Kolektivitet kao mamac za etnonacionalističke retorike

Kada se spomene kolektivitet ili kolektivni identitet, najčešće se pomisli na nešto pozitivno, što ujedinjuje i čini da smo svi skupa na jednom prostoru. Prema službenom rječniku, kolektivitet je organizirana društvena skupina međusobno povezanih pojedinaca radi zadovoljenja pojedinačnih ili skupnih potreba. Međutim, u BiH kolektivni identitet predstavlja skupinu kojoj je cilj razlikovanje od drugih skupina. U bh. društvu kolektivni identiteti se koriste radi razdvajanja ljudi i stvaranja čopora skupljača moći i etnonacionacionalnih manipulatora. Ako nisi u čoporu, odbačen si i u jednu ruku, profesionalno osakaćen.

Svi smo ponekad vapili za kolektivitetom i nasjedali na prepreke koje su nam nuđene, poput želje za pripadanjem većoj skupini ljudi što u konačnici, stvara kompromis kod ljudi i potiskivanje mišljenja koja se razlikuju od mišljenja mase. Od najranijih školskih dana stvarana nam je želja za kolektivnim identitetom na satovima onih predmeta koji su kreirani pod tutorstvom političkih elita s ciljem uspostavljanja podjela i stereotipa prema drugačijem, predmeta kao što su povijest, jezik i vjeronauk. Odrastajući na ovaj način bilo nam je logično da ćemo uvijek pripadati nekom kolektivu i da je “normalno” da tražimo onaj gdje je naša etnička većina. No, je li poenta današnjeg kolektiva u postepenom smanjivanju važnosti pojedinca? Čini se da najšire raspršene kolektivne grupe ljudi, poput stranaka, vjerskih institucija i elitnih klasa, koje nažalost, još uvijek postoje, imaju najveće konce u rukama i koriste ideju kolektiviteta za nemoralne i neetične ciljeve.

Vidjevši nedavno video u kojem jedna djevojčica pjeva u predstavi “da više rata ne bude” pomislila sam da su najranjivije buduće žrtve sistema – oni najmlađi. Zašto se to pjeva i kome se pjeva? Jesu li mlađi naraštaji instrument za širenje ideja u kulturnim programima ili proslavama? Zašto stariji ne šire poruke mira za budućnost, nego se koriste djeca za podsjećanje o prošlim događajima? Nikada mi neće biti jasno. Ali, kada se ovo uzme u kontekst kolektivnog identiteta i ratne prošlosti, onda je očita poruka koja se željela poslati. Manipulacija emocijama najintenzivnija je u trenucima kada je potrebno gajiti patriotska osjećanja, točnije u kriznim situacijama, iako skoro polovina onih koji su direktno sudjelovali u ratu (45 posto) prema neslužbenim podacima još uvijek boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, što znači da postoji mali broj onih koji su se direktno suočili s prošlim događajima i koji mogu kritički razmišljati o mirovnim koracima bh. budućnosti. Na ovaj način se huška mlada generacija koja danas priča o tome hoće li ili neće ratovati ako dođe do rata, umjesto da priča o konkretnim mirovnim ciljevima ili barem o načinima putem kojih može uložiti u svoju svjetliju budućnost.

Jedna od najčešćih karakteristika ponašanja u kolektivu je zaštita “svojega”. Problem nastaje onda kada se odgaja masa koja želi pod svaku cijenu zaštititi “svoje” ne propitujući i ne razmišljajući kritički. Nažalost, takve zajednice najčešće se razviju u štovanje pogrešne ideologije koja mora okriviti “drugog” za opravdanje eventualnog budućeg nasilja. Na ovaj način djeluju pojedine navijačke skupine, političke stranke ili neke druge organizacije kojima nije cilj izgradnja mira, već imaju za cilj održavati stanje zamrznutog konflikta. Kada će se kolektivno razmišljanje preusmjeriti na izgradnju mirovnog identiteta gdje svaki građanin sudjeluje u aktivnoj borbi protiv fašizma, etnonacionalizma i ostalih vidova mržnje, teško je predvidjeti. Ratno stanje u Ukrajini podsjetilo je brojne građane u BiH da je za opstanak najvažnija solidarnost. No, za pružanje “prve pomoći” za mir ne smije krajnji povod biti rat, povod treba biti konzistentna borba za zdravim međuljudskim odnosima.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara