Jer, sve je baš onako kako joj je On govorio

Majka je opet na moru. Ovaj put za nijansu blažeg osmijeha koji je od njenih jagodica nekada pravio čudesan prizor. Preko telefona zvuči bezbrižno, kaže da rata neće biti. Svi pokušaji da se uvjeri u suprotno pojačavaju njenu istrajnost da ostane pri svome. I slušalica postaje tvrdoglava od boje njenog glasa. Jasno je vidi kako gleda u dva otoka i jedno poluostrvo u daljini. Na najdaljem se, koliko juče, dobrim dvogledom mogao primje­titi graničar. Koji dan poslije jedva je prošla barikade, izmiješanost uniformi, provjere. Bila je začuđena kada je došla kući.

Potpuni neznanac, Crnogorac, ispričaće joj šta je bilo sa onim što je majčin pogled obuhvatao dok je u telefonsku sluša­licu tvrdila da je rat apsurd. Bilo je to nekoliko mjeseci kasnije. Stajao je naslonjen na šank i rekao da priča o sramoti. O pljački i razaranju koje su činili njegovi sunarodnjaci. Idilično brdo ispod magi­strale s autentičnim starim seocetom na pola puta do mora, bilo je opustošeno. Crnogorac će vjerno opisati pogled s placa koji je otac jedne godine, nakon višenoćnih razgovora sa njenom majkom, odlučio da kupi.

Rat je bio napolju dok je Crnogorac pričao o brdu s kojeg se ona toliko puta, trčeći vijugavim putem kroz selo, bez daha spuštala do mora. Često bi je gazda Marko i njegova žena Anka zaustav­ljali u svojoj konobi. „Šta je s ljudima iz sela?” pita ga. Podra­zumjevala je da sve mora da čuje tu, u toj mračnoj izbi, gdje je trebalo da preživi. Gašenje jedinog smislenog medija u gradu, natjeraće je da napravi distancu od svoje profesije i konobariše. Nekoliko mjeseci rada u tom ne­kada čuvenom lokalu, učiniće da će joj trebati godine da nogom ponovo kroči na to mjesto. Mještane sela nisu zatekli, kaže. Opisuje joj s nepogrješivom tačnošću gdje se nalazila čija kuća, vikendica, kamp-kućica ili roditeljski rogobatni kontejner.

      Spremaju se da pođu. Ona gleda nepregledno prostranstvo mora i gazda Marka, koji zakriljuje kadar. Ostarjelom podlak­ticom briše suze koje frcaju iz njegovih očiju. Svaki rastanak od njenog oca prolazi tako. Marko govori: „Ne bih ga ovoliko volio ni da mi je brat rođeni.” Ona se ne sjeća da je očev brat ikada izgledao kao on u tim trenucima. Tek nakon rata će saznati. U velikom gradu na moru prvi je umro Marko. Ubrzo za njim i njegova Anka. Kažu da joj je do kraja govorio: „A ti, Ane, shvati da je žena ka’ vrag.” Odgovarala mu je uvijek isto, da joj je baš njega neki vrag i donio. Čovjek koji je bio otac prekrasnih blizanaca, ubijen je već po­četkom rata nadomak Sarajeva. Pronaći će ga tek godinama poslije. Ugniježden koji metar ispod placa njenih roditelja, Nijaz bi sam sebe buč­no psovao dok je macolom razbijao ogromne stijene. Njen otac će pola u šali, a pola u zbilji, začikivati gazda Marka da im nije prodao zemlju, već kamen. Nijaz bi obično brondao kako ga je sam šejtan zaustavio na parkingu pored magistrale kada je izašao iz automobila da pro­tegne noge. Otuda je ugledao njenog oca i upitao ga šta radi tamo dolje. Poslije će priznati da se odmah zaljubio u veličan­stveni pogled.

     Crnogorac je pio. Gledao ju je u oči i ponavljao da će stid što je očima gledao i u zemlju ponijeti. Pita ga šta je s rogačem na plaži. Jedan dio pje­ščane plaže gdje su se skupljali odrasli natkrivalo je ogromno drvo rogača, praveći blagodetnu hladovinu. Nadomak roga­ča, na samoj obali mora, nalazio se izvor slatke pitke vode po kojem je mjesto i dobilo ime. Tu su se obično hladile lubenice, pivo, sokovi i još štošta. Njene oči se ljeskaju poput izvora. Prenuće se kad ponovo začuje glas. Koji turobno kaže da rogača više nema, a i da je većina kuća spalje­na, uništena. Taj opori glas zamjenjuje drugi, sestrin, koja noseći sina u naručju pjeva: „Vozovi, vlakovi, k'o naši miješani brakovi.” Nikada do tada nije čula tu pjesmu i smije se dok posmatra kako se dvije glave uokvirene gustom crnom kosom pomaljaju iza okuke produžavajući ka plaži. Vedran ima tek petnaest mjeseci, trči po molu i zove An­tuna bez slova „n.” Kupa se i pliva dok Antun malo kasnije na terasi svoje „kafane,” koja se sastojala od njegovog starog frižidera i ponekog rasklimanog stola na terasi, u čudu gleda u malog i govori mu: „Ti bo­gami već propliva, a?” Otac za to vrijeme sadi ruzmarin, smokvu, breskvu… Uskoro su okruženi botaničkom baštom.

      Crnogorac joj priča kako je izgledao njen televizor, frižider, šporet, gdje su bili postavljeni ležajevi. I kako se sve grabilo. Kaže da joj nije stalo. „Taj dio brda gdje su bili tvoji je najljepši”, kaže joj. Kako ne bi znala. Crnogorac dodaje: „Zbog pogleda.”

      Ne zna o čemu se radi. Naočiti kaže da je iz Mostara, da je general, te da trenutno službuje u gradu ispod Srđa. Zato je i zainteresovan za taj kraj. Odsustvo čvrstine u rukovanju neznan­ca čini je sumnjičavom. Ljuta je na još uvijek izvajane jagodice majke i popustljivost oca. Prerano odlikovani general tek nešto stariji od nje kaže: „Vi ste naravno svjesni da dolje više niste dobrodošli. Nikad! Niko vas tamo više ne želi, niti hoće. Ali kao moji gosti, moći ćete da svratite bar ponekad.” Otac je mirno gledao u nadmene epolete koje su pokušavale da zastraše. Na licu mu se nije moglo pročitati ništa. Dugo ga posmatra.

Otac je na vratima, ona izviruje iza njegovih leđa. Vidi uplaka­ne komšije. Čika Šimu, teta Ankicu… Blijede, isprepa­dane. Gluho je doba noći, probudilo ih je kucanje, jer struje u tom ratnom periodu nema. Dok se posmatraju kroz koprene suza, čika Šimo grli njenog oca i ponavlja : „Budimo ljudi, budimo ljudi… ” Bio je to njihov posljednji zagrljaj. Sljedeće noći, s porodicom na vratima stoji Lovro, njen
nastavnik likovnog iz osnovne škole, pristigao nekad davno s
Brača. Iz noći u noć blijede sjenke pratile su trag svijeće iza njiho­vog prozora. A onda jednog dana povisila je ton, dok su joj cijevi pušaka bile suvi­še blizu, a ona pokušavala da ućutka staricu koja je jednako vrištala… Kada je poslije pokušavala da vrati dio proživljenog u sjećanje, slike su se mutile. Plač komšinice, pusta ulica iznad koje u tim momentima ne lete ni ptice, okamenjeni očev po­gled, sve bi se uskomešalo negdje u njenoj nutrini, a potom bi slika koja bi se nametala kao sjećanje tako naglo čilila, pa je ona hvatala samo fragmente. Neizrecivo duboka očinska briga uti­snula se u nju utoliko izraženije što je njegova ćutnja poslije svega bila veća, pa su samo oči svjedočile o onome što je pro­življavao. Majci su se strah, a potom olakšanje preklo­pili i izazvali bujicu riječi, dok je otac svu buru prenio negdje duboko u sebe. Gotovo bez vanjskih svjedoka na licu. Naoružani su prvi otišli s komšijskog praga.

Ponovo traži očev pogled. Čini joj se da on čak sažaljivo posmatra generala-stožernika, koji se iz petnih žila trudi da se postavi tačno na put onoj zraci sunca koja se pruža tako dovitljivo da svako malo zaigra na očevom licu. Takav je njen otac, oduvijek mu je bilo žao loših ljudi. Smatrao je da je nedostatak dobrote i poštenja kao neka užasna bolest koja čovjeka nagriza iznutra.

Čula je samo jednom, slučajno. Priču je davno ispričao nje­gov kolega. Ona je tad djevojčica koju spremaju u školu, ali pamti. Otac je mlad, upravlja Domom za ratnu siročad. Zovu ga na raport. Usudio se kako mu spočitavaju, da u Dom primi ustašku djecu. On samo mirno kaže da djeca ne mogu snositi krivicu ni odgovornost za grijehe svojih roditelja. Ne popušta u svojoj nakani, ni po cijenu otkaza ili krivične odgovornosti. Djeca na koncu ostaju u Domu. Gotovo niko u Domu nije znao da je tadašnji upravnik bje­žeći pred ustašama u ratu, promrzao u snijegu. Promrzline na nogama zacjeljivale su sporo. Nakon što su kupili plac na moru, otac bi se svako jutro spuštao s brda do mora i dugo gazio po vodi. Ljekovitost vode mu je kako je govorio, vraćala život u noge.

Ali, posao je sklopljen. Visoke jagodice odlučile su da se za cije­nu netom prodate nekretnine izlije skromna grobnica. Ne tre­ba opterećivati potomstvo u suludim i nesigurnim vremenima, kad ljudi umiru kao pokošeni, ustvrdila je majka. Na kojoj se jasno vidi umor. Grobnica za uspomene.

      Parkirala je automobil i izašla. Toliko puta ranije to su u pra­skozorje činili vozači autobusa, koji su obično, na velikom parkingu iznad brda, piljili u tamu i po nekoliko puta je pitali da li je sigurna da baš tu silazi. Činilo se da na kilometre okolo nema žive duše, jedino je u daljini svjetlucalo more. A ona bi se obično u tri skoka spuštala do svojih, okružena pojem zrika­vaca i dahom dragih spavača na brdu. I naravno, neizbježnim hrkanjem pojedinih. Ovaj put sunce je blještalo, ostrva su bila na svom mjestu. Pogled je vrludao niže i niže. Uvijek je ovako, mislila je. Moraće objasniti ocu, on ne bi mogao podnijeti ovaj pogled. Ali kad mu objasni, razumjeće. Jer, sve je baš onako kako joj je on govorio.

Vratila se u automobil i nastavila put.

Piše: Radmila Karlaš, novinarka i književnica