Odnos prema povijesnoj ostavštini kao slika našeg društva

U sklopu jedne poslovne aktivnosti obišla sam Partizansko groblje u Mostaru, ili spomenik kako ga neki nazivaju. U svojih 27 godina to je bilo prvi put da sam ga posjetila iako sam u Mostaru živjela pet godina, a razlog posjete bio je poslovan, što znači da ne bi bilo druge prilike da ga posjetim. Partizansko groblje nalazi se jedva sto metara od sveučilišnog kampusa gdje sam provodila dane i dane kao studentica, no moje kolege i ja nismo se nikada sjetili da svoje slobodno vrijeme provedemo tamo, draži nam je bio kafić od prekrasnog pogleda na grad Mostar. Čula sam iz priča drugih da tamo ima mnogo smeća i iskorištenih igli, te sam zbog toga odustala sama otići na to mjesto, ali sam ga potiho čuvala na svojoj bucket listi, za nekad kada „budem imala vremena“. Zaista je sramota da se ovaj spomenik ne posjeti prilikom posjete Mostaru uzimajući u obzir trud koji je bio potreban da bi se izgradio i činjenicu da je nedovršen, a toliko raskošan i pun detalja.

Europa Nostra, paneuropska federacija nevladinih organizacija u oblasti kulturnog nasljeđa, i Institut Europske investicijske banke proglasili su Partizansko groblje jednim od sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Europi za  2023. godinu. Kulturna baština – kada bi se barem tako gledalo na ovo mjesto. Partizansko groblje u Mostaru proglašeno je još 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, ali se ni do danas nije shvatio njegov značaj. Nacionalni spomenici trebaju biti prvenstveno čuvani od napadača, vandala i huligana, koji će svako napušteno mjesto pretvoriti u gradsko ruglo. Međutim, u gradu koji nacionalni spomenik poistovjećuje s komunizmom nije ni čudo da se dopuštaju sve veći huliganski napadi. Navodim „dopuštaju“, jer drugog objašnjenja za nekažnjavanje osoba i neprivođenje osumnjičenika nema. A huligani se nalaze preko puta spomenika, u kafiću gdje se okupljaju i nadziru svaki korak osoba koje uđu u arhitektonsko remek-djelo Bogdana Bogdanovića. To zna svatko u gradu tko ima imalo kritičke svijesti, no naravno, oni koji se ovime trebaju baviti to negiraju. Svaki nacionalni spomenik u Bosni i Hercegovini treba biti jedna od centralnih točki za cjelogodišnji turizam, ali i odličan primjer nastavnom osoblju osnovnog i višeg obrazovnog sustava da pokažu učenicima/ama i studentima/cama blago koje Mostar kao grad posjeduje. To mjesto ne smije biti rezervirano samo za studente/ice povijesti ili arheologije i aktiviste/ice, ono treba biti dostupno svim smjerovima i na ponos svima nama koji živimo u dobu kada ga možemo posjetiti.

Dan nakon što sam napustila Mostar, na ulazu u Partizansko groblje osvanule su najveće svastike dosada, nacistički simboli koji su, uz pogrdne komentare o Titu, glavna stavka vandalizma ovog mjesta. Je li to slučajno ili ne, ne znam, ali svjesna sam da nekome smetaju česte posjete tom mjestu. Za mene je ono nacionalni spomenik koji ima turistički potencijal, koji je bio mjesto druženja za mlade, i još će to, nadam se, biti godinama. Za mene je to mjesto mirovnog okupljanja odvojenog od političkih ideologija i nasilnih pretenzija, i ono što je važno jest da nikad nije kasno da to netko shvati. Jedan dio bosanskohercegovačkog naroda, većinom Hrvati u Mostaru, ima odbojnost prema tom mjestu, ali i samom datumu oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, koji propituju. To sprječava buduće generacije da posjete ovo mjesto i gledaju na njega kao na nacionalni spomenik. Odnos prema našoj povijesnoj i kulturnog baštini, koja nije nastala u skladu s današnjim političkim sustavom, a koja biva napuštena i napadana, pokazuje naše lice kao građana i građanki. Negativan stav prema nečemu što je bilo u prošlosti ne daje nikome za pravo da to mjesto skrnavi, umanjuje njegovu važnost i nekadašnji značaj, te da ga takvim prenosi budućim generacijama. Jer, nažalost, danas će mnogi kao ja nekada zaobići to mjesto zbog svastika, ali i ilegalnog parkirališta koje stoji na samom ulazu.

Ono što je potrebno uraditi dužnost je gradske uprave i nadležnih institucija, ali je, kao i uvijek, prepušteno aktivistima i aktivistkinjama u Mostaru, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovo je posljednji vapaj da se Partizansko groblje barem zagradi i osigura kamerama kao nekim vidom regulacije kako bi se očuvalo mjesto od budućih napada. Samo obnova tog spomenika može ga približiti onim mladima koji i dalje imaju odbojnost prema tom mjestu i koji su ga demonizirali jer je nastao u drugom političkom sustavu. Na tom mjestu poginuli su mladi i borbeni ljudi, a danas ga neke nove generacije oživljavaju i sanjaju o budućnosti, to je poruka koju ovo mjesto treba odašiljati jer se ne smije rušiti ono što je tom gradu pružilo slobodu.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.