Naša psihijatrijska klinika

U Bosni i Hercegovini je jako teško zamisliti budućnost optimistično. Ekonomska kriza, društvena kriza, moralna kriza, kriza, kriza…

Gdje je BiH društvo? Koliko  se i da li se oporavilo poslije rata? Prvih godina nakon ratnih užasa i stradanja činilo se da ima nade i vjere u bolje sutra. Stizale su donacije, obnavljalo se porušeno, vraćali se izbjegli i prognani, pokretali se privatni poslovi… a onda je sve nekako stalo, ljude je obuzela apatija koja godinama sve više raste. Nekada se pitam da li smo svi mi uopšte normalni, da li poslije svega možemo biti normalni ili je ova zemlja jedna velika psihijatrijska klinika.

Tolike godine rata i svega što rat sa sobom nosi, pogibije vojnika, civila, djece, životinja, ubistva, samoubistva, zatvaranja, silovanja, pljačke, protjerivanja, razaranje gradova, sela, domova, mostova… Prijetnje otkazima i oduzimanjem državnih stanova za neodlazak u rat, bezdušno tjeranje u rat omladine koja u životu nije pušku držala, obmanjivanje nacionalističkim ludilom. Sve ono čega se zdrav razum ne bi sjetio, bolestan je radio.

Godine nakon rata, te godine oporavka, međutim, pretvorile su se u godine „hladnog rata“. Obični građani su radili na tome da nastave sa normalnim životom, da prevaziđu traume. Neki su se vraćali svojim domovima, neki gradili nove. Jedni oplakuju svoje najbliže, drugi su sretni što su im se najbliži vratili. Neki još traže svoje najbliže, kao da su ih izgubili, ali nisu, njima su njihove najbliže uzeli. 2018. je godina a još je mnogo onih koji čekaju kosti svojih najbližih, da ih dostojno pokopaju.

Gdje je BiH društvo sada dvadeset i kusur godina nakon tog užasa? Pa, u međuvremenu, u BiH je nastavljeno da se pljačka, sve ono što je narod napravio, nastavljeno je da se ruši, sve ono što je narod izgradio, ogromne firme, nekadašnje gigante koji su zapošljavali hiljade ljudi, pretvorili su u butike i supermarkete, skoro sve je postalo privatno vlasništvo. Da bi se pljačka prikrila nastavljeno je sa obmanjivanjem nacionalističkim ludilom. Odgovornost za to je na vlastima.

Kakva je to vlast koja tlači svoj narod i kakav je to narod koji bira takvu vlast? Osjećaj sramote preplavi čovjeka kada gleda kako odrastao čovjek, vođa jednog radno sposobnog  naroda, sa osmijehom dijeteta, prima još jednu pozajmnicu, donaciju, kredit… Građani se voze doniranim autobusima u gradskom saobraćaju, djeca  sjede u doniranim školskim klupama, hodnik bolnice je saniran donacijama… Ali tako je u državi gdje se vrh vlasti po svijetu hvali jeftinom radnom snagom svojih građana kojima su povećali namete do neizdržljivosti. Prirodu uništavaju, a prirodna bogatstva poklanjaju i prodaju. Ova država ništa ne daje svojim građanima, samo uzima i uzima, dok još više te iste građane zadužuje.

I dokle je došao oporavak nakon rata? BiH ima najviše nezaposlenih u regiji, ima radnike koji čekaju na svoje zarađene penzije, neki protestuju, štrajkuju, prijete samospaljivanjem da bi dobili svoje zarađene penzije. Građani imaju zdravstveno osiguranje, a opet odlazak ljekaru plaćaju. Poskupljenja nisu više na godišnjem nivou, već na sezonskom, mjesečnom. Odlazak radno sposobnih i školovanih mladih ljudi, razne grupe ljudi traže svoja prava. A ta prava nisu kao prava u normalno funkcionalnim državama, prava koji građani u BiH traže su isključivo za preživljavanje.

Nije tajna da naš narod može mnogo da trpi, ali ovo stanje danas prelazi tu riječ, ovo je postala dijagnoza. Depresija, anksioznost, PTSP, strah i druge smetnje su posljedica ne samo neliječenja, već i života u zemlji gdje je oduzet dostojan život, pogaženo pravosuđe, uništena privreda.

Da li je to isti narod koji je nakon II svjetskog rata izgradio državu za primjer? Ako jeste, šta je sa snagom potomaka partizana?

Bilo je to neko vrijeme kada smo imali nadu i vjeru u bolje sutra, a onda kao da smo se slomili, poklekli, prepustili se… Šta nam se desilo pitanje je za psihijatre. Možda je ova zemlja zaista jedna velika psihijatrijska klinika, a da mi toga nismo ni svjesni.