Kada bi zidovi mogli govoriti

Putujući vozom iz Banjaluke u Doboj, kada voz stane na željezničkoj stanici Mlinska rijeka, u mjestu Gornja Jošavka, iza stanice na brdašcetu udaljenom stotinjak metara od stanice, stoji mala roze kuća. Kao dijete, kada stane voz na toj stanici, pamtim mamu ili tatu kako proviruju kroz prozor kupea prema roze kućici tražeći nekog pogledom. Znala sam da u toj kući žive naši rođaci, a na moje pitanje šta gledaju, govorili bi da gledaju ima li ujne Sofije, kojoj sada ne pamtim lik. Pamtim njene kćeri koje su uvijek bile nasmijane i svaki put kada bismo se sreli u vozu, imale su nešto slatko da mi daju. U tom uzrastu, stajanje na toj stanici mi je bio znak da ćemo skoro ući u tunel a kada izađemo iz njega voz će stati na stanici na kojoj izlazimo i idemo babi i djedu.

Roze kućica je kuća ujaka i ujne mog oca, Danila i Sofije Vuković. Za mene je ta kuća uvijek bila zanimljiva zbog boje njene fasade, neobične za kuće u selima tada odraslim ljudima zbog događaja koji se zbio aprila 1942. godine. U toj kući svoje posljednje dane proveo je narodni heroj dr Mladen Stojanović. Kada je dr Mladen ranjen, ležao je sa ostalim ranjenicima u bolnici u Gornjoj Jošavci, a zatim je prenesen u kuću Danila i Sofije Vuković.

Priča o tome mi je postala jasnija kada sam u osnovnoj školi na času istorije učila o Drugom svjetskom ratu. Tu i tamo, kada bi se otvorila neka tema koja se tiče dr Mladena Stojanovića, ja bih ispričala nekom od svojih vršnjaka da je u kući teta Sofije (čika Danilo je umro još prije mog rođenja) boravio narodni heroj, te i da je u toj kući sniman film (to je bila druga „zanimljivost“ na pomen te kuće). Nije to nama klincima nešto značilo, tek smo bili izašli iz posljednjeg rata, nama bližeg, te je nama rat bio nešto kao „normalno“, nekakva svakodnevnica, nešto što je bilo ili još jeste, jer djeca ne poznaju koncept vremena. I inače, tema Drugog svjetskog rata devedesetih godina prošlog vijeka, bila je skoro zaboravljena zbog rata devedesetih.

 Krajem mog srednjoškolskog školovanja, jednog dana sjedeći u školskim klupama, troje mojih prijatelja i ja smo neobavezno ćaskali. Ne znam zašto, ispričala sam priču o teta Sofiji i roze kući i dr Mladenu Stojanoviću, i o filmu. Marko, moj najbolji drug iz srednje škole koji je sjedio u klupi iza mene, rodom iz Kneževa, imao je pradjedu u partizanima. Njegov pradjeda Pantelija je bio u pratnji dr Mladena Stojanovića i ubijen je u Gornjoj Jošavci od strane četnika. I Marko i ja smo bili začuđeni što smo nekim dalekim događajem koji se nas ni ne tiče, na neki način povezani. Markova baka nikada nije znala gdje joj je otac ubijen, želja joj je bila da sazna bar u kojem pravcu su ga odveli i ubili, da ode u tu šumu, pretpostavka je da je ubijen u nekoj od okolnih šuma oko kuće teta Sofije, i zapali mu svijeću. Grob nema, jer tijelo nikada nisu pronašli i to bi bilo najbliže gdje bi Markova baka mogla da zamisli da su negdje u toj zemlji kosti njenog oca. Marko i ja smo planirali da odemo do teta Sofije, jer možda je ona znala nešto više o tome. Pričali smo kako ćemo ići vozom i izaći ćemo na stanici Mlinska rijeka i naći ćemo mjesto gdje je ubijen njegov pradjed. I teta Sofija će se sigurno sjetiti Markovog pradjeda i sigurno će znati otprilike gdje je mogao biti ubijen i ispričaće nam neke priče koje će Markovoj baki oživjeti sjećanje na njenog oca.

Nikada nismo otišli, nakon srednje škole lagano smo se udaljili, kako to inače bude, u međuvremenu i teta Sofija je umrla, a Markova baka i danas ne zna gdje njen otac počiva. Često mi bude žao zato što nismo otišli. Što nismo ni pokušali da saznamo da li teta Sofija zna išta o partizanu Panteliji iz Kneževa. Sigurna sam da su je mnogi pitali za dr Mladena Stojanovića, a možda niko za neznane junake koji su stradali zajedno s njim.

Jelena Jevđenić, urednica na Impuls portalu iz Banja Luke