U petak sam posmatrala svoje sugrađane i sugrađanke kako odlaze u Prijedor na komemoraciju žrtvama Oluje. Sve je izgledalo kao kada su prije dva mjeseca, ponovo u režiji lokalnog SNSD-a išli na skup podrške Aleksandru Vučiću u Beograd; neradni dan i produženi vikend, zastave Republike Srpske, graja i nasmijana lica, zemičke i voda gratis.
Veliki broj mojih sugrađana i sugrađanki je u ratu izgubio svoje najmilije i zbog toga mi je još bizarnija i licemjernija njihova odluka da pristanu na političku podvalu. U Prijedoru, gradu u kojem je ubijeno 3176 nesrba i u kojem je otkrivena najveća masovna grobnica iz posljednjeg rata komemorirati žrtve Oluje bi bilo jednako kao kada bi neko iz Zagreba došao u Vozuću, u kojoj su živote ostavili veliki broj Ozrenaca i Dobojlija, komemorirati bošnjačke i hrvatske žrtve.
Veza između Oluje i Grada Prijedora ne postoji. Odluka da se ove godine tamo održi komemoracija za Oluju je samo zlonamjerno guranje prsta u oko prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, što je Milorad Dodik i potvrdio na svom Twitter nalogu, pa obrisao, rekavši da je „Grad Prijedor stradalnik i junak“. Komemorativne prakse koje se rugaju žrtvama, nipodaštavaju druge žrtve, usmjerene su u svrhu historijskog revizionizma, ne šalju poruke oprosta i pomirenja su postale standard u našem društvu i uvijek su instruirane sa centralnih pozicija moći, što ukazuje da njima odgovara da hrane otvorene rane bh. društva i podstiču na nove podjele i mržnju.
Koliko je ovaj skup imao političko-revizionističku namjeru koja je trebala samo da pobudi najniže emocije, uz amputiranu svaku dobronamjernu ideju o sjećanju na žrtve, govori i skandal sa fotografijom u pozadini, koja je trebala simbolizovati patnju srpskog naroda u Oluji, a faktografija kaže da je na fotografiji Sabina Mujkić sa kćerkom, koja je zajedno sa hiljadama drugih Bošnjaka protjerana iz Žepe 27. jula 1995. godine, autora Joel Robine-a. Iako mimo ideje i namjere organizatora, fotografija je pokazalo jedno, da žrtva nema ni etnički, ni vjerski predznak i da je ljudska patnja univerzalna.
I dok političke elite preko Save u Prijedoru prave ekspozituru stradanja i boli srpskog naroda u Hrvatskoj, ne dotičući se konteksta i političkih odluka koje su uticale na to, niti sramnog odnosa Srbije prema izbjeglicama koje su tada morale napustiti svoje domove, u Hrvatskoj, u središtu Otočca i obližnjem selu Doljani gradske vlasti Otočca i Srpsko narodno vijeće zajedno su komemorirali stradanje hrvatskih branitelja i srpskih civila za vrijeme i nakon akcije Oluja, šaljući poruku o važnosti međusobnog poštovanja stradanja i žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Bol i patnju je lako prisvojiti i koristiti u svrhu vlastite autoviktimizacije, a niko od nalogodavaca skupa u Prijedoru se ne pita kako ti ljudi danas kao povratnici žive u Lici, imaju li vodu, struju, da li su im obnovljene kuće, žive li od socijalne pomoći ili postoje pretpostavke koje im osiguravaju dostojanstven život, u kakvim su odnosima sa komšijama Hrvatima? Jer, kako Milorad Dodik napisa, „srpski narod je napravio dvije države- Republiku Srpsku i Srbiju, i borićemo se jednako za to“, tretirajući srpski narod preko Save kao puke brojke, potrebne utoliko koliko treba manipulisati činjenicama i graditi mitove.
I vratili su se moji sugrađani i sugrađanke sretni i veseli iz Prijedora što su obavili_e svoju partijsku i patriotsku dužnost, a ja razmišljam o tome kako bih ih voljela samo jednom odvesti na jednu zajedničku komemoraciju, da shvate šta znači oprostiti i pokajati se, da samo jednom dožive tu katarzu i pročišćenje duše, uistinu osjećajući nečiju bol i moleći se da se to nikada i nikome ne ponovi.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.
