Moj put dovde

Kada me neko pita odakle si, samo se nasmijem i kažem trenutno mjesto u kojem živim, tako je lakše. Valjda mi je od malih nogu ušlo u glavu da se ne vezujem za gradove, samo za ljude, a bilo ih je puno i jednih i drugih.

Kada je počeo rat, ja sam imala 2 godine i trebalo bi da se ne sjećam puno stvari. Ali ja često u svojoj glavi imam neke slike, koje se stvore ni otkud i isto tako i odu.

Slika prva – Mama i djed piju kafu u kuhinji i razgovaraju kako o tati nema vijesti već par sedmica, sestra spava u sobi, a ja se igram oko stola, nesvjesna svega šta se oko mene dešava. U tom trenutku, neko lupa na vrata stana, ulazi tata, sav zamotan u zavojima i govori da je ranjen i da je sada dobro i da opet mora da ide…

Slika druga – Bombe, neprestano bombardovanje, zvuci sirene i skrivanje po stanu, pokušaj pronalaska sigurnog mjesta, odlasci u podrum.

Slika treća – Čekanje da prestane bombardovanje, izlazak ispred zgrade i igranje sa hulahopom i dijeljenje sa ostalom djecom, pokušaj normalnog djetinjstava…

… ko zna još koliko slika imam, a da ih nisam svjesna, odakle su i kako mi u sred ničega dođu…

Slike su sastavni dio mene, moje ličnosti. Tokom odrastanja izazivale su mi ljutnju, negodovanje, pa čak i sram, jer sam bila drugačija od društva, dobila sam i status izbjeglice, koji te obilježi za čitav život. Vremenom sam naučila da se nosim sa njima, da one mi postanu izvor snage za sve ono što mi je potrebno da bi se suočila sa sobom i svijetom kakav nas okružuje.

A onda me neko upita zašto se želim baviti suočavanjem sa prošlošću i izgradnjom mira – ne samo zato što je meni potrebno,  to je kao borba sa vjetrenjačama, već je potrebno svima nama.

Za mene je suočavanje sa prošlošću put da iscjelim svoje rane, da ozdravim i da budem u miru sa slikama u glavi. Da dam sebi vrijeme i prostor da ozdravim. Da mogu da kažem da boli. Da se ne ponovi.

Suočavanje sa prošlošću jer je prošlost tužna i bolna. Zato što je potrebno vrijeme da se rane zacijele. Jer je potrebno da se svačija istina čuje, da se razjasni i razumije, a to ne mora značiti da se opravda i oprosti ukoliko neko nije spreman na taj korak. Suočavanje da bi se preuzela odgovornost. Suočavanje da bi se stvorio prostor za izgradnju boljih, čovječjih odnosa.

Da bi mogli da počnemo iznova, otvorenije, iskrenije,  korak po korak da gradimo odnose na poštovanju  sličnosti i različitosti, jednakosti, da se borimo za slobodu. Suočavanje jer je bitno za društvo da se suočimo sa traumama, da ne dopustimo da se talože. Da ih osvijestimo.  Suočavanje oslobađa, vraća snagu i vjeru u bolje sutra.

Nemam problem da kažem da su u pravu oni koji kažu da suočavanje sa prošlošću uznemiruje, ali ja se držim mota dr Martin Luter Kinga: „Uznemiravamo one kojima je dobro, a tješimo one kojima nije.“ 

Mirjana Trifković: Diplomirana pravnica, aktivistkinja. Radila sam u Helsinškom odboru za ljudska prava u Republici Srpskoj 5 godina, na poziciji koordinatorice projekata na temu Tranzicione pravde i suočavanja sa prošlošću. U organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd sam učestvovala na programu Treneri/trenerice za izgradnju mira. Aktivna sam članica više inicijativa i mreža. Živim u Foči, dolazim iz Sarajeva.