Kultura sjećanja: Odavanje počasti

Godinama kao mantru ponavljamo da država Bosna i Hercegovina nije ništa preduzela da smiri tenzije koje su dovele do sukoba devedesetih, da institucionalno pokrene proces suočavanja sa prošlošću, te da je zadnjih godina situacija teža nego neposredno nakon tragičnog sukoba u regionu, kako je sukob definisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu.[1] Svjesni smo toga da ne postoji politička volja da se zvanično radi na procesima izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću. Međutim, glavno je pitanje da li mi, narodi ove države, preispitujemo ono što nam ponavljaju kao apsolutnu istinu, da nismo mi, nego su oni drugi, krivi. Pitate li se nekada ko su ti drugi, ili, kao što su vam rekli, to su Srbi, Bošnjaci, Hrvati? Ljudi bez imena i prezimena. Pomislite li nekada da nije sve crno, niti je sve bijelo, da žrtve i dželati imaju različita lica i kriju se pod različitim maskama? Padne li vam nekada na pamet – slagali su nas? Moj narod nije apsolutna žrtva, niti je onaj drugi apsolutni krivac. Da li ste skupili hrabrosti i prvo gledajući se u ogledalo to priznali sebi, pa onda i svima drugima? Ako niste, kada ćete?

Čije su žrtve?

U Bosni i Hercegovini tokom rata bilo je oko 1350 logora i drugih zatočeničkih objekata, i to 656 zatočeničkih centara za Bošnjake, 523 za Srbe i 173 za Hrvate. Izvor za navedene podatke su spiskovi udruženja logoraša. Za kršenje međunarodnih normi prema civilima i ratnim zarobljenicima pred Haškim tribunalom, Sudom BiH i nižim sudovima u Bosni i Hercegovini utvrđena su imena i okolnosti u kojima je ubijeno oko 1000 zatočenika, te je kroz logore i druge zatočeničke centre prošlo oko 200 000 građana BiH, uglavnom civila.[2] Ko je kriv za ova i slična događanja za vrijeme rata? Da li je kriv samo jedan narod ili su svi krivi, ili su za ova događanja krivi ljudi sa tačnim imenom i prezimenom? Zajedničko ovim navedenim mjestima je što često predstavljaju neobilježena mjesta stradanja bez obzira na nacionalni predznak.

Jedno od takvih mjesta je objekat „Silos“ u Tarčinu, opština Hadžići, koji je prema presudi Suda BiH od maja 1992. do januara 1996. godine bio pretvoren u zatočenički objekat za civile i vojnike srpske i hrvatske nacionalnosti, pod nadležnošću Armije RBiH. Kroz ovaj zatočenički objekat prošlo je više stotina zatočenika, koji su bili podvrgnuti nehumanim uslovima, zlostavljanju, premlaćivanju, prisilnom premještanju i prisiljavanju na prinudni rad.[3] Da li je ovo nešto što želimo zaboraviti, mjesto o kojem postoji prećutna saglasnost da se ne razgovara? Da li smo sada, u miru, postali saučesnici ovih događanja, okrećući glavu od neobilježenih mjesta stradanja koja postoje u skoro svakoj lokalnoj zajednici u Bosni i Hercegovini?

Šta dalje?

Kultura sjećanja koja se razvija u bosanskohercegovačkom društvu kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtva, zanemarujući tugu i stradanje drugih. Sasvim je uočljivo da spomenici ne govore o stradanju drugih, te da se drugi pominju samo kao neprijatelji. U kulturi sjećanja koja je razvijena u bosanskohercegovačkom društvu ne govori se ni o zločinima koji su počinjeni. To se zaboravlja, a zaborav je od suštinske važnosti u procesu stvaranja nacije. Ono što se lako pamti je tuđa krivica i odgovornost, ali je jako teško sjećati se sopstvene.

Da postoje ljudi koji prkose nametnutoj isključivoj kulturi sjećanja u kojoj je dozvoljeno da se sjećaš samo svojih žrtva, pokazala nam je grupa mirovnih aktivista i ratnih veterana, bivših pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Jugoslavije (VJ) koji su zajedno sa bivšim zatočenicima i njihovim porodicama 27. januara 2022. godine prisustvovali 26. godišnjici zatvaranja logora „Silos“.[4] Zajedničkim odavanjem počasti žrtvama i pružanjem podrške bivšim zatočenicima pokazali su nam da postoje ljudi sa svih strana koji poštuju tuđu bol, priznaju je i pokušavaju da suosjećaju s njom. Pokazali su nam da pored kolektivnih istina svako od mjesta zatočenja u Bosni i Hercegovini, uključujući i „Silos“, ima svoju pojedinačnu istinu, koja i dalje stoji kao jedna od neobilježenih istina. Pokazali su nam da prihvatanjem tuđe boli, tuđih iskustava, trauma i gubitaka prihvatamo da su i drugi stradali. Zato, kad mogu ljudi koji su u ratu bili jedni nasuprot drugih prihvatiti bol drugog, možemo i mi.

Da bi došlo do istinskog suočavanja sa prošlošću i obeštećenja žrtava kako bi se uklonile posljedice zločina i spriječilo činjenje istih u budućnosti, potrebno je da uradimo sljedeće, a koristit ću se riječima Ivane Šojat iz knjige Jom Kippur: „Netko treba doći i reći: da, napravili smo to, to i to. Svi to trebaju reći, svi iz ovog balkanskog lonca za koji svi volimo reći da mu ne pripadamo. Sami smo se strpali u divljaštvo. Sami. Zato sami jedni drugima trebamo reći: oprostite. Ali ne zbog političke korektnosti, nego zato što je tako, zato što tako mislimo…“[5]

Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.