masovnih grobnica kao ovlašteno lice Tužilaštva BiH, pomogao je u pronalasku više grobnica i ekshumaciji i identifikaciji nekoliko stotina osoba. Među grobnicama na kojima je radio između ostalih su Tomašica i Jakarina kosa u Prijedoru, a Branjevo i Kozluk na području Zvornika, gdje su ekshumirane žrtve iz Srebrenice ubijene u julu 1995. godine.
_______________________________________________________
Članak je objavljen u regionalnom časopisu Balkan.Perspectives broj 12.
Časopis možete pročitati na linku: https://dwp-balkan.org/bh/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
